Kristina Kovač: Volim ga toliko da se nadam da ću umreti pre njega

Pjevačica Kristina Kovač napisala je na svom
blogu dirljivo pismo koje je posvetila životnom izabraniku Danijelu
Brakusu.

 

“Volim ga toliko da sklanjam veš sa konopca i imam potrebu da
duboko udahnem miris njegove čiste majice, kao da se nikad neće vratiti.
Volim ga toliko da mi bol u želucu prođe kad on spusti dlan na moj
stomak. Volim ga toliko da osetim ponos kad vidim da se oči žena lagano
šire u iznenađenju pred shvatanjem da on nije Tarin pravi tata.

 

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Volim ga toliko da se sa njim ponekad osećam kao da sam sama sa sobom.
Volim ga toliko da, sve ovako hipohondrična, za ovih 5 godina nijednom
nisam imala hrabrosti da za ozbiljno pomislim da rak limfnih žlezda može
da mu se vrati. Volim ga toliko da, čim se približim Zelenom vencu,
Brankovom mostu i Savamali, počnem da osećam tinjanje plamena kojim sam
cela gorela onog proleća/leta/jeseni/zime kad sam se zaljubila u njega.
Volim ga toliko da mi imponuje što ga mnogi muškarci zamrze kad shvate
da je on sve što bi svi muškarci deep down trebalo da budu, a nisu.
Jaki.

 

Volim ga toliko da tugujem zbog toga što ne mogu da ga zagrlim i
utešim kad je bio dete, što ne mogu iz nekog sigurnog prikajka da
posmatram ceo njegov život do trenutka dok me nije prvi put zagrlio, da
gledam kako raste, kako se koprca, buni, samouništava, pati, živi u
knjigama, i diše u muzici, tuče, uči, obeznanjuje, zaljubljuje i ludi,
zavodi svaku koju je ikad poželeo, ostaje tako prazan a tako pun, kako
se preliva…

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

Tugujem što mu nisam dečačka simpatija, prva ljubav, prvo
žensko koje ga dodiruje, prvi drhtaj, prvi zanos, prva strast. Volim ga
toliko da sam puna zahvalnosti na njemu svaki dan, jer heroji se rađaju
retko, i teško ih je pronaći. Zapravo, mislila sam da ne postoje.

 

Volim ga toliko da mi se o toj mojoj ljubavi pišu pesme, pišu mi se
knjige i najljubavnije priče, a ne usuđujem se da se povinujem toj
potrebi, jer mislim da nema reči i tonova dovoljno velikih i svečanih.
Volim ga toliko da ga poštujem najviše od svih ljudi na svetu. Od SVIH.
Volim ga toliko da i dalje maštam o tome da mu rodim bebu. Punim 40 za 3
meseca. Volim ga toliko da me na njega podseća sve od šara koje oblaci
naprave na sumračnom horizontu, preko mira nedeljnog jutra, do mirisa
dobre klope.

 

Volim ga toliko da mi za 5 godina nije bio suvišan nijedan trenutak
proveden pored njega. Volim ga toliko da se pravim da ga slušam kada
postane autističan i dosadan u svojim detaljnim izlaganjima na teme koje
me slabo zanimaju, i klimam glavom dok mi u glavi huči gomila glupavih
misli. Volim ga toliko da mi često bude žao što sam ovako matora i
izakana, što sam najslađe, najbolje, najdraže i najmaštovitije od sebe
već potrošila pre nego što me je pronašao ili što sam ga pronašla.

 

Volim ga toliko da uživam u tome da zamišljam šta Spomenka razmišlja
tamo negde gore, dok gleda sa kakvim čovekom sam završila, da li je
sumnjičava i čeka da ipak nešto zasere jer je too good to be true, ili
je kapitulirala i spalila svoj priručnik o muškarcima, shativši da ipak
postoji bar jedan izuzetak. Volim ga toliko da i dalje sanjarim o
putovanjima sa njim, o nekom drugom, boljem mestu za nas i našu malu
porodicu.

 

Volim ga toliko da imam detinju fantaziju o tome da smo bogati i da ne
moramo ništa da radimo osim da se volimo i volimo Taru i Milicu. Volim
ga toliko da kad se posvađamo zaspim okrenuta i nagnuta ka njegovoj
strani kreveta. Da mi se disanje u dubokom snu smiri kad me dotakne.
Volim ga toliko da znam da bi mene i Taru čuvao do smrti.

 

Volim
ga toliko da sam ga naterala da obeća da će me, ako umre prvi, progoniti
kao duh dok mu se ne pridružim. A u stvari ga volim toliko da se nadam
da ću otići prva.”

 

Preuzeto sa bloga autorke

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Bakin dvor

Najčitanije