Bilo je šest ujutro u Veroni, jer to je jedini način da budeš s
Julijom nasamo. Ne zbog sise, nego zbog Julije. Ma pusti sad i Juliju,
ali vrijedi zbog svih onih priča okačenih na drvce želja, utiskanih u
zidove, ispisanih u pismima, zaključanih u katancima, stisnutih u šaci
do krika, ono kad se urušavaju planine u tvojim plućima, a lice spremno
pruži alibi osmijehu. Najljepše je oplakati kao turist, daleko od svega
što ti nepogrešivo proizvodi suze. O, kako su ljudi tanjušni
i svoji tu. Gdje im nitko ne motri disanje. Tisuće jezika tisućama
različitih imena i načina piše o istoj, potpuno istoj ljubavi…i kako
li te zidine izdrže da samo jednog dana gigantsko srce ne postanu.
Bilo je šest ujutro u Bosni i Hercegovini, bez Julije, sise i ijednog
čovjeka na opustošenoj ulici, u gradu koji je zaboravio voljeti jer se
to ne smije, u zemlji gdje su ljubavi prekidane krvlju, prerastale u
mržnju, kao gaće što prerasteš, „ne treba mi više to, neka
fala-doviđenja, sad sam neki drugi ja“, ondje gdje su tri jezika, a na
svakom se debil kaže debil i svejedno nitko nikog ne razumije, ondje
gdje se viri kroz tuđe zavjese, a svoje živote ključaš u kruti katanac,
različita imena mogu se naći zajedno eventualno na listi transfuzijske
medicine u akcijama darivanja krvi, a i to rijetko zahvaljujući
rijetkima i velikima, koji još nisu naučili da jedna krv teče Bijelim
Brijegom, a sasvim druga Južnim logorom; jedna na Koševu, druga u
Lukavici. Naučit će.
Bilo je šest ujutro i rekao si mi da sam
lijepa, tako sa nezaraslim rezom preko trbuha i postporođajnim
celulitom, smijao si se kao figurica anđela iz božićnih jaslica, slušala
sam kako najživlji umiremo jer se tako mora, dubokim izdisajem kao did
one noći dok smo sjedili oko njegova uzglavlja misleći da će nas njegova
snaga otpuhati kroz suzama orošene prozore. Najslabiji čovjek najjači
je u zadnjoj sekundi svog trajanja.
Želim vam ljubav. Ne da je
nosite pod Julijinu sisu nesretni, nego da sretni zaspete na grudima
vaših ovozemaljskih Julija. Više prkosa, manje straha. Želim vam
strastvenu, iz cipela izuvajuću ljubav za koju se bori. Svim
različitostima i nepovoljnim okolnostima unatoč. Ne pičkasta
zadovoljavanja svakodnevnih, mahalskih normi. Nego jakost istinske
ljubavi. One koja jedina kosti drži na okupu kao Đepeto Pinokija. U
Novoj godini otkočite. Sumnje, upitnike, uplašenosti, predrasude,
mišljenja drugih, trpljenje, sklanjanje ustranu, u sebe kupljenje.
Volite. Sebe i druge. To je jedina šansa da svatko svoj mali Svemir
spasi i očuva. Možda nam onda i veliki da još jednu šansu da budemo
ljudi.
Sa FB stranice autorke