Snažna riječ. Dvosložna.
Možda po izgovoru malo gruba. Kad stane na poslednje slovo R kao da se nešto prelomi, zaozbilji, usjekne. Jezik se napregne da je zakoči. Angažuje silne mišiće. Nije šala.
– Kažeš, mater? – neko te u sumrak odriješito pita, zabrinuto gladeći bradu, prateći to tihim uzdahom. Tek da se plućna krila uzdignu.
Riječ slikana kao ‘rapavo sukno što osjetiš pod istrošenim jagodicama prstiju. Kad rukom slučajno ili nehajno prođeš njime. Sporovozno.
Mater.
Izraz što se po izgovoru direktno ulije u koru malog mozga, širokog tumačenja i plimskog obuhvata. U njeg’ stanu životi, emocije, nadanja i svjetlost. Stane sva ljubav ovog svijeta. Raspoloživa.
U patrijarhalnom dijelu Balkana koji polako, ali sigurno putuje sa scene, ova riječ često asocira na slike jakih žena sijede kose i karakternih crta lica. Stojanka majka Knežopoljka ili kao lik čuvene majke sa Kozare ovjekovječene fotoaparatom Žorža Skrigina – požrtvovanje, borba, žrtva i ljubav.
Nekada sa prosjedim kosama uvezanih maramom i skupljenim pod taj težački svod majčinske ljubavi. Riječ koja miriše na svježu slamu, vareniku i skorup što škripi pod zubima. Sinonim super-žene koja se ne zaustavlja radeći u kući i oko kuće, te stalno nešto opravlja, kuha, pegla, namiruje, tješi, druge bodri i šeretski namiguje. Žena koja ne traži sa sebe gotovo ništa, a daje sve. Mitsko biće nesebičnosti što se uveče gasi od prekomjernog umora. Bliskost, bližnji, ljubav.
Nadljudska snaga. Dok kratko i krotko postoji.
***
Moja mater nije takva.
Ona je poboljšana urbana verzija.
Plave kose i lijepih crta lica. Prava gradska gospođa iako samo djevojčica sa beskrajnih brežuljaka Srnetice što s jeseni sjenče okolinu Drvara, Petrovca i Ključa. Mlada penzionerka. Sad udešena životom kao udovica. Horska pjevačica. Muzički ponos familije.
Kada bi njeni spretni prsti pričali priče, možda bi vozom išli do Novog Grada gdje smo u ratu zajedno pokušavali preprodati neku tekstilnu robu da zaradimo koji dinar, pa smrznuti u ofucanom vozu shvatili da smo čak i gubitak u raboti napravili. Samo me pomilovala po glavi, poljubila i rekla idemo dalje.
Njene ruke godinama pate od teškog ekcema, ali je to nikad nije spriječilo da napravi pomfrit poslije napornih treninga, ispeče polutke paprika sa rendanim krompirom, napravi zapečene palačinke sa mesom. Misliš da suđe ne-daj-Bože bude neoprano, iako nema vode? Da ne pričam o opciji da je stan neuredan. Nema te sile.
Kako li joj je bilo u sred rata, dok smo sestra i ja pod luksuznom sijalicom akumulatora čkiljili i kobajagi nešto učili, a ona razmišljala ima li za sutra brašna i je li džem prokisao, pa onda šta ćemo jesti ili obući, hoće li nas sačuvati dok zlo ne prođe…, ne mogu ni da mislim. Sve to sada, kao roditelj, duboko osjećam. Nešto i proživljavam. Kasna empatija.
Tu me sustigne i sjećanje kako je nekad preduzetnički pravila kolače od humanitarnog mlijeka u prahu i teškom mukom uspostavljala saradnju sa tadašnjim slastičarima, davala đacima sa ljubavlju časove matematike i fizike, vozila stojadina i golfa kad većina žena nije smjela uopšte da sjedne za volan. Sve za nas, djecu i ljubav što nas pogoni.
Sve to uokvireno plaštom tradicionalnih, patrijarhalnih vrijednosti male sredine. Nevidljiv i pretežak teret lake osude i podsmijeha, grubih stavova i predrasuda. Naša mater je tad bila avangarda, imajući u vidu okolnosti u kojima je živjela. Zora, a Ava Gardner 😊
***
Popodne smo se trolom odvezli do Studentskog Trga dok je sunašce još gipko milovalo oktobar, pa prošetali do knjižare da potražimo osvježavajuća prozna djela Đurđice Čilić. Piše autofikciju, što mi jako prija. Čak sam naučio da i moji literarni izleti pripadaju istom žanru, pa me to dodatno baš iznutra bodri.
Opijeni spokojnim vibracijama mirnog popodneva, sjedamo u malu italijansku izbu da popijemo espreso, gledamo prolaznike i jedemo majkinu omiljenu poslasticu – sladoled. Uživamo oboje. Ona u ukusu bundeve il’ po narodski misirače, ludaje, a ja u egzotici ledenog manga. Dvoumim se da kupim kanelone i ponesem kući jer upravo bindžujemo Sopranove, pa da budemo na istim talasnim frekvencijama. Ne radimo ništa posebno i poslije hiljadu godina, ne žurimo nigdje. Čovjek naprosto zaboravi da takav momenat može da postoji – lagan, gospodski i traje čitavu vječnost.
Miholjsko je ljeto i polako pada mrak, pa se čini kao da smo mater i ja zaustavili trenutak ili ga bar rastegli u metafizici postojanja. Ne damo da prođe dok laganim koracima prolazimo načičkanu kafanu Proleće, a granitne ploče u ulici Vuka Karadžića zvone potpeticama nacifranih beogradskih dama.
U prolazu srećem bivšeg radnog kolegu M. kako sa klincima i poznatom kreatorkom i majkom Vericom Rakočević mirno šeta. Javljam mu se, a netom nakon prolaska razmišljam da sam mu trebao reći – ovo je nježno veče majki i sinova, tačnije matere i sinova. To mi oblači osmijeh na lice.
Savršnen trenutak mira i zahvalnost do neba što ga provodim uz jednu i jedinu – mater.
***
Majka je otplovila trolom nazad, a ja premećem po glavi da smo u nekoj dalekoj istoriji hora Krsmanac izvodili Rosinijevu kompoziciju – Stabat mater. Utipkane su mi te riječi negdje, pa istražujem i saznajem da su to početne riječi čuvene katoličke crkvene pjesme napisane oko 1300. godine koja se pjeva na Veliku subotu. Mnogi su je muzički obrađivali i to nije slučajno.
Stabat mater – stajaše (pored krsta) majka (Isusova).
Finiširaću psovkom. Dosta sam tolerantan čovjek. Otolerantio sam se, vremenom 😊
Međutim, kada bi mi neko danas rekao – jebem ti mater, mislim da bi slijedila epizoda kao u stihovima Bore Čorbe:
Noćas gubim meč sa sobom
Negde početkom prve runde
Nokaut, šta da radim s tobom
Nokaut, već prve sekunde
Volite i čuvajte vašu mater, dok je još tu negdje u blizini. Njegujte je.
I ne obazirite se na one pičkaste, muške prozivke – mamin sin. Pa čiji ćeš biti?
Matero ..