Najzornije
ga iskazuje upravo alegorija o špilji. Iz te je alegorije vidljivo da
za Platona, a time i za cjelokupnu filozofiju kao metafiziku, odgoj nije
nikada samo odgoj, nego je svagda već i preodgoj, preodgoj u značenju obnove, preradbe starog i izradbe novog čovjeka.
Priča započinje posebnom, mogli
bismo reći neuobičajenom ili apartnom slikom životnog svijeta, svijeta u
kojem svaki dan živimo svoj uhodani život. Prema toj slici, svijet je
mračna špilja koju treba što prije napustiti i uputiti se u drugi i
drukčiji svijet, na svjetlo dana, pod slobodno sunce. Riječ je o
obraćanju duše (psyches periagoge),
izbavljenju od okova i života u mraku, među sjenama, ako već ne u
posvemašnjem mraku, i oslobođenju za ono čega je slika Sunce. A Sunce je
slika, štoviše, izražaj i dokaz ideje Dobra, odnosno Dobra kao takvog.
Uspon prema Suncu zato u bîti nije ništa drugo nego – uspon prema Dobru.
bismo reći neuobičajenom ili apartnom slikom životnog svijeta, svijeta u
kojem svaki dan živimo svoj uhodani život. Prema toj slici, svijet je
mračna špilja koju treba što prije napustiti i uputiti se u drugi i
drukčiji svijet, na svjetlo dana, pod slobodno sunce. Riječ je o
obraćanju duše (psyches periagoge),
izbavljenju od okova i života u mraku, među sjenama, ako već ne u
posvemašnjem mraku, i oslobođenju za ono čega je slika Sunce. A Sunce je
slika, štoviše, izražaj i dokaz ideje Dobra, odnosno Dobra kao takvog.
Uspon prema Suncu zato u bîti nije ništa drugo nego – uspon prema Dobru.
Odgoj
znači preodgoj za Dobro. To nije odgoj za pridobivanje dobara. Premda
uključuje obrazovanje, recimo studij matematike, odgoj kao preodgoj ima
konačni cilj koji je s onu stranu spoznaje, znanja ili umijeća koji
služe reprodukciji svakodnevnog života. Konačni cilj nije
preživljavanje, nije ni dobar život u uobičajenom smislu riječi, nego je
to uvid u Dobro samo, uvid u
Dobro kao počelo svega što jest: od Sunca, koje je svojom toplinom i
svjetlošću izvorište svega živoga, do nas samih, ljudi. Ne samo kao
živih bića ili kao bića što pod sunčevom svjetlošću vide sve vidljivo,
nego i kao bića što gledaju s onu stranu svega vidljivog, kao bića što
vide i ono nevidljivo, odnosno vide ideje kao nevidljive, samo umu
dostupne izglede, odnosno paradigme gledanih, vidljivih stvari. Odgoj je
preodgoj jer je odgoj za ideje, naposljetku odgoj za ideju Dobra.
znači preodgoj za Dobro. To nije odgoj za pridobivanje dobara. Premda
uključuje obrazovanje, recimo studij matematike, odgoj kao preodgoj ima
konačni cilj koji je s onu stranu spoznaje, znanja ili umijeća koji
služe reprodukciji svakodnevnog života. Konačni cilj nije
preživljavanje, nije ni dobar život u uobičajenom smislu riječi, nego je
to uvid u Dobro samo, uvid u
Dobro kao počelo svega što jest: od Sunca, koje je svojom toplinom i
svjetlošću izvorište svega živoga, do nas samih, ljudi. Ne samo kao
živih bića ili kao bića što pod sunčevom svjetlošću vide sve vidljivo,
nego i kao bića što gledaju s onu stranu svega vidljivog, kao bića što
vide i ono nevidljivo, odnosno vide ideje kao nevidljive, samo umu
dostupne izglede, odnosno paradigme gledanih, vidljivih stvari. Odgoj je
preodgoj jer je odgoj za ideje, naposljetku odgoj za ideju Dobra.
Preodgoj kao uspon iz špilje nipošto
nije lak. Veoma je težak, možda čak nemoguć. Drugim riječima, često je
neuspješan. Preodgoj kao obnova zahtijeva naime ne samo pomlađivanje,
nego i očišćenje. Mobilizacijsko geslo svakog preodgoja glasi: očišćenje i pomlađivanje.
No i onaj odgoj koji ne zahtijeva preodgoj, koji ne prolazi kroz
postupak očišćenja, barem u uobičajenom značenju te riječi, zahtjevna je
zadaća. Treba li početi od početka, odgoj mora početi vrlo rano, u
ranoj mladosti. Freudovim riječima: odgoj treba početi prije nastupa
Edipova kompleksa. I da bi se uspješno okončao, naime zrelim usvajanjem
ideje Dobra, mora potrajati više od polovice ljudskog života. Dug je to i
zaobilazan put (makrotera kai pleion hodos).
nije lak. Veoma je težak, možda čak nemoguć. Drugim riječima, često je
neuspješan. Preodgoj kao obnova zahtijeva naime ne samo pomlađivanje,
nego i očišćenje. Mobilizacijsko geslo svakog preodgoja glasi: očišćenje i pomlađivanje.
No i onaj odgoj koji ne zahtijeva preodgoj, koji ne prolazi kroz
postupak očišćenja, barem u uobičajenom značenju te riječi, zahtjevna je
zadaća. Treba li početi od početka, odgoj mora početi vrlo rano, u
ranoj mladosti. Freudovim riječima: odgoj treba početi prije nastupa
Edipova kompleksa. I da bi se uspješno okončao, naime zrelim usvajanjem
ideje Dobra, mora potrajati više od polovice ljudskog života. Dug je to i
zaobilazan put (makrotera kai pleion hodos).
Platon cjelokupno razdoblje
odgajanja dijeli na sljedeća razdoblja: 3–6 godina vrtić, 7–10 godina
osnovna škola, 11–17 godina srednja škola (literatura, muzika,
matematika), 18–20 godina tjelovježba i vojnička obuka, 21–30 godina
visoka škola (viša matematika, geometrija s učenjem o simetriji i
harmoniji), 31–35 godina uvod u filozofiju, odnosno dijalektiku, i 36–50
godina dijalektika kao metoda dijaloga i kao nauk o idejama, mentorski
nadzirano sudjelovanje u državnoj upravi. Tek kad je pitomac u pedesetim
godinama (Abrahamovim!) sposoban je ne samo suočiti se s idejom Dobra
nego je i uvidjeti i promatrati, imati je pred očima pri svom
djelovanju, kada dakle postane filozof, može preuzeti i vođenje države,
može postati – vladar. Konačni je cilj odgoja, dakle, po sadržajnoj
strani uviđanje ideje Dobra, a po funkcijskoj strani vladavina filozofa.
Jer samo filozof na vlasti može osigurati ono najpoželjnije, dakle
vlast Dobra: vladavinu ideje Dobra kao paradigme vladanja u državi.
Usput će ih naravno mnogo otpasti, pripast će im druge, manje značajne
uloge. No samo filozofu kao ideologu Dobra pripada najodgovornija,
uzvišena uloga odgajatelja odgajateljâ.
odgajanja dijeli na sljedeća razdoblja: 3–6 godina vrtić, 7–10 godina
osnovna škola, 11–17 godina srednja škola (literatura, muzika,
matematika), 18–20 godina tjelovježba i vojnička obuka, 21–30 godina
visoka škola (viša matematika, geometrija s učenjem o simetriji i
harmoniji), 31–35 godina uvod u filozofiju, odnosno dijalektiku, i 36–50
godina dijalektika kao metoda dijaloga i kao nauk o idejama, mentorski
nadzirano sudjelovanje u državnoj upravi. Tek kad je pitomac u pedesetim
godinama (Abrahamovim!) sposoban je ne samo suočiti se s idejom Dobra
nego je i uvidjeti i promatrati, imati je pred očima pri svom
djelovanju, kada dakle postane filozof, može preuzeti i vođenje države,
može postati – vladar. Konačni je cilj odgoja, dakle, po sadržajnoj
strani uviđanje ideje Dobra, a po funkcijskoj strani vladavina filozofa.
Jer samo filozof na vlasti može osigurati ono najpoželjnije, dakle
vlast Dobra: vladavinu ideje Dobra kao paradigme vladanja u državi.
Usput će ih naravno mnogo otpasti, pripast će im druge, manje značajne
uloge. No samo filozofu kao ideologu Dobra pripada najodgovornija,
uzvišena uloga odgajatelja odgajateljâ.
Ovaj će se model, model koji
proishodi iz Platonove akademije, zatim očuvati, dakako uz određene
metamorfoze, vjekovima, pa i tada kada su se prvim i ovlaštenim
filozofima smatrali teolozi, teolozi kao ideolozi Boga, kao apologeti
vjere u Boga, Boga koji nije samo Dobro, nego i Dobri, dakle
personificirano Dobro. Filozofiji kao filozofiji izričito se vraća Kant,
a time i filozofu kao odgajatelju odgajatelja. Kant polazi od ideja u
Descartesovu značenju, iz ideja kao jasnih i razgovijetnih predstava,
nositelj kojih je čovjek kao subjekt. Kant stoga zahtijeva da svaki
čovjek postane ono što u svojoj bîti jeste: sebe sama svjestan subjekt. A
to ne može postati sve dok nije u cijelosti prožet idejama kao jasnim i
razgovijetnim predstavama, predstavama koje rasvjetljuju svijet.
proishodi iz Platonove akademije, zatim očuvati, dakako uz određene
metamorfoze, vjekovima, pa i tada kada su se prvim i ovlaštenim
filozofima smatrali teolozi, teolozi kao ideolozi Boga, kao apologeti
vjere u Boga, Boga koji nije samo Dobro, nego i Dobri, dakle
personificirano Dobro. Filozofiji kao filozofiji izričito se vraća Kant,
a time i filozofu kao odgajatelju odgajatelja. Kant polazi od ideja u
Descartesovu značenju, iz ideja kao jasnih i razgovijetnih predstava,
nositelj kojih je čovjek kao subjekt. Kant stoga zahtijeva da svaki
čovjek postane ono što u svojoj bîti jeste: sebe sama svjestan subjekt. A
to ne može postati sve dok nije u cijelosti prožet idejama kao jasnim i
razgovijetnim predstavama, predstavama koje rasvjetljuju svijet.
Glavno Kantovo pitanje, pitanje koje
se odnosi na antropologiju, koje je pragmatički dio pedagogika, zato
glasi: kako iz čovjeka načiniti čovjeka? Pod nebom tog pitanja nema
razlike između odgoja i preodgoja. Odgoj koji iz čovjeka treba načiniti
čovjeka, prosvijetljen subjekt prosvjetiteljstva, može se odvijati samo
kao preodgoj, neovisno o tomu je li riječ o odraslom čovjeku, poput
divljaka, ili pak o malenom derištu, poput dječaka. Temeljni preodgoj ne
zahvaća odgoj u užem značenju te riječi, odgoj kao poduku tijekom koje
se mora dijete podvrgnuti „propisima uma“, nego svu brigu od rođenja
nadalje. Čovjek je animal rationale,
u osnovi, dakle, životinja. No, u usporedbi s drugim životinjama, pri
rođenju i još zadugo nakon njega odveć nejaka životinja, tako da moraju
za dijete kao pitomca brinuti odrasli. Istodobno je, prema Kantu,
urođeni animalitet čovjeka neuobičajeno žilav, tako da samo čvrsta ruka,
samo ustrajno discipliniranje tu životinjsku komponentu može
preoblikovati u ljudskost, čovječnost.
se odnosi na antropologiju, koje je pragmatički dio pedagogika, zato
glasi: kako iz čovjeka načiniti čovjeka? Pod nebom tog pitanja nema
razlike između odgoja i preodgoja. Odgoj koji iz čovjeka treba načiniti
čovjeka, prosvijetljen subjekt prosvjetiteljstva, može se odvijati samo
kao preodgoj, neovisno o tomu je li riječ o odraslom čovjeku, poput
divljaka, ili pak o malenom derištu, poput dječaka. Temeljni preodgoj ne
zahvaća odgoj u užem značenju te riječi, odgoj kao poduku tijekom koje
se mora dijete podvrgnuti „propisima uma“, nego svu brigu od rođenja
nadalje. Čovjek je animal rationale,
u osnovi, dakle, životinja. No, u usporedbi s drugim životinjama, pri
rođenju i još zadugo nakon njega odveć nejaka životinja, tako da moraju
za dijete kao pitomca brinuti odrasli. Istodobno je, prema Kantu,
urođeni animalitet čovjeka neuobičajeno žilav, tako da samo čvrsta ruka,
samo ustrajno discipliniranje tu životinjsku komponentu može
preoblikovati u ljudskost, čovječnost.
Upravo stoga odgoj kao preodgoj ima u
odnosu na poduku kao obrazovanje prednost. Onaj tko danas postavlja
odgoj pred obrazovanje jest, dakle, kantovac, no samo s dvjestogodišnjim
zakašnjenjem.
odnosu na poduku kao obrazovanje prednost. Onaj tko danas postavlja
odgoj pred obrazovanje jest, dakle, kantovac, no samo s dvjestogodišnjim
zakašnjenjem.
Prema Kantu, treba najprije svladati animalnost u čovjeku, animalnost koja se izražava kao divljina: „Divljina (Wildheit) je neovisnost o zakonima. Disciplina podvrgava čovjeka zakonu čovještva (Menschheit)
i otpočinje time što čini da čovjek osjeća kako ga zakon prisiljava na
nešto. Ali ovo se mora rano izvesti. Tako npr. djecu šaljemo u školu, ne
da u njoj nešto nauče, već da se naviknu mirno sjedati i vladati se
točno kako im se propisuje da ubuduće ne bi mogli radili sve što im
padne na pamet.“ I postali najposlije gori od životinja. Jer kod
životinja, ukoliko nije riječ o dresuri, namjernom discipliniranju,
preodgoj nije nužan. Životinje slijede instinkt, nagonski postupaju
pravilno, dok čovjek ima sklonost slobodi, samovoljnom odlučivanju za
ovo ili ono. Stoga je preodgoj kao izglađivanje njegove
surovosti/sirovosti nužan. Jer u protivnom čovjek može postati gori od
životinje. A to postaje kada se svjesno odluči za divlje, životinjsko,
zvjersko postupanje.
i otpočinje time što čini da čovjek osjeća kako ga zakon prisiljava na
nešto. Ali ovo se mora rano izvesti. Tako npr. djecu šaljemo u školu, ne
da u njoj nešto nauče, već da se naviknu mirno sjedati i vladati se
točno kako im se propisuje da ubuduće ne bi mogli radili sve što im
padne na pamet.“ I postali najposlije gori od životinja. Jer kod
životinja, ukoliko nije riječ o dresuri, namjernom discipliniranju,
preodgoj nije nužan. Životinje slijede instinkt, nagonski postupaju
pravilno, dok čovjek ima sklonost slobodi, samovoljnom odlučivanju za
ovo ili ono. Stoga je preodgoj kao izglađivanje njegove
surovosti/sirovosti nužan. Jer u protivnom čovjek može postati gori od
životinje. A to postaje kada se svjesno odluči za divlje, životinjsko,
zvjersko postupanje.
Cilj odgoja kao preodgoja od rođenja
nadalje jest odgajanje za dužnosti. Budući da čovjek po prirodi nije
dobar, nego u sebi ima klice dobra, te klice treba razviti i odgojiti
mogućnost autonomnog odlučivanja, sposobnost svjesnog samopodređivanja
Zakonu moralnosti, sposobnost samopokoravanja onome što Kant naziva
kategorički imperativ. Uzvratno gledano, čovjek prema tome nije ništa
drugo nego ono što iz njega napravi odgoj. Drugim riječima: „Dobar odgoj
je upravo ono iz čega izvire sve što je dobro na svijetu.“ To znači: 1.
dobro ne postoji po sebi, dobro je čovjekov vlastiti proizvod; 2. iz
dobrog odgoja proizašlo dobro nije posljedica obrazovanja, nego odgoja
kao preodgoja.
nadalje jest odgajanje za dužnosti. Budući da čovjek po prirodi nije
dobar, nego u sebi ima klice dobra, te klice treba razviti i odgojiti
mogućnost autonomnog odlučivanja, sposobnost svjesnog samopodređivanja
Zakonu moralnosti, sposobnost samopokoravanja onome što Kant naziva
kategorički imperativ. Uzvratno gledano, čovjek prema tome nije ništa
drugo nego ono što iz njega napravi odgoj. Drugim riječima: „Dobar odgoj
je upravo ono iz čega izvire sve što je dobro na svijetu.“ To znači: 1.
dobro ne postoji po sebi, dobro je čovjekov vlastiti proizvod; 2. iz
dobrog odgoja proizašlo dobro nije posljedica obrazovanja, nego odgoja
kao preodgoja.
Kantova ishodišta izoštrava Fichte u svojim Aforizmima o odgoju (1804).
Kanta kritizira zbog prevelikog naglaska na discipliniranju izvana, no
ne zbog toga da bi odgoj učinio manje krutim, nego da bi ga još više
zaoštrio. Preodgoj Fichte radikalizira u samopreodgajanje: „Tko uopće
samo zbiljski jest, umno i u svakom času samostalno djelatno biće, uvijek će s lakoćom sebe načiniti (machen)
onim što u svojem položaju treba biti. Tko je pak s bilo kakvim
izvanjskim vježbanjem (dresurom) nadomjestio na žalost manjkavi
životinjski instinkt, taj ostaje zatočen upravo u to ograničenje (Schranke),
koje ga okružuje kao ostala, njemu neprobojna priroda, a odgoj, poduka
upravo su ga ograničili, umrtvili, umjesto da bi ga oslobodili i
osposobili (fähig zu machen) za
živi daljnji rast iz njega samoga“. To je koncept ljudske
samorealizacije, koje je intencija razviće čovjeka kao cjelovite
(totalne) ličnosti, ukratko: Čovjeka. Stoga nije više posrijedi kako iz
čovjeka načiniti čovjeka, nego naputak za autofabrikaciju, naputak kako
bi trebao čovjek sam iz sebe načiniti (proizvesti) ono što bi trebao
biti, kako dakle samoga sebe načiniti Čovjekom. (Možemo usput dodati da
je i famozna jugoslavenska praxis-filozofija svojim temeljnim ishodištem
bila zapravo tek sekularizirani fihteanizam: čovjek je slobodno,
stvaralačko biće koje stvara sebe samoga i svoj svijet.)
Kanta kritizira zbog prevelikog naglaska na discipliniranju izvana, no
ne zbog toga da bi odgoj učinio manje krutim, nego da bi ga još više
zaoštrio. Preodgoj Fichte radikalizira u samopreodgajanje: „Tko uopće
samo zbiljski jest, umno i u svakom času samostalno djelatno biće, uvijek će s lakoćom sebe načiniti (machen)
onim što u svojem položaju treba biti. Tko je pak s bilo kakvim
izvanjskim vježbanjem (dresurom) nadomjestio na žalost manjkavi
životinjski instinkt, taj ostaje zatočen upravo u to ograničenje (Schranke),
koje ga okružuje kao ostala, njemu neprobojna priroda, a odgoj, poduka
upravo su ga ograničili, umrtvili, umjesto da bi ga oslobodili i
osposobili (fähig zu machen) za
živi daljnji rast iz njega samoga“. To je koncept ljudske
samorealizacije, koje je intencija razviće čovjeka kao cjelovite
(totalne) ličnosti, ukratko: Čovjeka. Stoga nije više posrijedi kako iz
čovjeka načiniti čovjeka, nego naputak za autofabrikaciju, naputak kako
bi trebao čovjek sam iz sebe načiniti (proizvesti) ono što bi trebao
biti, kako dakle samoga sebe načiniti Čovjekom. (Možemo usput dodati da
je i famozna jugoslavenska praxis-filozofija svojim temeljnim ishodištem
bila zapravo tek sekularizirani fihteanizam: čovjek je slobodno,
stvaralačko biće koje stvara sebe samoga i svoj svijet.)
Iduća, krajnja, ujedno i prevratna
ili revolucionarna, etapa te usmjerenosti jest Nietzscheova. Njegov
odgovor na pitanje kako iz čovjeka načiniti Čovjeka, odgovor koji
predstavlja konačno rješenje u okviru metafizike kao platonizma, glasi:
Čovjeka je moguće načiniti čovjekom (Čovjekom) samo tako da postane – nadčovjek.
Iako su prije njega pokušali čovjeka raz-lučiti od životinje i
animalnosti, Nietzsche se trsi nadčovjeka razlučiti od čovjeka. Čovjek
je, prema njemu, most, prijelaz između životinje i nadčovjeka. Posredno
je i u tom slučaju posrijedi raz-lučivanje od životinje, no naglasak je
na prevladavanju čovjeka. Nadčovjek ide van preko čovjeka. S točke gledišta prevladanog čovjeka, nadčovjek nije toliko prevladani čovjek koliko preko-čovjek.
Uzdiže se ne samo s onu stranu dobra i zla, nego i s onu stranu
ljudskosti i neljudskosti. I u tom smislu nije izvođač preodgoja, naime u
ime danih vrijednosti, nego nosilac prevrednovanja vrijednosti. Tijelo
je odsada prije duše, a biologija prije psihologije.
ili revolucionarna, etapa te usmjerenosti jest Nietzscheova. Njegov
odgovor na pitanje kako iz čovjeka načiniti Čovjeka, odgovor koji
predstavlja konačno rješenje u okviru metafizike kao platonizma, glasi:
Čovjeka je moguće načiniti čovjekom (Čovjekom) samo tako da postane – nadčovjek.
Iako su prije njega pokušali čovjeka raz-lučiti od životinje i
animalnosti, Nietzsche se trsi nadčovjeka razlučiti od čovjeka. Čovjek
je, prema njemu, most, prijelaz između životinje i nadčovjeka. Posredno
je i u tom slučaju posrijedi raz-lučivanje od životinje, no naglasak je
na prevladavanju čovjeka. Nadčovjek ide van preko čovjeka. S točke gledišta prevladanog čovjeka, nadčovjek nije toliko prevladani čovjek koliko preko-čovjek.
Uzdiže se ne samo s onu stranu dobra i zla, nego i s onu stranu
ljudskosti i neljudskosti. I u tom smislu nije izvođač preodgoja, naime u
ime danih vrijednosti, nego nosilac prevrednovanja vrijednosti. Tijelo
je odsada prije duše, a biologija prije psihologije.
Nije na djelu više odgoj i preodgoj čovjeka, nego, kako je u Pravilima za ljudski park naglasio Peter Sloterdijk, uzgajanje (Züchtung)
nadčovjeka. Prije svega posredstvom genske tehnologije i manipulacija
što ih ona omogućuje. Ne geslo, nego upravo prikriveni uvid genetičara
jest: Tko ne bude selektor, bit će selektiran! Čovjek mora načiniti sve
da postane nadčovjek, čovjek koji je sama sebe pretvorio u sredstvo
genske manipulacije, tako da cilj (postati prevladani čovjek ili više no
čovjek) posvećuje to sredstvo. I upravo smo danas posred toga
(nihilizma). Čovjeku se ne pušta da bude ono što jest. Jer u odnosu
spram perfektnog nad-ljudskog, bilo kao Svemogućeg na Nebu ili pak
Nadčovjeka na zemlji, čovjek je vazda – defektan. Vratiti čovjeka samome
sebi značilo bi imati odgoj koji će čovjeka mjeriti ljudskim mjerilima,
ispostavljati radost bivstvovanja i razvijati čovjekovo veselje spram
života, života ovdje i sada, jedina njegova života. „Odgoj je ono
suprotno totalitarizmu“ (Philippe Meirieu). Nije riječ o tome da čovjek
postane mjera svih stvari, nego jedino i samo da ustrajemo na svojoj
ljudskoj mjeri, ljudskoj mjeri čovjeka kao čovjeka, odnosno na mjeri
čovjeka kao bića smrti. Na svojoj ljudskosti. U odnosu spram drugih, u
odnosu spram sebe sama. To, drugim riječima, znači da u središtu više ne
bi smio biti odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovu osionost,
ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika (Boga) ni odgoj koji odgaja
čovjeka u Gospodara (svijeta), nego odgoj za bitnu dopustivost. Odgoj za
otvorenost spram bivstvovanja svakog, ma kako drukčijeg bivstvujućeg.
nadčovjeka. Prije svega posredstvom genske tehnologije i manipulacija
što ih ona omogućuje. Ne geslo, nego upravo prikriveni uvid genetičara
jest: Tko ne bude selektor, bit će selektiran! Čovjek mora načiniti sve
da postane nadčovjek, čovjek koji je sama sebe pretvorio u sredstvo
genske manipulacije, tako da cilj (postati prevladani čovjek ili više no
čovjek) posvećuje to sredstvo. I upravo smo danas posred toga
(nihilizma). Čovjeku se ne pušta da bude ono što jest. Jer u odnosu
spram perfektnog nad-ljudskog, bilo kao Svemogućeg na Nebu ili pak
Nadčovjeka na zemlji, čovjek je vazda – defektan. Vratiti čovjeka samome
sebi značilo bi imati odgoj koji će čovjeka mjeriti ljudskim mjerilima,
ispostavljati radost bivstvovanja i razvijati čovjekovo veselje spram
života, života ovdje i sada, jedina njegova života. „Odgoj je ono
suprotno totalitarizmu“ (Philippe Meirieu). Nije riječ o tome da čovjek
postane mjera svih stvari, nego jedino i samo da ustrajemo na svojoj
ljudskoj mjeri, ljudskoj mjeri čovjeka kao čovjeka, odnosno na mjeri
čovjeka kao bića smrti. Na svojoj ljudskosti. U odnosu spram drugih, u
odnosu spram sebe sama. To, drugim riječima, znači da u središtu više ne
bi smio biti odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovu osionost,
ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika (Boga) ni odgoj koji odgaja
čovjeka u Gospodara (svijeta), nego odgoj za bitnu dopustivost. Odgoj za
otvorenost spram bivstvovanja svakog, ma kako drukčijeg bivstvujućeg.
Naravno, pitanje kako doći do takva
odgoja jedno je od najtežih pitanja našeg vremena. Jer njegovo rješenje
nije ovisno toliko o školskim vlastima koliko o samom načinu života, o
našem svakodnevnom odgovoru na pitanje: Kako biti? Kako biti kao čovjek?
A jamstvo afirmativnih odgovora, odgovora koji izražavaju smisao
bivstvovanja i potvrđuju smisao života, može biti samo naša duhovna sloboda,
sloboda koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost
bivstvovanja, za otvorenost iz koje se raskrčuje svjetlost svijeta, iz
koje izrasta sam svijet kao prostor bivstvovanja i time prostor
čovjekove slobode.
odgoja jedno je od najtežih pitanja našeg vremena. Jer njegovo rješenje
nije ovisno toliko o školskim vlastima koliko o samom načinu života, o
našem svakodnevnom odgovoru na pitanje: Kako biti? Kako biti kao čovjek?
A jamstvo afirmativnih odgovora, odgovora koji izražavaju smisao
bivstvovanja i potvrđuju smisao života, može biti samo naša duhovna sloboda,
sloboda koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost
bivstvovanja, za otvorenost iz koje se raskrčuje svjetlost svijeta, iz
koje izrasta sam svijet kao prostor bivstvovanja i time prostor
čovjekove slobode.
Kafka je za stare Grke, s
divljenjem, zapisao: „Ono odlučno božansko nisu mogli zamisliti dostatno
udaljeno od sebe, cjelokupni svijet bogova bio je samo sredstvom da ono
odlučno odvoje od ovozemaljskog tijela, da pridobiju zraka za ljudski
dah (Luft zum menschlichen Atem zu haben)“.
divljenjem, zapisao: „Ono odlučno božansko nisu mogli zamisliti dostatno
udaljeno od sebe, cjelokupni svijet bogova bio je samo sredstvom da ono
odlučno odvoje od ovozemaljskog tijela, da pridobiju zraka za ljudski
dah (Luft zum menschlichen Atem zu haben)“.
Primarna dakle ostaje sloboda kao takva, sloboda koja je identična s istinom, s ne-skrivenošću bivstvovanja kao takvog.
Izvor: Libreto
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -