Ja sam iz zemlje koja više ne postoji. U jesen 2011. godine, dvije decenije poslije njenog raspada, koji se odvijao u prvoj polovini devedesetih, krenula sam na putovanje da pronađem Jugoslaviju. Činjenica da zemlje u kojoj sam rođena i odrasla više nema na mapi nije bila važna.
Pripadala sam svugdje i nigdje.
U to vrijeme, živjela sam u Njujorku. Bila sam vječita i profesionalna skitnica koja je za život zarađivala odlascima. Na površini je moj život putopisca djelovao glamurozno: jedan dan jedrim kod ostrva Galapagos, drugi dan sam u bungalovu smještenom iznad vode na ostrvu Bora Bora. Možda hodam ulicom u Lisabonu ili se vozim prašnjavom bolivijanskom cestom. Moj život se vrtio oko toga da iskustva koja se dešavaju jednom u životu za mene budu redovna pojava.
Ali u pozadini tih stalnih putovanja lebdio je nelagodni osjećaj izmještenosti. Pripadala sam svugdje i nigdje. I premda sam znala da ima blagoslova u nepripadanju, nisam se mogla s tim pomiriti.
Tokom svih tih putovanja, nametala su mi se dva ista pitanja:
Gdje je dom?
Je li to ovo mjesto?
Ta potraga davala mi je vjetar u leđa. Negdje daleko, tamo ću naći to mjesto. Tamo ću naći dom.
Odrastajući u Zagrebu – tada drugom najvećem gradu u Jugoslaviji, danas glavnom gradu Hrvatske – sakupljala sam štrumpfove. Imala sam sedam barbika, sve sa dugom, sjajnom plavom kosom, osim jedne, za koju sam odlučila da ne treba biti plava, pa sam je ošišala na kratko makazama, uzela marker i obojila je u crno. Imala sam par roze Nike patika koje mi je otac donio sa poslovnog puta u Meksiko 1984. godine i koje su tada bile prava dragocjenost. Kao tinejdžerka, gledala sam Beverly Hills 90210 i bila zaljubljena u Dylana. Čitala sam poeziju TS Eliota i slušala The Smiths. Moji roditelji su se mnogo svađali, ali sem toga, imala sam savršeno normalno djetinjstvo.
Ali kada se Jugoslavija raspala u krvavom ratu koji je bjesnio tokom devedesetih, svijet se oko mene smanjio. Dok je rat trajao, osjećala sam kao da je plafon tek nekoliko cantimetara iznad moje glave i da ću kada porastem udariti glavom i neću moći nigdje otići odatle. Mogla bih udarati glavom, pokušavajući da napravim rupu u plafonu, ali na kraju to ne bi uspjelo. Ostala bih zaglavljena, sa glavom koja gura u plafon. A ja sam željela da rastem u otvoreno nebo, pa sam otišla.
Nisam bila izbjeglica. Nisam bila prisiljena da idem; moj egzil 1993. godine bio je samonametnut. Ali više od 15 godina kasnije, nakon što sam živjela i putovala po cijelom svijetu, znala sam da se nisam pomirila sa odlaskom. Činilo se kao da mi je neko naglo, preko noći, izvukao tepih ispod nogu i da nemam na čemu stajati.
Sve što mi je pružalo neki oslonac bila su izmiješana sjećanja na ovu gotovo mitsku zemlju, a za neka od njih nisam čak bila sigurna ni da su stvarna.
Onda mi je jedne snježne večeri u mom bruklinskom stanu sinula ideja. Ponovo ću iscrtati granice moje bivše domovine. Pokušaću da dokučim slijed ratova, počevši od proglašenja nezavisnosti Slovenije 1991. godine, borbe Hrvatske za nezavisnost tokom 1995. godine, brutalni rat u Bosni koji je zvanično završio potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 1995. godine i na kraju Nato bombardovanje Srbije 1999. godine. Ali toliko godina i cijeli jedan život kasnije, to je bilo jedno neistraženo tlo, bivša državna zajednica za koju je moj pasoš davno istekao. Nisam bila zainteresovana da se upuštam u politike iz prošlosti. Željela sam da uhvatim emocije koje su izgubljena zemlja i njen raspad ostavile kod njenog stanovništva, i kod mene.
Imala sam ograničen budžet, grandiozne planove i strah od onoga što bih mogla otkriti. Plašila sam se da ću otvoriti Pandorinu kutiju punu tuge i gubitaka koje je rat prouzrokovao.
Sletjela sam u Zagreb i otisnula se dalje jedne prohladne oktobarske večeri. Bilo je 18:00 časova kada sam se ukrcala na sjedište 39 do prozora na drmusavom autobusu Cazma-Hisar Tourism koji je išao za Skoplje, glavni grad Makedonije. Predstojao mi je put od 12 dugih sati, kako bih stigla u mjesto gdje niko nije očekivao moj ranojutarnji dolazak. Mnogi su smatrali moju namjeru da obiđem sve republike bivše Jugoslavije čudnom. “Šta te tjera na ovo čudno putovanje?”, pitali su me.
A ja sam znala da se nisam pomirila sa odlaskom.
Putovala sam šest sedmica, kao što sam planirala, provodeći otprilike po jednu sedmicu u svakoj od bivših jugoslovenskih republika: Hrvatska, Slovenija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Makedonija. Ponijela sam nekoliko starih vodiča, objavljenih taman prije nego što će u Jugoslaviji izbiti građanski rat. Putem sam se nalazila sa ljudima radi “razgovora uz kafu”. U Jugoslaviji, piti kafu sa nekim najvažniji je društveni ritual. Na svom putovanju, htjela sam da ispoštujem ovu tradiciju.
Već nakon jednog i po dana, više su me zainteresovale priče koje su ljudi dijelili sa mnom, pa su vodiči pali na dno mog velikog ruksaka.
Tokom cijelog putovanja, gajila sam nadu da će neko usput reći nešto što će sve učiniti kristalno jasnim – moj vlastiti život skitnice bez korijena i sporu i krvavu smrt Jugoslavije, koja je ostavila cijelu generaciju sa trajnim osjećajem raseljenosti. Znala sam da nisam jedina koja se osjeća izgubljeno, ali morala sam razumjeti kako su drugi proživljavali isto kolektivno iskustvo koje smo imali kao podijeljena nacija. Neko će sigurno reći tu jednu moćnu rečenicu koja mi je potrebna, sa svim finim mudrostima utkanim u nju. Pogled će mi pasti na neku ulicu, selo ili proplanak i sve će doći na svoje mjesto. Konačno ću dobiti dozvolu da krenem dalje.
Ništa od toga se nije desilo. Ali jeste nešto drugo.
Priče drugih ljudi postale su nenadano okosnica mog putovanja.
Tokom cijelog putovanja, upoznala sam preko 50 ljudi i snimila naše razgovore uz kafu. Sjedila sam sa pripadnicima paralimitarnih grupa, filozofima, političarima i pjesnicima. Pila sam kafu sa aktivistima, umjetnicima i glumcima. Čavrljala sa muzičarima, nastavnicima i NVO radnicima.
“Moram priznati, za mene Jugoslavija nikad nije završila. Ja bolujem od jugonostalgije,” kazala je moja prva sagovornica, Danče, prve noći u Skoplju. “Jugoslavija je jednostavno dio mog odrastanja, dio mene, i tako će i ostati.” Danče sam upoznala preko zajedničkog prijatelja u Njujorku. Kćerka poznatog makedonskog pjesnika, i sama je izgledala poetski. Blajhana kosa, široko lice sa izražajnim crtama i sjajnim očima, oslovljavala me sa ‘draga’ i odmah me povela ruku pod ruku kao da smo prijateljice koje se dugo nisu vidjele.
Jedne neobično tople večeri za to doba godine, lunjala sam ulicama Stare Čaršije u Skoplju. Dok je jedan starac tjerao dvoje romske djece, hodala sam kaldrmom između zanatlijskih radnji u kojima se prodavala koža, bakarni predmeti i tekstil, i štandova na kojima su se nudile svjetlucave vjenčanice i opanci.
Iz nečijeg dvorišta došao je poznati miris, tako intenzivan da sam ga jednostavno morala slijediti. U hladovini platana i drveta smokve, dvije žene sa maramama na glavama miješale su ogromnu šerpu crvene kaše divovskom drvenom kašikom. Sabrije Elezi i Usnije Fetahi kuvale su ajvar, nezaobilaznu balkansku poslasticu od pečenih crvenih paprika. Tradicionalno se kuha sredinom jeseni, kada je sezona paprika, i to je zahtijevan proces koji traje više sati. Sjedile smo u dvorištu pod smokvom i smjenjivale se miješajući ajvar. Usnije je napravila tursku kafu, a na izrezbarenoj drvenoj tacni Sabrije je donijela slatko, tradicionalni voćni kompot nevjerovatne slatkoće. Ovaj je bio napravljen od malina. Pitala sam Sabrije čega se sjećala iz Jugoslavije. “Život je bio mnogo bolji tada,” kazala je.
Dok su moji sagovornici pričali, ja sam slušala. Kao putujući terapeut, sjedila bih udubljena u njihove priče, ispijajući četrnaestu kafu tog dana, postavljajući pitanja o Jugoslaviji. Slušala, snimala, svjedočila oslobođenim emocijama, suosjećala… Neki su pričali o politici i upirali prstom u krivce, nudeći svoju teoriju raspada Jugoslavije. Drugi su se fokusirali na isječke iz vlastitog života: prijatelja iz djetinjstva kojeg nikad poslije nisu vidjeli; člana porodice od kojeg su se udaljili. Bilo je tu ljutnje, melanholije, frustracije, razočarenja, izdaje i opšteg osjećanja da smo svi izgubili nešto dragocjeno.
Dobijala sam naznake odgovora, ali ne i odgovor.
Kada sam se vratila u Njujork, preslušala sam sve njihove priče. Kao čistač plaže, pronalazila sam školjke iz kojih se još uvijek čuo šum mora. Njihove priče su me zarobile. Sada sam osjećala odgovornost da prenosim dalje ono što su oni podijelili sa mnom.
Ponekad u životu kreneš u potjeru za nekom velikom pričom. Sedam godina je prošlo od onda kada sam pomislila da bi ta potjera mogla izliječiti moje čudno stanje. Da ću prateći svoje korijene pronaći taj nedefinisani osjećaj pripadanja. Da ću konačno raščistiti sa svojom bivšom zemljom.
Ali ja sam većinom ostala ista (iako sam se naravno promijenila – i postala starija). To putovanje nije utažilo moju žeđ za putovanjima, kao što sam se bila nadala. Umjesto toga, dobila sam intimni prozor u živote ljudi prije, za vrijeme i poslije Jugoslavije.
Sedam godina kasnije, počinjem prihvatati da je dom promjenljiva kategorija, pripadanje je jednako nedefinisano, a zemlja koja me je odgojila je imaginarna zemlja koja je nekada bila i više nije, osim u našem kolektivnom pamćenju.
A putovanje je ponekad upravo to, putovanje. Vratiš se tamo odakle si i pošao.
Izvor: www.bbc.com
Prevela Milica Plavšić