Jelena Lengold : Birokratski besmisao

Nekad se zaista pitam šta bi trebalo da se desi pa da dobijemo vlast koja će razumeti značaj kulture za jednu zemlju

Zamišljam da bi uskoro, u nekom pozorištu, mogao da se vodi ovakav razgovor između upravnika teatra i izvesnog ponuđača:

– Šta imaš, brate, da nam ponudiš za novu sezonu, al’ da je sveže?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

– Imam brate jednog Ljubu Simovića, znaš kakav je, prva ruka, direktno od vlasnika, nije mnogo prešao, nigde ogreban. Ti znaš da ja to ne bih ponudio nikom drugom nego tebi, brate. Ima da te mrze svi drugi upravnici kad ga postaviš.

– Malo je skup brate, ne znam… Je l’ imaš nekog jeftinijeg Ljubu Simovića?

– Hm-m. Evo imam jednog, druga farba, al’ ko nov. Registrovan još deset meseci.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

– Ne znam, brate, i to nam je mnogo. Ubi nas ovaj zakon. Ti znaš da bih ja uzeo od tebe i onog prvog, al’ sad moram da nađem nešto jeftinije.

– Dobro brate. Ovo nikom ne bih dao po ovoj ceni, na gubitku sam, al’ ortaci smo. Od ovog Ljube Simovića jeftinijeg nigde nećeš naći. Isti je ko prva dva, na prvi pogled, ne bi ti ni Ivan Medenica primetio razliku.

Brutalno, slažem se, i prilično banalizovano, ali, na to se svodi. Ako budemo Zakon o javnim nabavkama doslovno primenjivali u sektoru kulture, poslovi će se zapravo sklapati na ovaj način. Namerno kažem poslovi, jer tu o sprovođenju kulturne politike neće biti ni reči. Zakon o autorskim pravima biće derogiran po više osnova od strane jednog novog birokratskog besmisla.

Sreća u nesreći je da su nekadašnji veliki državni izdavači propali, a ovi koji su preživeli, poput, recimo, ,,Službenog glasnika”, moraće za svaku nabavku da raspisuju tender. Ako treba da kupe papir, prvo tender. Ako treba da odluče sa kojom štamparijom će da rade, prvo tender. Izginućemo od transparentnosti.

Šta će se dešavati sa svim drugim izdavačima, onim privatnim? Ako mislite da su oni od ove zakonske pošasti spaseni, varate se. Jer, oni moraju da sarađuju sa bibliotekama. A biblioteke, kad otkupljuju knjige, moraće takođe da raspisuju tender. Pa će nekad da kupe knjige direktno od izdavača, a nekad od distributera, koji će ko zna kako da se ugura tu negde, s cenom koja će (ni meni nije jasno kako) biti prihvatljivija od cene koju nudi izdavač. No dobro, recimo da izdavač ponudi bibliotekama najprihvatljiviju cenu, kako to u praksi izgleda, da vidimo. Biblioteka raspiše tender, što naravno košta, a i komplikuje im život. Da bi se izdavač javio na tender, obavezan je da prikupi hrpu dokumentacije po sudovima i raznim drugim ustanovama, za šta će svakom izdavaču biti potrebno barem nedelju dana posla, plus nekoliko hiljada dinara. U eventualnom uspešnom ishodu posla između male biblioteke i malog izdavača, rezultat će biti taj da će izdavač prodati knjiga za deset–petnaest hiljada dinara, a da će pet hiljada, plus nedelju dana, da potroši na prikupljanje tenderske dokumentacije. I onda će da se mole bogu da se niko ne žali, jer kad su tenderi u pitanju, uvek može neko da se oseti uskraćenim. Sve u svemu, dotična biblioteka će da se načeka da dobije one knjige. A pomenuti izdavač će svoju gnjavažu i svoje troškove morati da ugradi u cenu knjige. Kao da knjige i bez toga nisu bile dovoljno skupe. Kao da biblioteke i bez toga nisu bile loše snabdevene novim naslovima.

A sad ozbiljno. Pretpostavimo da je zakonodavac imao najbolju nameru da javne nabavke očisti od sivih tokova, ,,burazerskih” navika, monopolskih ponašanja i rasipničkog poslovanja. Nema nam druge nego da sva ova nastojanja pozdravimo, iako mi nekako ne prija uhu kad pročitam rečenicu da će primena ovog zakona „znatno da unapredi prekršajno gonjenje”. Polako već dobijam maniju gonjenja od svih gonjenja o kojima svakodnevno slušamo. Dakle, sve i da su imali najplemenitije namere, jedno je jasno: ustanove kulture se, zbog svoje specifičnosti, ne mogu terati na ove propise.

Nekad se zaista pitam šta bi trebalo da se desi pa da dobijemo vlast koja će razumeti značaj kulture za jednu zemlju. Kad će da shvate da kultura čini identitet jedne zemlje? Tako mislim, mislim, pa zaključim da je uzaludno, i odustanem.

 

Tekst preuzet iz Politike

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije