Dva dana ranije, na dan smrti Paula fon Hindenburga, predsednika
Rajha, Hitler je bez odlaganja ukinuo mesto predsednika i promenio vojnu
zakletvu – od tad su se vojnici zaklinjali njemu lično, da će mu, kao
“vođi nemačkog Rajha i naroda”, biti bezuslovno odani. Sada je on šef
države i vrhovni komandant oružanih snaga, uz to i šef vlade i
monopolističke Nacional-socijalističke radničke partije Nemačke (NSDP).
Hitler je imao potpunu vlast u Nemačkoj, nesputanu bilo kakvim ustavnim
ograničenjima. Međutim, pomenuti novinski naslov je ukazivao i na više
od velike promene konstelacije moći – na poistovećivanje Hitlera i
zemlje kojom on vlada, na potpuni sklad između nemačkog naroda i
Hitlera.
Referendum koji je usledio 19. avgusta 1934. godine, da bi
legitimizovao promenu političke moći koja se desila, za cilj je imao da
se jasno pokaže taj identitet. “Hitler za Nemačku – cela Nemačka za
Hitlera”, glasio je slogan. Međutim, rezultat je pokazao da realnost
zaostaje za propagandom. Po zvaničnim podacima, više od šestine birača
se oduprlo intenzivnom pritisku i nije glasalo “za”. U nekim velikim
radničkim oblastima Nemačke, i do trećine glasača nisu dali Hitleru
glas. No, uprkos tome, bilo je i nekih zagonetnih nagoveštaja da
Hitlerova lična popularnost prevazilazi popularnost samog nacističkog
režima, a još mnogo više popularnost nacističke partije. “Za Adolfa
Hitlera, da, ali hiljadu puta ne za glavešine crnokošuljaša”, bilo je
naškrabano na jednom glasačkom listiću u Potsdamu. Slično raspoloženje
se moglo osetiti svuda.
Ispod površine koja je bila puna egzaltacije i obožavanja firera, o
čemu je uniformna propaganda masovnih medija neprekidno trubila,
postojali su brojni indikatori da Hitler nije baš svuda toliko
popularan, čak i u ono vreme koje se, u kasnijim prisećanjima,
kvalifikovalo kao “dobre godine” sredinom tridesetih. Jedan primer je
oštra kritika Hitlera o kojoj se govori u izveštaju Gestapoa iz marta
1936. godine. Tu se kaže da se mnogo kritikuje Hitlerovo tolerisanje
korupcije i luksuznog životnog stila partijskih glavešina u vreme dok je
većina nemačkih građana živela u vrlo siromašnim uslovima. “Zašto firer
dozvoljava sve to?”, bilo je pitanje koje su tiho postavljali mnogi
ljudi, i po rečima izveštaja, bilo je očigledno da “poverenje naroda u
ličnost firera prolazi kroz krizu”.
Zaboravljeno u euforiji
Međutim, jedan dan pošto je ovaj izveštaj podnesen, nemačke trupe su
umarširale u demilitarizovanu zonu na Rajni. Taj spektakularni događaj
je u potpunosti pokazao slabost zapadnih demokratija, i Hitler ga je
slavio svoj najveći spoljno-politički uspeh do tada. Domaći problemi iz
prethodnih meseci – nestašica hrane, visoke cene, niske plate i, u
katoličkim oblastima, mnogo neprijateljstva prema režimu zbog sukoba
države i crkve – privremeno su zaboravljeni u euforiji koja je nastala.
Uprkos apsurdnosti “izbornog” rezultata krajem tog meseca, kada je –
uz pomoć falsifikovanja glasova, izbornih manipulacija i intenzivne
propagande – po zvaničnim podacima 98,9% glasalo “za listu i time za
firera”, remilitarizacija Rajnske oblasti je bez sumnje bio vrlo
popularni potez, za koji su zasluge pripisane Hitlerovom snažnom i
umešnom vođstvu. Mnogo toga govori da je Hitler, između Hindenburgove
smrti 1934. godine i upada u Sudetsku oblast i Austriju četiri godine
kasnije, zaista bio vrlo uspešan u pridobijanju podrške velike većine
nemačkog naroda, a što je bilo od neizmerne važnosti za katastrofalan
tok kasnije nemačke politike. Osim možda perioda neposredno posle
zapanjujuće pobede u Francuskoj u leto 1940, Hitlerova popularnost nikad
nije bila na višoj tački nego na vrhuncu spoljnopolitičkih uspeha 1938.
godine.
Sebastijan Hafner je izneo dosta uverljivu kalkulaciju po kojoj je
Hitler do kraja 1938. uspeo da stekne podršku “ogromne većine onih koji
su glasali protiv njega 1933. godine”. Hafner misli da je Hitler do tada
već ujedinio skoro celokupan nemački narod oko sebe i svoje politike,
da su do tada preko 90% Nemaca bili “vernici u firera”. No, budući da
nije bilo nikakvog pravog ispitivanja javnog mnenja, i da je postojalo
zastrašivanje i represija prema onima koji bi se usudili da se
suprotstave zvaničnoj propagandi, te da je jedino javno mnenje koje je
imalo pravo građanstva bilo ono kojim su upravljale režimske agencije,
ova cifra se može tretirati jedino kao pretpostavka, i to verovatno
preterana. S druge strane, teško je osporiti da je režim stekao veliku
podršku posle 1933. godine, i da je to bila posledica onog što se
smatralo ličnim Hitlerovim “postignućima”. Personalizovani fokus
“uspeha” režima odražavao je neumorne napore propagande, koji su bili
svesno usmereni na stvaranje i održavanje “herojske” slike o Hitleru kao
vrhunskom geniju, do te mere da je Jozef Gebels mogao 1941. sa
određenim opravdanjem da kaže da je stvaranje mita o fireru bilo najveće
propagandno postignuće.
Propagandnu sliku nije niko bolje sumirao od samog Hitlera, u govoru u Rajhstagu 28. aprila 1939. (koji Hafner takođe citira):
‘Mojim sopstvenim naporima’
“Savladao sam haos u Nemačkoj, vratio red, jako povećao proizvodnju u
svim oblastima nacionalne privrede… Uspeo sam da obezbedim nove poslove
za 7 miliona nezaposlenih čije su nam nevolje tako dirale srca… Ne samo
da sam politički ujedinio nemačku naciju, već sam je takođe i ponovo
vojno naoružao, i pokušao sam da, stranicu po stranicu, likvidiram
Ugovor čijih 448 članova sadrže najgore nasilje – toliko grozno da se
nikada nije od nekog naroda ili nekog ljudskog bića očekivalo da se
potčini tako nečemu. Vratio sam Rajhu pokrajine koje su nam otete 1919.
godine; vratio sam u otadžbinu milione nesrećnih i proteranih Nemaca;
obnovio sam hiljadu godina staro istorijsko jedinstvo nemačkog životnog
prostora; i pokušao sam da ostvarim sve to bez prolivanja krvi i bez
nanošenja ratne patnje bilo mom, bilo drugim narodima. Ostvario sam sve
ovo, iako sam još pre 21 godinu bio nepoznati radnik i vojnik svog
naroda, ostvario sam sve to zahvaljujući vlastitim naporima…”
Naravno da je apsurdna tvrdnja kako je stanje u Nemačkoj promenjeno
zahvaljujući delovanju jednog čoveka. Međutim, ova litanija o onome što
je većina tadašnjih Nemaca videla kao firerov neverovatan lični uspeh,
zanimljiva je zbog toga što govori o nacionalnim “postignućima”, ali ne
iznosi osnovne postavke Hitlerovog Weltanschauung-a. U ovom
odlomku nema ni reči o patološkoj opsesiji “uklanjanjem” Jevreja, niti o
potrebi za ratom da bi se proširio životni prostor. Uvođenje reda,
privredna izgradnja, uklanjanje prokletstva nezaposlenosti, uklanjanje
restrikcija omrznutog Versajskog ugovora, i uspostavljanje nacionalnog
jedinstva – sve je to imalo širokog odjeka u narodu, daleko izvan
krugova zagriženih nacista, i bilo je privlačno, na različite načine,
svakom pojedinačnom sektoru društva. Kako su pokazala ispitivanja javnog
mnenja, čak i mnogo posle završetka II Svetskog rata mnogi su pomenuta
“postignuća” u pozitivnom svetlu povezivali sa Hitlerom.
S obzirom na stanje u Nemačkoj 6 godina ranije, onima koji su 1939.
slušali Hitlerov govor, pa čak i onima među njima koji su ranije bili
protiv nacista, bilo je teško da ne priznaju kako je Hitler postigao
nešto zaista izvanredno. Malo njih je bilo dovoljno dalekovido ili
dovoljno spremno da se upusti u analizu svega što se krije iza ovih
“postignuća”, da odbaci strašnu nehumanost na kojoj se nemačka obnova
zasnivala, da zapazi kako se upravo u tom trenutku podriva struktura
država, a Rajh finansijski uništava, i iznad svega, da shvati koliko je
riskantan, i to po sam opstanak zemlje, pravac u kome je krenula
politika tog režima. Malo je ljudi uopšte bilo u poziciji da se
suprotstavi fundamentalnoj laži sadržanoj u tvrdnji da Hitler stalno
pokušava da izbegne krvoproliće i izloži svoj narod (ili tuđe narode)
ratnim patnjama. Ono što je za većinu Nemaca u proleće 1939. bilo cilj
po sebi, a za šta je izgledalo da je Hitler trijumfalno postigao,
predstavljalo je za naciste samo odskočnu dasku za rasno-imperijalno
osvajačko ratovanje, za koji su se pripremali.
Ali, koliko god da su u temelju svega počivale laži, tvrdnje iz
navedenog govora, usmerenog na pridobijanje masovne podrške za Hitlera,
ukazuju na oblasti u kojima jesu postignuti uspesi. Uza sve ograde koje
se moraju ozbiljno uzeti kada se uopšteno govori o Hitlerovoj
popularnosti (budući da su oni koji su bili protiv njega bili primorani
da ćute), svakako nije preterano govoriti o širokom konsenzusu, koji je,
tokom mirnodopskih godina njegove diktature, bio cementiran
integrativnom snagom mita o Hitleru.
To je bio veštački stvoren konsenzus, propagandni konstrukt, praćen
represijom nad političkim protivnicima, “rasnim neprijateljima” i drugim
otpadnicima od proklamovane “nacionalne zajednice”. Imidž Hitlera kao
“supermena” predstavljao je centralnu komponentu ove fabrikacije. Još
pre nego što je on “preuzeo vlast”, taj imidž je bio proizvod tada
najmodernije, vrlo uspešne političke “marketinške” strategije, koju je
osmislio Gebels. I kada je 1933. monopol nad državnom kontrolom
propagande prešao u ruke nacista, u masovnim medijima nije bilo prepreka
za brzo širenje Hitlerove “harizmatske” privlačnosti.
Ali, čak ni vešto obmanjivanje i sofisticirane tehnike koje su
korišćene za stvaranje Hitlerovog mita ne bi bile efikasne da plodno tle
za njega već nije bilo pripremljeno, godinama pre nego što je došao na
mesto Kancelara. Očekivanje da će doći do nacionalnog spasa bilo je do
1933. godine već dosta rašireno, i to ne samo među pristalicama nacista;
već tada je Hitler bio onaj za koga su se takva očekivanja vezivala. U
vreme kada je preuzeo vlast, preko 13 miliona glasača je već delimično
prihvatilo kult firera, kult koji će mnogo potpunije prigrliti ogromno
(mada fluktuirajuće) masovno članstvo partije i mnoštva njenih
podređenih afilijacija. Tako je bila postavljena organizaciona osnova za
širu transmisiju firerovog kulta.
Imajući u vidu neuspeh Vajmarske demokratije, i krizne uslove u
kojima je Hitlerova vlada došla na vlast, bilo jasno da će novi Kancelar
jako povećati svoju popularnost ako brzo postigne neke uspehe. Otvorio
se prostor za brzo širenje obožavanja Hitlera, onog koji je osvojio
“većinu većine” onih koji nisu glasali za njega u martu 1933. Brzinu sa
kojom se Hitlerov kult proširio treba posmatrati u ovom kontekstu, kao i
u kontekstu majstorske upotrebe propagandne mašte.
Ima veliki broj važnih oblasti u kojima je Hitler mogao da stekne
veliku podršku delujući naizgled u nacionalnom interesu, a ne u interesu
neke partijske politike, i menjajući svoju sliku od partijskog u
nacionalnog lidera. Čak i njegovi protivnici su priznavali rast njegove
popularnosti. Socijal-demokratska organizacija u egzilu, Sopade, sa
sedištem u Pragu, iznela je u aprilu 1938. široko rasprostranjeno
uverenje, koje je potom više puta ponavljala: “Hitler može da računa na
saglasnost narodne većine zbog dve ključne stvari: 1) on je stvorio nova
radna mesta, i 2) učinio je Nemačku jakom”.
On spremno prihvata odobravanje
U ranim godinama Trećeg Rajha, većina ljudi je osećala da su se posle
teških godina beznađa pojavili neki novi pravac, energija i dinamizam.
Postojalo je rašireno osećanje da vlada konačno čini nešto što će
Nemačku vratiti na noge. Naravno, Hitler, čije je poznavanje ekonomije
bilo elementarno, nije lično rukovodio ekonomskim oporavkom u ranim
godinama Trećeg Rajha. Razlozi za brz oporavak su bili brojni i
komplikovani. Ako bi se za bilo kog pojedinca moglo reći da je osmislio
oporavak onda je to bio Hjalmar Šaht, predsednik Rajhsbanke i Ministar
privrede. Hitlerov doprinos je iznad svega bio u promeni klime, u
stvaranju atmosfere i uverenja da se Nemačka revitalizuje. Spremno je
prihvatio priznanja za ovaj uspeh, i većina ljudi je mislila da su ona
opravdana.
To je bio prvi veliki korak u pridobijanju onih koji ga nisu
podržavali 1933. godine. Činilo se da nije moguće poreći činjenica da je
u vreme dok su druge evropske zemlje (i Amerika) u velikoj meri patile
od masovne nezaposlenosti, Hitler oslobodio Nemačku tog tereta, i
stvorio neku vrstu “privrednog čuda”. U izveštaju Sopade iz Rurske
oblasti u pozno leto 1934, priznaje se kako je čak i “neutralna radna
snaga” verovala u Hitlera. Tu se dalje kaže: “Na njih je jak utisak
ostavilo njegovo ‘stvaranje poslova’ zahvaljujući kojima su nezaposleni
došli do radnog mesta, makar i loše plaćenih. Verovali su da će Hitler,
zahvaljujući svom ‘brzom donošenju odluka’, jednog dana, ukoliko bude
‘pravilno informisan’, izmeniti poresku politiku u njihovu korist”.
Tokom tajne posete Nemačkoj iz Norveškog egzila u drugoj polovini 1936,
niko drugi do Vili Brant je priznao istu stvar: obezbeđivanje posla je
omogućilo režimu da stekne podršku među onima koji su ranije glasali za
levicu.
Trajni pečat
Do 1936. godine već je vladala opšta zaposlenost. Naravno, već je
tada glavni generator zapošljavanja, sa opasnim posledicama po
budućnost, bilo ponovno naoružavanje. Ali, malo je Nemaca brinulo o tome
odakle su došle šanse za zapošljavanje. Oni su samo znali za ranije
patnje kada nije bilo posla, a sada ga ima. To se smatralo za
prevashodno Hitlerovo lično dostignuće. A ako se slika razlikovala od
stvarnosti, slika je bila ta koja je ostavljala znažniji utisak.
To što je Hitler lišio Nemačku problema nezaposlenosti i izvukao je
iz dubina ekonomske krize, mnogi Nemci su čak i posle rata smatrali
velikim dostignućem, bez obzira na katastrofalne posledice koje su
iskusili. Dobri uslovi života i puna zaposlenost svrstavani su među
pozitivne strane Hitlerove vlasti, utvrđeno je na osnovu istraživanja
javnog mnenja u američkoj okupacionoj zoni kasnih četrdesetih, dok je
uzorak mladih Nemaca u severnoj Nemačkoj oko jedne decenije kasnije i
dalje smatrao da je Hitler učinio mnogo dobra time što je stao na put
nezaposlenosti. Radnici u Ruru su i sedamdesetih još uvek imali
pozitivna sećanja na mirnodopske godine Trećeg Rajha, koje su povezivali
sa punom zaposlenošću i zadovoljstvima ekskurzija sa nacističkim
izletničkim organizacijama “Kraft dursch Freude” (“Snaga kroz radost”).
Sledeća stvar koju Sopade izdvaja kao razlog za razlog podrške
Hitleru, bez sumnje je predstavljala odlučujući faktor. Hitler nikada
nije prestao da eksploatiše poniženje Nemačke u porazu 1918. (poniženje
koje je navodno delo “kriminalaca iz novembra”) i Versajskog ugovora
koji je bio potpisan naredne godine. Prezir prema tom Ugovoru i onome
što se doživljavalo kao njegova nepravednost presecali su linije
partijskih podela u Nemačkoj. Smanjenje vojske na samo 100 000 ljudi
predstavljalo je trajno obeležje nacionalne slabosti. Stoga su snažne
promene u spoljnoj politici, koje je Hitler preduzeo da bi zbacio
versajske okove i reafirmisao nemačku snagu i prestiž, garantovale
masovnu podršku sve dok je to bilo izvodivo bez krvoprolića.
Povlačenje iz Lige Naroda 1933, i plebiscit u Sarskoj oblasti 1935,
ponovno uvođenje obavezne vojne službe i promocija novog velikog
Vermahta sledeće godine, remilitarizacija Rajnske oblasti 1936 i
“Anšlus”, to jest aneksija Austrije dve godine kasnije, sve to je u
očima naroda izgledalo kao veliki nacionalni trijumf i dokaz slabosti
zapadnih sila koje su ponižavale Nemačku posle rata, i činilo se da je
sve to – što je bilo nezamislivo nekoliko godina ranije – ostvareno
isključivo zahvaljujući Hitlerovom državničkom “geniju”. Čak i opozioni
krugovi su bili prinuđeni da to priznaju, kao što pokazuje izveštaj
Sopade o reakcijama na uvođenje obavezne regrutacije 1935:
“Ogromni entuzijazam 17. marta. Ceo Minhen je na ulicama. Ljude
možete naterati da pevaju, ali ih ne možete naterati da pevaju sa
entuzijazmom. Sećam se 1914. i samo mogu da kažem da objava rata nije na
mene ostavila tako snažan utisak kao prijem Hitlera u Minhenu 17.
marta. …. Poverenje u Hitlerov politički talenat i poštenje će samo
rasti budući da on ima sve jače uporište među narodom. Njega mnogi
vole.”
Sudetska kriza u leto 1938. godine, kada se nadvila zlokobnija senka
rata, postavila je na prvu veliku probu Hitlerov imidž koji je on ranije
gajio, imidž fanatičnog zaštitnika nemačkih prava koji je povratio
položaj svoje zemlje u svetu, ali koji izbegava krvoproliće. Tada su,
krajem septembra, u Minhenu, zapadne sile omogućile Hitleru poslednji
veliki trijumf u spoljnoj politici – kojim on, doduše, intimno nije bio
zadovoljan zato što bio spremao na rat protiv Čehoslovačke.
Rezignacija, a ne entuzijazam, koji su pratili rat kada je on konačno
došao u septembru 1939, još jednom je pokazala da je Hitler proširio
svoju podršku u narodu dajući lažna zvanična obećanja tokom mirnodopskih
godina Trećeg Rajha. Većina je želela očuvanje mira. Hitler je želeo
rat. On je praktično priznao potrebu za varanjem javnosti u poverljivom
obraćanju predstavnicima nemačke štampe u novembru 1938, kada je rekao:
Neograničeno nemačko osvajanje
“Okolnosti su me primorale da decenijama govorim skoro isključivo o
miru. Jedino stalnim naglaskom na nemačkoj želji za mirom i našim
miroljubivim namerama bilo je moguće dati nemačkom narodu oružje koje je
uvek pretpostavka za sledeći korak”.
Za veliku većinu Nemaca, obnova nacionalnog ponosa i vojne moći,
zbacivanje Versajskog ugovora i proširenje Rajha da bi se uključila
Austrija i etnički Nemci iz Sudeta, bili su sasvim dovoljni ciljevi.
Većina nije mogla, ili nije htela, da shvati da je za Hitlera i
nacističko vođstvo to bio samo preludijum za rat neograničenog nemačkog
osvajanja.
Pored njegovih pretpostavljenih dostignuća u ojačavanju nemačke
spoljnopolitičke pozicije, Hitler je bez sumnje stekao veliku podršku
kroz ono što se smatra njegovim zaslugama u obnovi “reda” kod kuće.
Nacistička propaganda je bila uticajna u poslednjim, kriznim godinama
Vajmarske Republike, u nametanju stanovništvu preterane slike kriminala,
dekadencije, socijalnog raspada i nasilja (čiji su veliki deo inicirali
sami nacisti). Kada se našao na vlasti, Hitler je bio u situaciji da
znatno profitira kroz tvrdnju da on predstavlja “narodnu pravdu” i
“zdrav nacionalni senzibilitet”. On je imao javni imidž zaštitinika
javnog morala koji će preuzeti energične korake protiv svakog ko
predstavlja pretnju redu i poretku.
Krajem juna 1934. godine, Hitler je preduzeo ono za šta su mnogi
mislili da je surova ali neophodna akcija kojom je uništeno vođstvo SA,
sve nepopularnijeg dela njegovog pokreta. U govoru u Rajhstagu 13. jula
1934, on je preuzeo ličnu odgovornost za ubistva koje su se dogodila.
Ono što je u stvarnosti predstavljalo brutalan, makijavelistički
politički udar, bilo je predstavljeno kao neophodan korak na putu
uklanjanja velike unutrašnje pretnje naciji, i iskorenjivanja korupcije i
nemorala. Hitler je naglasak stavio na homoseksualizam, raskoš i
lagodan životni stil Ernsta Rema i drugih SA lidera. Igrajući na kartu
postojećih, široko ukorenjenih predrasuda, mogao je da gurne u drugi red
sve temeljne pravne principe, tvrdeći da je delovao u nacionalnom
interesu kao najviši sudija nemačkog naroda.
Rast podrške
Umesto osude zbog toga što je priznao masovno ubistvo, on je stekao
veliku podršku zbog beskompromisnog delovanja na iskorenjivanju zla i
nepodopština koji ugrožavaju naciju. “Firer je svojim energičnim
akcijama osvojio mase, posebno one koji su još uvek neodlučno reagovali
na Pokret; njemu ne samo da se dive, već on postaje njihov idol”, bila
je ocena u poverljivom izveštaju niže režimske birokratije. Mnogi drugi
izveštaji izražavali su slična osećanja. Izveštaj koji je procureo iz
redova opozicione Socijal-demokratske partije – čiji glavni motiv je,
prirodno, bila kritika režima – priznao je porast podrške Hitleru.
Po rečima jednog izveštaja iz Bavarske: “Uopšteno gledajući, postalo
je nažalost jasno da ljudi ne razmišljaju politički. Oni misle ‘Hitler
je zaveo red i stvari će krenuti napred – saboteri koji su hteli da
opstruiraju njegov rad, sada su uništeni'”. Izveštaj iz Berlina dodaje:
“Hitlerov autoritet je ojačan među najširim krugovima. Sve češće možete
čuti ljude kako govore: ‘Hitler uzima stvar u svoje ruke.'”
Gledište da je Hitler doneo red u Nemačkoj uveliko je preživelo kraj
II Svetskog rata. Uverenje da je on, bez obzira na “greške” (verovatno
one koje su dovele do uništenja njegove zemlje kroz rat, smrt i
uništenje miliona ljudi), on je “očistio” Nemačku, okončavajući haos,
istrebljujući kriminal, čineći ulice ponovo bezbednim za noćne šetnje,
unapređujući moralne standarde. Sve to su – zajedno sa zaslugama za
iskorenjivanje masovne nezaposlenosti i izgradnju autoputeva – trajni
elementi mita o fireru.
Uporedo sa ekonomskim oporavkom, ponovnom izgradnjom vojne moći i
obnavaljnjem reda, Hitler je stekao podršku i time što je personifikovao
“pozitivne” vrednosti uložene u nacionalno jedinstvo i
“Volksgemeinschaft”, ili nacionalnu zajednicu. Propaganda ga je neumorno
isticala kao strogog ali pravednog oca porodice, spremnog da se liši
uobičajenih ljudskih udobnosti i da danonoćno radi isključivo za
dobrobit svog naroda. Bez obzira na česte kritike njegovih potčinjenih i
negativan imidž “malih Hitlera” – partijskih funkcionera s kojima su se
ljudi dnevno sretali i kojima su često bili nezadovoljni – sam Hitler
je među masama doživljavan kao neko ko stoji po strani od sektaških
interesa i materijalnih obzira, a njegova nesebičnost je delovala kao
kontrast u odnosu na pohlepu i korupciju njegovih partijskih glavešina.
Objavljivanje Gebelsovih ritaulnih obraćanja “našem Hitleru” svake
godine na njegov rođendan, i popularne knjige fotografija koje je
napravio Hajnrih Hofman (sve prodate u ogromnom broju) koje su otkrivale
“privatnog” Hitlera – “Hitler koga niko ne poznaje” (1932), “Hitler
okružen omladinom” (1934), “Hitler u svojim planinama” (1935), i “Hitler
van dužnosti” (1937) – težile su da naglase “ljudsku” stranu firera i
pokažu da njegovi herojski kvaliteti izrastaju iz činjenice da je on
“čovek iz naroda”.
Naravno, nikada nećemo moći da saznamo koliki je zaista bio broj
ljudi koji su u potpunosti prihvatili ovaj odvratni kult ličnosti.
Očigledno da to nije bio mali broj. Bio je zasipan udvoričkim pismima,
kič pesama i drugim eulogijama, fotografijama i poklonima (jednom je
dobio čak i vreću krompira koga je očigledno voleo), a o njima su vodili
računa njegovi ađutanti. Tokom ranih godina Trećeg Rajha porastao je
broj roditelja koji su svojoj deci davali ime Adolf, iako je dekret iz
1933. godine instruirao lokalne urede da obeshrabre ovakvu praksu kako
bi se zaštitilo firerovo ime. Ovakve provale firerovog kulta su bez
sumnje bile vezane za fanatičnu, nacifikovanu manjinu. No, čak i oni
koji su uspeli da se distanciraju od najvećih preterivanja kulta
ličnosti, ipak su često prihvatali bar neke elemente Hitlerovog
pozitivnog imidža.
Nacionalna zajednica se definiše preko onih koji su iz nje
isključeni. Rasna diskriminacija je stoga neizbežno bila sastavni deo
nacističke interpretacije ovog koncepta. Pošto su mere usmerene na
stvaranje “rasne čistote” – poput kasnijeg progona homoseksualaca, Roma i
“asocijalnih” – eksploatisale postojeće predrasude i bile su navodno
usmerene na jačanje homogenosti etničke nacije, one su ojačale Hitlerov
imidž nekog ko predstavlja utelovljenje nacionalne zajednice. Štaviše,
neumorno denunciranje navodnih neprijatelja nacije – boljševizma,
zapadne “plutokratije”, i pre svih Jevreja (koji su u propagandi bili
povezani i sa jednim i sa drugim) – osnažili su Hitlerovu privlačnost
kao zaštitnika nacije i brane svim pretnjama po njen opstanak, bilo da
one dolaze spolja ili iznutra.
Iako ogromna većina stanovništva nije delila Hitlerovu antisemitsku
paranoju, ona je nije vrednovala dovoljno negativno da bi to moglo da
nadjača pozitivna svojstva koje je većina videla u njemu. Široko
rasprostranjena latentna odbojnost prema Jevrejima, koja je postojala i
pre nacističkog širenja mržnje, nije nudila mogućnost da se postave neke
prepreke “dinamičkoj” mržnji koju je osećala brojna manjina – ona
manjina koja je, doduše, posle 1933 bila na vlasti. Dosta istraživanja
je ilustrovalo različitost ličnih stavova Nemaca prema progonu Jevreja
(što se najbolje vidi u različitim reakcijama na objavljivanje
Nirnberških zakona u septembru 1935, i “Kristalnoj noći” u novembru
1938). Ipak, nacisti su uspeli da kod većine ljudi stvore utisak da
postoji neko “jevrejsko pitanje”, kao i da prodube anti-jevrejska
osećanja u vreme kada je počela da da raste spoljašna pretnja od rata
koji dolazi.
Jedna dodatna stvar
Kada se otvreno nasilje iz Kristalne noći pokazalo napopularnim, čak i
u nacističkim krugovima, Hitler se potrudio da se javno distancira od
pogroma koji je sam organizovao. Ali, i pored širokog neodobravanja
metoda, već tada je vladalo opšte osećanje da za Jevreje više nema mesta
u Nemačkoj, i Hitlerovo povezivanje Jevreja sa rastućom međunarodnom
opasnošću (koju je on izazvao više no iko drugi) ojačalo je – ili barem
nije oslabilo – njegov imidž fanatičnog zaštitnika nacionalnih interesa.
Mnogi su se takođe i materijalno okoristili od isključivanja Jevreja
iz nemačkog društva, njihovog ekonomskog razbaštinjenja. “Pokret za
bojkot” koji je počeo kada je Hitler postao Kancelar Rajha, i u nekoliko
talasa efikasno istisnuo Jevreje iz komercijalnog života, završavajući
na kraju u programu “arijenizacije” 1938, kojim je imovina Jevreja
opljačkana, delovao je na korist velikog broja Nemaca. I za tu stvar su
mnogi bili zahvalni Hitleru. Ljudski troškovi, koje plaća nepopularna
manjina, njima su se činili kao nevažna stvar.
Naizgled beskonačan niz Hitlerovih uspeha tokom mirnodopske faze
Trećeg Rajha imao je još jedan nus-proizvod koji je doprineo jačanju
režima. Posle 1933, podružnice NSDAP su mogle da puste svoje pipke u
skoro sve sektore društva. Nacistički pokret je na ovaj ili onaj način
“organizovao” milione Nemaca, i bilo je teško izbeći ovakvo ili onakvo
učestvovanje u izgradnji firerovog kulta. Armija beznačajnih apartčika i
karijerista dugovala je svoj položaj i promociju “sistemu” koji je
Hitler predvodio. Naglasak na “vođstvu” i “postignućima” podstakao je
nemilosrdno takmičenje koje je igralo na niske ambicije i otvaralo
neviđene mogućnosti, oslobađajući ogromnu energiju u širem naporu
promovisanja vizije nacionalne obnove oličene u samom Hitleru. Doslovno
ili metaforično, mnogi pojedinci na svim nivoima režima delovali su po
smernicama koje je izradio Verner Vilikens, državni sekretar pruskog
Ministarstva poljoprivrede u februaru 1934, kada je objavio:
“Svako ko je u stanju da vidi da firer teško može naređivati odozgo
sve što želi da se na kraju ostvari. Naprotiv, do sada je svako ko je
zaposlen u novoj Nemačkoj radio najbolje ako je, da tako kažemo,
sarađivao sa firerom.”
Vilikens dodaje da je “dužnost svakog da pokuša da sarađuje sa
firerom” – i tu se krije ključ za to kako je Treći Rajh funkcionisao, i
kako je uspostavljena veza između firera i društva.
Demoralisani i izolovani
Naravno, te veze nisu bile sve jednako snažne. Pored fanatika
postojali su i skeptici i – mada oni nisu mogli da se izraze ni na koji
smislen način – čak i disidenti. Isto tako, nije bilo moguće održati
entuzijazam za Hitlera na jednako visokom nivou. Izlivi sreće u
trenucima trijumfa, kao što je objava remilitaritzacije Rajnske oblasti
1936, predstavljali su vrhunce. Do pada bi dolazilo čim se vrati stara
siva svakodnevica.
Ipak, od nemerljivog značaja je bila emotivna integracija koju je
rastuća Hitlerova popularnost prvih godina Trećeg Rajha nesumnjivo
stvorila. Bez obzira da li je obožavanje Hitlera bilo autentično ili
hinjeno (kao što je u mnogim slučajevima i bilo), ono je odigralo istu
ulogu. Milioni Nemaca, koji bi inače bili suprtotstavljeni, sumnjičavi
ili pak samo ovlaš naklonjeni režimu i nacističkoj doktrini, javno su
davali svoju potporu Hitleru: to je bilo od suštinske važnosti za
nacističku vladavinu.
Na lokalnom nivou, rast kulta firera je značio da je Hitler mogao da
se distancira od nepopularnih oblasti politike i da koristi neizmerne
rezerve lične podrške, praktično po svojoj volji. Na primer, negativni
uticaj “otpora crkve” bio je preusmeren sa Hitlera prema potčinjenim
funkcionerima, kao što su Gebels i Rozenberg. Kad su narodna osećanja
prema Hitleru oslabila u proleće 1936, spektakl sa upadom u Rajnsku
oblast, sračunat prevashodno da se pokaže kao Hitlerovo “lično
postignuće”, ponovo je galvanizovao podršku režimu. Sama svrha “izbora”
za Rajhstag 29. marta 1936. bila je da se demonstrira, i u zemlji i
inostranstvu, kako je narod uz Hitlera. Ne poslednji put tokom Trećeg
Rajha, protivnici režima su se osetili demoralisanim i izolovanim. A
Hitler je imao potporu za svoje dalje napredovanje u ostvarenju
ekspanzionističkih ciljeva. “Firer omogućava narodu da traži sprovođenje
politike koju je želeo”, bilo je dalekovido zapažanje iz izveštaja
Sopade.
Nije bilo način da se ukloni
Plebiscitarna aklamacija koju je Hitler bio kadar da dobije u takvim
prilikama uveliko je ojačala njegov položaj u odnosu na različite grupe
unutar režimske elite moći. Unutar najuže elite nacističkih vođa,
njegova ogromna popularnost ga je učinila praktično nedodirljivim i nije
bilo načina da se dovedu u pitanje njegova dogmatska gledišta i način
na koji vodi politiku – pa čak ni 1938-39. kada su se neki nacistički
lideri, uključujući i Geringa, unervozili zbog opasnosti ulaska u rat sa
zapadnim silama.
A što je još važnije, Hitler je zahvaljujući svojoj popularnosti
postao nedodirljiv i za one grupe unutar nacionalno-konzervativne elite
moći, iznad svega u vođstvu Vermahta i delovima Minsitarstva spoljnih
poslova, u kojima je strah od budućeg katastrofalnog rata 1938. godine
vodio prvim znacima protivljenja opsnom kursu spoljne politike. Kada su
zapadne sile zaigrale po Hitlerovoj želji i dopustile mu još jedan jedan
“trijumf bez krvi”, izolovanim opozicionim krugovima krajem 1938. bilo
je jasno da nije bilo načina da se on ukloni (i to saznanje je pomoglo
da se konzervativni otpor parališe tokom prve, pobednosne faze rata).
Hitlerovo osvajanje masa je stoga imalo vitalne posledice širenja
njegove autonomije u odnosu na bilo kakva moguća ograničenja koja bi mu
postavili drugi sektori režima. Ono je pomoglo da se ideološka fiksacija
koje se Hitler opsesivno držao od početka svoje političke “karijere” –
“uklanjanje” Jevreja i osvajanje “životnog prostora” – do kraja
tridesetih izraste pojavi ne u formi dalekog utopijskog sna, nego i u
formi ostvarivog političkog cilja. Podsticaj za tu promenu dolazio je iz
spremnosti svih segmenata režima da rade “prema firerovim željama”.
Ali, ta spremnost je odraz dominacije koju je Hitler tako brzo ostvario
posle preuzimanja vlasti, a onda i konsolidovao i proširio, podržan u
ključnim trenucima plebiscitarnom podrškom zasnovanom na ekspanziji
popularnosti.
Konačno, ojačani kult firera imao je uticaja i na samog Hitlera. Neki
od onih koji su se nalazili u njegovoj blizini kasnije su tvrdili da su
negde 1935-36. primetili na njemu promenu. Postao je, kako kažu,
netrpeljiviji prema i najblažoj kritici i mnogo ubeđeniji u vlastitu
nepogrešivost. Njegovi govori su dobili naglašenije mesijanske tonove.
Počeo je sebe da doživljava – tendencija koju je njegova ličnost imala
od početka, ali je sada bila dodatno preuveličana – kao izabranika
Proviđenja. Kada je, posle uspešnog udara u Rajnskoj oblasti, u jednom
od svojih “izbornih” govora zapazio: “Ja sledim put koji mi je dodelilo
Proviđenje, sa instinktivnom sigurnošću mesečara”, to je bilo više od
puke retorike koja se koristi u izbornim kampanjama. Hitler je stvarno
verovao u to. Sve više se osećao nepogrešivim.
Najkasnije do sredine tridesetih, kombinacija narcističkih crta
njegovog karaktera, ekstremne servilnosti i laskanja koji su ga
okruživali, i bezgranično obožavanje masa koje ga je uvek iznova
stimulisalo, pojačavala je uverenje da sudbina Nemačke leži u njegovim
rukama, i da samo on može voditi zemlju do konačne pobede u sve bližem
konfliktu. “To suštinski zavisi od mene, od mog bića, od mojih
političkih veština”, rekao je generalima na početku rata. Naglasio je,
kao deo ovog razmišljanja, “da niko nikada neće uživati poverenje celog
nemačkog naroda kao što ga uživam ja. Nikad neće biti čoveka u
budućnosti koji ima više autoriteta od mene. Moje biće je stoga faktor
od velike vrednosti… Niko ne zna koliko dugo ću živeti. Stoga je bolje
da sukob počnemo odmah”.
Do avgusta 1939, u svim segmentima režima, i u masama koje su
proslavljale svaki Hitlerov “uspeh”, vladalo je uverenje da su njihove
sudbine vezane za odluke firera. I tako će ostati sve do 1945. U ratnim
godinama, kako je slavna pobeda polako uzmicala pred nadolazećom,
naizbežnom katastrofom, i poraz za porazom neizbežno krnjio harizmatsku
osnovu njegovog vođstva, i kako je postajalo sve jasnije da on Nemačku
gura u ambis, sudbinske veze sa Hitlerom, koje su bile zapečaćene u
“dobrim godinama” tokom tridesetih učinile, učinile su taj pravac putem
bez povratka. Nemački narod, koji je podržao Hitlerove trijumfe, sada je
bio osuđen da podnese katastrofu u koju ga je on odveo.
Ian Kershaw, “How Hitler Won Over the German People”, Spiegel, 30.01.2008.