„Prije dvije godine bili smo suspendovani, a sada smo u Brazilu!“, izjavio je predsjednik Nogometnog saveza BiH Elvedin Begić nakon historijske pobjede bh. nogometne reprezentacije u Kaunasu. Kakav se to preokret dogodio u samo dvije godine, da smo tako brzo s dna dohvatili vrh?
Samo dvije godine
Naime, nakon, vrlo blago rečeno, mlohavog rada Nogometnog/fudbalskog saveza BiH, Svjetska nogometna asocijacija FIFA je imenovala Komitet za normalizaciju stanja u NS BiH, koji je od 1. aprila 2011. g. suspendiran iz članstva FIFA-e. Na čelo Komiteta izabran je Ivica Osim. Ostalo je povijest: igrači i stručni štab dobili su pristojne uvjete za rad, atmosfera je normalizirana, administracija ustrojena, Savez poprilično depolitiziran, neki su otišli u zatvor, dobri rezultati su se nizali i Reprezentacija se plasirala na veliko svjetsko takmičenje. Odličan recept za instant-uspjeh, reklo bi se, ali je čitav taj sada već historijski proces itekako strateški iniciran, u organizaciju je pridobijen najveći sin bh. fudbala, izlobirana je podrška međunarodnih prijatelja, ozbiljan posao pridobio je ozbiljne ljude, stvorio se pobjednički ambijent. Bilo je i sportske nafake, ali joj je prethodio predan rad.
Dakle, iza cijele priče stoji nekolicina ljudi koja je ponijela veliki teret, ljudi s imenima i prezimenima, koji su imali odlučnost, strašnu volju, veliku stručnost i talent – i ljubav prema poslu. Pa i raji, jer fudbal se, između ostalog, igra i zbog navijača. Stoga, priča o uspjehu Nogometne reprezentacije BiH, boljereći Nogometne reprezentacije dijaspore BiH, s obzirom da domaći potencijal nije značajno učestvovao u ovom podvigu, nije priča o uspjehu Države BiH ili bh. društva. Ona je priča jednog kolektiva, koji voli loptu, voli svoju zemlju i „zna pos'o“. Sve ostalo je prisvajanje tuđih zasluga. Istina je da je taj kolektiv svoju pobjedu nesebično podijelio s bh. narodom (ima), ali je istina i da je taj kolektiv od naroda podržavan samo onda kad je pobjeđivao.
Uspjeh jednog kolektiva
Posebno je važno napomenuti da čitav proces nije imao nikakve veze s vlašću i politikom. Kako pred samu utakmicu s Litvanijom reče Josip Pejaković: „Oni nisu ni nalik na državu.“ Oni su bili nezavisni, a nezavisnost im je, činjenica je, omogućila nadležna međunarodna kuća kroz Komitet za normalizaciju. Možda je baš ključ uspjeha u institucijama nezavisnim od politike. Nezavisnoj privredi, nezavisnoj reviziji, nezavisnom tužilaštvu, nezavisnoj policiji, nezavisnom obrazovanju. Politika bi se, da je akibetli, trebala dokazivati na čisto političkim pitanjima, na polju recimo ustavnih promjena gdje je za sada, istinizavolju, za gotovo dvije decenije „ulaganja napora“ postigla – ništa. Ili na privlačenju stranih investicija čiji spomen, u ovom kontekstu, izaziva samo podsmijeh.
Je li rješenje u formiranju komitetā za normalizaciju (svega u) BiH? Komitetā koji bi se formirali na istom principu kao i Komitet za normalizaciju Nogometnog saveza BiH: na čelu bh. struka iz dijaspore (ili je Tamo stekla znanje i iskustvo), iskreno potpomognuta od strane nadležne međunarodne kuće. Jer iznutra, oslanjajući se samo na postojeće lokalne snage, BiH teško može napraviti zamah i isplivati iz žabokrečine. Nema sumnje da je dijaspora voljna pomoći, to kontinuirano dokazuje, ali je pitanje jesu li potencijalni međunarodni partneri zainteresirani za nas. Jesu li spremni samoinicijativno pomoći, ili ih treba potaknuti, uvjeriti i pridobiti, pokazujući dobru volju i ozbiljnost, kao su to učinili Švabo, Pape i ekipa. Problem bi ponovo mogao biti u partnerima-pregovaračima s unutrašnje strane bh. granica, jer partner, je l’ da, mora biti pouzdan.
Reprezentacija BiH: Svjetsko, a dijasporsko!
I dok narod(i) slavi pobjedu bh. dijaspore, roditelji male Belmine, djevojčice čija je nesreća uspjela na nekoliko dana probuditi neracionalno bh. društvo, tuguju, kao što su prije nekoliko mjeseci tugovali i roditelji male Berine. Veselimo se tuđim uspjehom – ma koliko ga osjećali svojim – , zaboravljajući da nam djeca umiru. Zbog nesposobne politike. Ili zlonamjerne. Potpuno je svejedno.