Boris Buden (Garešnica, 1958) filozof je i
publicist. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu filozofiju uz dopunske
studije marksizma. Doktorirao je na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu iz
teorije kulture. Bio je urednik časopisa Arkzin. Najpoznatiji je po kultnoj
zbirci političkih eseja Barikade.
Važnije knjige su mu: Zona prelaska: o
kraju postkomunizma, Vavilonska jama
te Kaptolski kolodvor. Živi u Berlinu
i predaje na Bauhaus Univerzitetu u Weimaru.
Darko Vujica, Prometej.ba: Zahvaljujući
Blairovoj trećeputaškoj politici za koju se uhvatila većina stranaka iz
Socijalističke internacionale, socijaldemokratske stranke su se pretvorila u
puku imitaciju liberalnih i konzervativnih stranaka i u potpunosti zanemarile
radništvo. Je li po Vašem mišljenju moguće reanimirati socijaldemokraciju kao
takvu i ima li ona još uvijek neko historijsko značenje?
Boris
Buden: Ja mislim da je historijsko značenje socijaldemokracije iscrpljeno. Ono
je iscrpljeno onog trenutka kada je socijaldemokracija pristala sudjelovati u
neoliberalnoj reformi socijalne države. To je moment kada je ona prihvatila
tezu Margaret Thatcher pod sloganom: „Alternativa ne postoji“. Onoga trenutka
kada je socijaldemokracija prihvatila tu tezu, ona je zaključila svoje
historijsko poslanje. Margaret Thatcher je to najbolje izrekla rečenicom da je
najveći uspjeh njene politike Tony Blair. Blairova politika tijekom
predsjednikovanja Laburističkom partijom je pravi nastavak politike Margaret Thatcher.
Nije bila potrebna radikalna torijevska antisocijalna politika koja nikada nije
došla u krizu tako što je smijenjena, nego su Blairovi laburisti bili pravi
nastavak toga. Suvremena socijaldemokracija je dijete torijevskog neoliberalnog
razaranja socijalne države i društva samoga. Da podsjetimo, Margareth Tatcher
je u tomu bila više nego eksplicitna: „Ne postoji nešto takvo kao društvo“. Socijaldemokracija
više ne zastupa interes društva, interes jednakosti unutar društva, političku
formu države koja će osiguravati socijalnu jednakost, nego u mjeri u kojoj još
uvijek ima neko svoje značenje brani ostatke ostataka socijalne države. Negdje,
u historijskim uvjetima u kojima ona ima više mogućnosti, kao u Njemačkoj, ona
to radi bolje, negdje lošije. U ideološkom smislu ona je danas nositelj
liberalnih vrijednosti i kao takva, nema kapaciteta izazvati neoliberalnu
politiku. Socijaldemokracija čak nije u stanju ni ne sudjelovati u
neoliberalnoj politici. To je najbolje vidljivo na primjeru kada su pojedini
socijaldemokrati izvukli kapitalizam iz financijske krize klasičnom državnom
intervencijom, naravno, ne zato da izvuku ljude iz bijede nego da izvuku
kapital iz krize i da spase banke.
Osim
u par iznimaka, socijaldemokraciji se danas događa ono što se događalo
komunističkim partijama u Zapadnoj Evropi sedamdesetih godina kada one
postepeno izlaze iz horizonta u kojem su mogle utjecati na državne politike. U
tom smislu, na ovim našim krajevima imamo dobre primjere. Tu je taj pokušaj da
se od bivših komunista naprave socijaldemokrati, što je pokušaj jedne priglupe
vesternizacije, bez ikakvog realnog odnosa prema stvarnosti u kojoj se živi i
prema specifičnosti bivše Jugoslavije. Vidjeli smo što se dogodilo – ili je kao
u Srbiji gdje je Socijalistička partija otvoreno prešla u nacionalizam i
otvoreno omogućila nacionalistička i fašistička divljanja u liku Slobodana
Miloševića – ili se, kao u Hrvatskoj šlepala za nacionalističkim mainstreamom –
gdje se Račan šlepao za Tuđmana.
Za
mene, najbolji opis hrvatske socijaldemokracije od njene uspostave do danas i
cijela njena logika može se svesti na onaj poznati hit iz šezdesetih od 4M
„Idem i ja, ne ti ne“. Tu tri pjevača pjevaju: „Idem napraviti neku psinu“, a onda
ovaj četvrti kaže: „Idem i ja“, našto mu ovi odgovore: „Ne, ti ne“; četvrti
ponovo pita: „A zašto ne?“, na što mu trojka odgovori: „Zato jer ne“. Ista se
stvar događala i sa hrvatskom socijaldemokracijom, kada je Tuđman pozvao:
„Idemo stvarati Hrvatsku domovinu“, socijaldemokrati su odgovorili: „Idemo i
mi“, a onda im hrvatski nacionalisti ponove: „A ne. Vi ne“. Tako je bilo u
svakoj narednoj fazi hrvatske politike, socijaldemokrati su se šlepali za
nacionalistima. U ovoj posljednjoj fazi, kada se mržnja prema Srbima ponovno
aktivirala, HDZ na čelu s Karamarkom i Hasanbegovićem uzvikuje im : „Mi mrzimo
Srbe“, na što Milanović odgovara: „Pa mrzim i ja!“. To je taj pokušaj da se pod
svaku cijenu sudjeluje u nacionalizmu pri čemu se potpuno izgubio politički
identitet i socijaldemokracije i njezina ideološka razlika spram drugih
poltičkih opcija. Svi znaju danas u Hrvatskoj da je socijaldemokracija neka
vrsta impotentnog nacionalizma. To je imitirani nacionalizam. Ali ta imitacija
nacionalizma je još gora, to je simptom još gore političke nemoći nego ovaj
takozvani „autentični“, profašistički, ustaški, hadezeovski nacionalizam. To je
taj trenutak kada Milanović, da bi obranio svoju vlast, socijaldemokratsku,
pred izazovom nacionalističkog HDZ-a Plenkovićevu majku naziva „vojnom
lekarkom“. Dakle, on koristi šovinistički idiom da bi se ulizao hrvatskom
elektoratu. To su elementi dekadencije i po mome sudu, to je neoprostivo.
Lijeva politika ne smije imati više nikakve iluzije o tome, ona treba aktivno
pripomoći (samo)uništenju hrvatske socijaldemokracije. Ta se partija ne može
spasiti. Tu treba spasiti ljude koji su naivno ne imajući ništa drugo u ponudi
oportunistički davali svoj glas SDP-u. Taj oportunizam nije proizveo nikakve
pozitivne efekte. Socijaldemokracija se završava, ona je došla do svojih
historijskih limita, ona je iscrpila svoj historijski potencijal, ona pred našim
očima umire i ona će se pretvoriti u ono u što su se zapadno-evropske
komunističke partije pretvorile tokom sedamdesetih. Šezdesetih su one još
utjecajne i moćne, utječu na lokalne politike, krajem sedamdesetih one postaju
potpuno irelevantne i marginalne.
Danas, kada je neoliberalna
ideologija u potpunosti naturalizirala kapitalizam kao vječiti prezent, ona
istovremeno ukida svaku, makar i teorijsku mogućnost promišljanja jednog
drugačijeg – nekapitalističkog – društva. Na koji način danas funkcionira
ideologija nemogućeg?
Neoliberalna
politika temelji se na nemogućnosti alternative ovakvoj stvarnosti. To je
ideologija u kojoj je odnos mogućeg i nemogućeg pod kognitivnom i
performativnom domenom liberala. Međutim, to nije liberalni uvid u stvarnost
kakva ona jest, nego zauzimanje one pozicije iz koje se stvarnost artikulira
kroz znanje mogućeg i nemogućeg. Sasvim konkretno: nemoguće je dovesti u
pitanje hegemoniju financijskog kapitala, nemoguće je dovesti u pitanje načelo
samoregulacije tržišta, odnosno tezu da se država mora povući iz kompletnog
društvenog života koji će se sutra, čim države nestane, srediti i početi normalno
funkcionirati. To su elementi u kojima ta nemogućnost ima sasvim konkretno
značenje. Ali s duge strane sasvim je jasno i što je moguće. Moguće je sniziti
cijenu radne snage na ovim prostorima tako da se privuče kapital. Moguće je da
ljudi rade još više za još manje para. Kada je eksploatacija u pitanju,
mogućnosti su beskonačne. Moguće je da se financijski kapital konstantno
oplođuje pretvaranjem ljudi u dužničke robove. Dužničko ropstvo je moguće i ono
je normalna stvar. Riječ je o tome da se liberalna politika tu artikulira kao
subjekt znanja stvarnosti, odnosno kao stvarnost sama.
Neoliberalna
politika historijski nastupa krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada
Paul Volcker dolazi na mjesto šefa federalnih rezervi SAD-a 1979. i uvodi
neoliberalne mjere u financijsku politiku sjedinjenih Država. Iste godine
Margaret Thatcher postaje premijerka u Britaniji, ali i u komunističkoj Kini na
vlast dolayi Deng Xiaoping, čije će reforme također na tragu neoliberalnih
načela u ekonomiji ubrzo radikalno izmijeniti Kinu ali i čitav svijet. U isto
vrijeme Jugoslavija se slama pod dugovima, što je prije svega posljedica naftne
krize odnosno porasta cijene nafte ali i promijenjene politike kamatnih stopa
međunarodnih financijskih institucija čiji je Jugoslavija član, prije svega
Međunarodnog Monetarnog Fonda. Nakon njihove intervencije zemlja se osamdesetih
našla u dužničkom ropstvu. Kriza osamdesetih u Jugoslaviji nije naprosto kriza
planske privrede, odnosno komunističke totalitarne politike koja nije u stanju
stvoriti uvjete za takozvano normalno funkcioniranje tržišne privrede, kako se
to danas prikazuje. To je priča koja se zasniva na radikalnom diskontinuitetu
između prošlosti takozvanog komunističkog totalitarizma i današnjeg života u navodno
normalnoj, demokratskoj slobodi; priča koja je ideološki slijepa za svaku vrstu
historijskog kontinuiteta. Njen ideološki karakter se ogleda upravo u tome da
nam onemogućava prepoznati na primjer historijsku bliskost situacije u kojoj se
danas nalazi Grčka, zemlja koju je kapitalizam doveo u krizu i jugoslavenske
situacije iz osamdesetih. Ljudi neprestano govore o traumama totalitarne
prošlosti. Ako ima išta traumatsko u našem historijskom iskustvu to je trauma
kontinuiteta, ali upravo to lupetanje o totalitarnoj prošlosti potiskuje tu
traumu. Ono nas onemogućava u tome da prepoznamo tu genealogiju podjarmljivanja,
taj kontinuitet tlačenja i eksploatacije. Stvar je u tome da smo promatrajući grčku
krizu od prije dvije godine trebali u njoj prepoznati vlastito iskustvo iz
osamdesetih, odnosno prepoznati kontinuitet između Jugoslavije iz osamdesetih i
Grčke danas.
Zanimljivo
je i to da je Jugoslavija na koncu uspjela ostati solventna tako da je u
trenutku svoje propasti bila dužna manje od 16 milijardi dolara. Danas su
zemlje njene nasljednice na ovim prostorima ukupno gledano šest puta
zaduženije, a da im BDP nije ništa porastao od raspada do danas.
Ali
ono što je ovdje najvažnije je upravo to da taj liberalni postkomunistički
narativ koji se zasniva na radikalnoj razlici između komunističkog
totalitarizma i demokratskog kapitalizma, s godinom prijeloma u 1990-1991,
služi prije svega tomu da nam uništi svako historijsko iskustvo, odnosno
mogućnost da prepoznamo sebe, odnosno svijet u kojem živimo u kontinuitetu
neslobode. Ta priča o konačnom nacionalnom oslobođenju od tuđinskog,
komunističkog totalitarizma onemogućava nam da se retrospektivno osvrnemo i prepoznamo
svoju prošlost i svoju sadašnjost u jednom te istom konfliktu koji do danas
nije razriješen i koji se i dalje nastavlja.
Prije koju
godinu, Angela Merkel je kazala kako je sa multikulturalizmom u Evropi gotovo.
Vi ste rekli kako ga ne bi spašavali. Zbog čega je multikulturalizam po Vama
problematičan i do koje granice on može ići?
Teorija,
prije sveg postkolonijalna razvila je konceptualnu paradigmu unutar koje je
moguće kritičko razračunavanje s multikulturalizmom, kao i razvijanje
različitih alternativa tom modelu – na primjer, koncept takozvane kulturne
hibridizacije, odnosno tzv. „trećeg prostora“, prostora kulturalnog prevođenja,
itd. Teorijski dakle, multikulturalizam je manje-više potrošena ideja.
U
političkoj praksi međutim još uvijek je široko prihvaćen u zemljama Zapadne
Evrope kao paradigma liberalno demokratske tolerancije, pri čemu se najčešće
doživljava kao lijeva politička opcija. Budući je jasno da društva kasnog
neoliberalnog kapitalizma ne mogu više biti monokulturna u smislu čisto
etničkog kulturnog identiteta, koncept multikulturalizma im služi kao model
demokratskog suživota po sebi uvijek već postojećih, dakle po sebi danih,
esencijalnih kulturnih odnosno etničkih razlika. U tome i jest problem sa multikulturalizmom.
On totalizira koncept kulturne razlike koji nam se onda pojavljuje kao temeljni
društveni odnos, to jest, artikulira se u dimenziji društvenog totaliteta što
ima za posljedicu da nam se društveni konflikti pojavljuju prije svega kao
konflikti između različitih kultura. Pa nam se, kao recimo u Njemačkoj, pojavljuje
u formi nacionalne političke drame, reducirane na pitanje do koje mjere može
ići multikulturalizam, odnosno konkretno, koliko stranaca Njemačka može primiti,
a da pritom ostane Njemačka?
U
tom kontekstu valja razumjeti i desnu kritiku multikulturalizma koja u osnovi
priznaje osnovna načela multikulturalizma, to jest nesvodivu razliku između kultura.
U Njemačkoj, konkretno, ona nije nužno negativno nastrojena prema, recimo,
islamu, odnosno islamskoj kulturi, ali inzistira na radikalnom političkom
razgraničenju, to jest na tome da ta islamska kultura ostane tamo gdje je i da ni
na koji način ne interferira s takozvanom vlasititom kulturom. Ona u osnovi
priznaje multikulturalizam na jednoj globalnoj razini – svakome njegova
kultura, svakoj kulturi njezina teritorija, bez međusobnog miješanja. U
liberalnoj verziji, naprotiv, multikulturalizam nastoji artikulirati tolerantni
suživot kulturnih razlika u jednom te istom političkom prostoru. Međutim, kao
što sam rekao, temeljni problem je taj da se u oba slučaja esencijalno shvaćena
kulturna razlika nameće kao ultimativna paradigma društvenosti i same političnosti.
Multikulturalizam reartikulira sve socijalne konflikte kao konflikte između
kultura, što u konačnici definira konkretne političke pozicije odnosno čitavu političku
dinamiku odnosa između ljevice i desnice u današnjoj Evropi, odnosno čitavu
političku dramu današnje Evrope.
Ali
tu je riječ o puno dubljoj krizi, epohalnoj krizi neoliberalne globalizacije.
Globalno-politički neoliberalni kapitalizam je u krizi, u ekonomskoj, u
političkoj krizi, ali i u moralnoj krizi, u krizi svoje historijske
legitimacije. Ljudi se otvoreno počinju pitati, ima li to sve skupa smisla.
Mora li biti tako kako jest. Uostalom, oni su svjesni krize čiji si simptomi
postali očigledni. Postali smo svjesni toga da sistem generira konflikte koje
nije u stanju sam razriješiti. Mi uglavnom bespomoćno promatramo kako sistem umjesto
da nalazi rješenja samo produbljuje krizu, otvara nova područja sukoba, ratova,
sveopćeg rasula i novih humanitarnih katastrofa. Ima li boljeg primjera za to
od stanja u kojem se nalazi čitava sjeverna Afrika, Irak, Sirija, Afganistan.
Uostalom i donedavno sveopće priznat temelj globalne stabilnosti i moći,
Sjedinjene američke Države, danas je i sam bolesnik. Zemlja koja je donedavno
trasirala hod suvremene povijesti, bila orijentacioni znak za sve ostale danas
je i sama izgubila orijentaciju ne samo u globalnom prostoru nego i u
historijskom vremenu. Ima li boljeg dokaza za to od Donalda Trumpa?
U
njegovom liku personificira se mogućnost globalne historijske dekadencije.
Zapad, koji je sebe do sada konstituirao kao mjesto ultimativne realizacije
svih liberalno demokratskih vrijednosti kao i socijalno ekonomskog
prosperiteta, definitivno gubi tu kvalitetu, gubi globalni prestiž. Ako je do
sada vrijedilo, i to kao nešto samorazumljivo, da je Zapad subjekt realizirane
historije, mjesto s kojeg se svima moglo docirati u pitanjima demokracije,
slobode, tolerancije, ekonomske i svake druge racionalnosti, mjesto s kojeg se,
kad je o nama riječ, moglo govoriti posprdno o Balkanu na kojem vlada
zaostalost, primitivnost, što za posljedicu ima međuetničku mržnju, agresivni
nacionalizam i naposljetku ratove, dok je sve to skupa za Zapad tek dio njegove
traumatske prošlosti, danas je taj govor, čitav diskurs neupitne zapadne
superironosti, izgubio svoju vjerodostojnost. S takozvanim Brexitom i dolaskom
Trumpa na vlast u Americi postalo je jasno je da su takozvane zapadne vrijednosti
nešto potpuno kontingento, nešto što već sutra može u potpunosti nestati ili se
pretvoriti u svoju suprotnost. Riječ je o realnoj mogućnosti dekadencije,
mogućnosti da zapadna demokracija na primjer već sutra može pasti ispod svakog
nivoa. Drugim riječima, da ona već sutra može iznevjeriti sve ono što nazivamo njenim
temeljnim vrijednostima, slobodu, jednakost, pravnu državu, ljudska prava,
toleranciju, itd. Što je vrijedilo jučer ne mora vrijediti sutra. Ušli smo
ponovo u razdoblje historijske neizvjesnosti, u samu otvorenost hsitorije kao
takve.
Riječ
je o momentu kontingencije, o mogućnosti da se demokracija izrodi u svoju
suprotnost i to iz same sebe, u svojoj vlastitoj krizi koju nije donio nitko
izvana, nego je generirana u samom srcu Zapada, u krizi neoliberalnog
kapitalizma koji je tom istom Zapadu osigurao globalnu dominaciju. Ali taj
prostor historijske neizvjesnosti, kontingencije, prostor je otvorenosti same
historije, i kao takav je ujedno mogući prostoru slobode u kojemu stvari mogu
ići u ovom ili onom smjeru, u kojemu se ono što je dobro može izokrenuti u
loše, ali i ono loše u dobro.
Ta
tvrdokornost multikulturalističke ideologije samo potvrđuje do koje mjere je
neoliberalni kapitalizam ostavio pustoš iza sebe. Kulturni identitet se iz
multikulturalističke perspektive ukazuju kao jedino što je još i postojano u
svijetu u kojem kapitalizam, kao što je Marx svojedobno rekao, sve rasplinjuje
u zrak. Sve se rasplinulo, jedino identiteti, kako se ljudima čini, pružaju
neki oslonac. Sve ostalo je uništeno. Uništene su socijalne države, a s njima i
institucije koje su ljudima garantirale postojanost kroz društvene
transformacije, uništeno je napokon i samo društvo. S druge strane, dosegnuti
su limiti, limiti kapitalističkog razvoja i rasta, populacijski limiti, biološki
limiti, ekološki limiti svijeta kao takvoga.
Spomenuli ste ekološke limite
svijeta. Suočavamo se sa klimatskim promjenama i brojnim drugim ekološkim
problemima evidentno uzrokovanim ljudskim ponašanjem u globalnom kapitalizmu.
Na tome tragu, očigledno je da su problemi ekološke krize transnacionalni i da
se s njima nije moguće suočiti tek na nacionalnoj razini ili na individualnoj u
smislu promjene životnog stila, nego je riječ o strukturalnom problemu koji
traži dosta radikalnije zahvate…
Činjenica
je da sedam milijardi ljudi koji danas žive, zajedno sa životinjama koje
koriste odnosno kojima se hrane, troše 95% svega što proizvodi biosfera. Da
bismo se danas uopće suočili sa tim problemom moramo postati svjesni bitno
drugačije historijske temporalnosti, moramo razviti ideju historije koja seže
ne samo puno dalje u prošlost od pojave pisanih dokumenata, nego obuhvaća i
vrijeme prije pojave čovjeka. Danas govorimo o antropocenu, o ulasku u razdoblje
u kojemu je utjecaj čovjeka na prirodu otišao tako daleko da više nema smisla
govoriti o prirodi, o svijetu kao nečemu zasebnom od čovjeka. Drugim riječima, ušli
smo u jednu novu historijsku dinamiku koja se više ne mjeri stoljećima i
tisućljećima nego je riječ o milijunima godina. Da bismo se uopće suočili s
ekološkim izazovima danas, nužna je radikalna promjena u svijesti o tome šta je
to historijsko vrijeme. Mi se moramo sagledati, kao čovječanstvo, u sasvim
drugoj temporalnosti, onoj koja se mjeri milijunima godina.
Riječ
je o dosezanju granica ljudskoga i svijesti da je historija nešto što nadilazi
ljudsko i uključuje i neljudsku prirodu. Iz te perspektive otvara se sasvim drugačije
shvaćanje ekološkog prava odnosno, kako je to danas regulirano, prava na
zagađivanje. Poznato je da su za najveće zagađivanje odgovorne zemlje
razvijenog industrijskog zapada. One su postigle svoj razvoj na račun
zagađivanja prirode i sad se postavlja pitanje prava zemalja u razvoju, kao što
su Indija i Kina, pravo na razvoj i na zagađivanje u smislu: „Vi na Zapadu ste
zagadili svijet da bi se razvili, a nama sada odričete pravo da i mi to
učinimo.“ Pa se onda na taj način politički dogovaraju kvote zagađivanja jer se
razvoj još uvijek plaća uništavanjem prirode. Zagađivanje je još uvijek cijena
kojom se plaća rast produktivnosti i zaposlenosti.
Ljevica
međutim ne smije pristati na tu logiku, na logiku prava na zagađivanje. Pitanje
ljevice danas je pitanje artikulacije transnacionalne politike mira,
transnacionalne ekološke politike koja će odnose razvoja i zagađivanja
adresirati globalno, kao svjetski problem, a ne kao problem internacionalne
politike. I to je pitanje ljevice danas. Pitanje artikulacije transnacionalne
politike mira, transnacionalne ekološke politike koja će odnose razvoja i zagađivanja
adresirati globalno, kao svjetski problem, a ne kao problem internacionalne
politike, problem prava u odnosu među državama-nacijama. Da to sad malo
radikaliziramo na hrvatskom slučaju. Riječ je o radikalnoj promjeni
perspektive. Aktualna politika, i lijeva i desna, vidi Hrvatsku u historijskom
kontekstu definiranom internacionalnim odnosima, dakle vidi svoju naciju ili na
Balkanu u odnosu prema susjedima, ili u Evropi ili u takozvanim euroatlanskim
integracijama, ali ne postalvja pitanje što će biti s Hrvatima u antropocenu?
Problem je može li se tako nešto uopće artikulirati na razini nacionalne
politike. Moguće je međutim da nacija nije više takva poltička kategorija s
kojom se takva pitanja mogu postavljati. Je li nacija uopće takav poltički
subjekt koji može postaviti to pitanje? Po mome sudu nije. Dakle, stvar nije samo
u tome da mi odvajamo ili spaljujemo smeće na ovaj ili onaj način, nego u tome
kako da se politički subjektiviramo da naša politička aktivnost ima globalne
efekte iako nismo ni Amerika ni Njemačka Angele Merkel.
U knjizi „Zona prelaska: o kraju
postkomunizma“ Vi pišete da ponovno pronađena vjera u postsocijalizmu ima jasan
postateistički i postsekularni karakter. U čemu se oni ogledaju?
Što to znači kada ljevica danas ponovo pokeće pitanje
sekularnosti? Čini nam se da znamo zašto. U Hrvatskoj na primjer Hrvatska
katolička crkva je ušla u sve pore društva, na svim nivoima, od obrazovnog do
takozvane visoke politike. Napokon ona je i ekonomski faktor, moćna
korporacija, veleposjednik, mešetar nekretninama. U demokraciji, u parlamentu,
ona je, premda nije ondje zastupljena, prešutno prihvaćena kao „king maker“,
kao onaj faktor koji odlučuje izbore i bez kojeg se ne dolazi na vlast. I sada
nam se čini normalnim da ljevica ide sa zahtjevom „hoćemo istinsku sekularnu
državu“. Međutim, pitanje je da li je uopće moguće obnoviti staru sekularnu
državu, ne samo na ovim prostorima, nego i šire, u najrazvijenijim zemljama
Zapada? Mi naime već živimo u postsekularnom razdoblju, teorija je to već
otvoreno priznala. Na primjer, klasični lijevo-liberalni teoretičari, na
primjer Habermas ili Rorty. Oni sekularnu državu tumače u smislu odnosa između različitih
jezika. Država tako mora imati jedan jezik koji razumiju svi građani, dok je
jezik neke od religijskih zajednica za tu državu strani jezik. Takva religijska
zajednica svojim jezikom tumači što je dobro, a što nije, kako trebaju biti
uređeni odnosi između muškaraca i žena, koje se norme unutar te zajednice moraju
poštivati, itd. Problem je u tome da ta vjerska zajednica ima za sve to svoje
argumente koji međutim nisu nužno razumljivi drugoj strani. Zato na razini
sekularne države svi partikularni zahtjevi odnosno jezici pojedinih religijskih
zajednica moraju biti prevedeni na jezik sekularne države. To prevođenje između
partikularnih vjerskih jezika i univerzalnog jezika sekularne države je nužno
da bi i vjernici mogli sudjelovati u demokratskom odlučivanju. Na tom pitanju
se razvila diskusija na primjer između Habermasa i Rortyja, dakle na pitanju
tko to treba prevoditi – da li sami vjernici trebaju prevoditi svoje zahtjeve na
univerzalni jezik države ili bi im u tome trebali pomagati sekularni građani
kao što zahtijeva Habermas? Nadalje, pitanje je gdje točno se treba dogoditi
taj prijevod, da li onog trenutka kada vjernici žele sudjelovati u javnim
diskusijama ili, kao što misli Habermas, samo onda kada vjernici komuniciraju s
državnim insititucijama, sudovima na primjer. Ta nejasnoća, otvorenost pitanja
tko i gdje treba prevoditi vjerski jezik u jezik države i sama je simptom postsekularnog
doba. Granica između vjere i države se razvodnjuje. Više ju nije moguće jasno
artikulirati i na jasno određenom mjestu premostiti prevođenjem. Sekularizacija
i nije ništa drugo nego to prevođenje. Ona se ne sastoji naprosto u
supostojanju sfera privatnog i javnog nego je stvar interakcije i komunikacije.
Postsekularnost je stanje u kojem su ta pitanja definitivno otvorena, što znači
da je odnos crkve i države ponovo postao nejasan, labilan, kontingentan. To
znači da ljevica ne može naprosto inzistirati na povratku na staro, na
uspostavljanju stanja u kojemu je odnos između sfera privatnog odnosno vjerskog
i javnog odnosno državnog jasno određen. Politika ljevice ne smije se svesti na
obnavljanje iluzije stare sekularne države nego shvaćanje da se na ruševinama
te sekularnosti moraju ostvariti radikalno drugačiji odnosi između ljudi koji
vjeruju i politike. U tom smislu ljevica ne mora nužno govoriti jezikom
sekularne države, nego naprotiv, jezikom najšire shvaćenih društvenih interesa
– jezikom lijevih društvenih interesa, jezikom emancipacije, socijalne pravde,
jezikom koji se danas možda više ne može prevesti na univerzalni jezik
sekularne države, jer današnja neoliberalna država govori jezikom socijalnog
rasula i eksploatacije. Drugim riječima, stvar nije u tome da se Hrvatska
katolička crkva potjera natrag u privatnu sferu nego da se omogući politička
interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa
emancipacije koje potencijalno dijeli sa njima. Ljevica ih treba adresirati politički,
kao potencijalne drugarice i drugove i to izravno, dakle s onu stranu državne
politike. Ona treba izravno adresirati ono što Habermas zove normativnim
rezervoarima vjere, na primjer u smislu bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje
da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja itd. Ali ljevica
više nema što tražiti u obnavljanju propale sekularne države. U današnjem
svijetu vjeru nije više moguće politički zatvoriti u tor. S druge strane,
ljevica mora voditi računa i o tome da je u postsekularnom razdoblju sekularizacija
odnosno još radikalnije, ateizacija zahvatila samu vjeru i to iznutra. Dakle,
problem nije u krizi ateizma, nego naprotiv u posvemašnjoj ateizaciji same vjere.
To je potpuno jasno u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je vjera zapravo pitanje političke
nacionalne pripadnosti, ona se srozala na tu funkciju i to upravo zahvaljujući
kleru. Tako u Hrvatskoj vera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos
čovjeka prema bogu kao transcedentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.
Vjera je svela sebe na čisto kulturološku kategoriju, ona je ostala samo još pitanje
identiteta. Dobar primjer svojedobno dao pokojni teolog Živko Kustić kada je
citirao jednog talijanskog komunista koji kaže: „Ja sam ateizirani katolik“ i
komentirao to kao nužnost da se katoličanstvo reartikulira kao kulturološka
katogorija. Drugim rječima, ako ti kulturno pripadaš određenoj vjeri, ne moraš uopće
vjerovati u boga. Katolička vjerska zajednica u Hrvatskoj danas je toliko
kulturalizirana u smislu politika identiteta, da je sam njen sadržaj – vjera u
boga – sekundaran. Danas, da bi bio član zajednice vjernika ne treba ti uopće
vjera u boga. To je ono što ja zovem ateizacija. Tu nije riječ o tome da – kao što
stječeš dojam kad gledaš HRT – Hrvati danas vjeruju u boga više no ikad prije,
dakle da je vjere u Hrvatskoj više nego ikad prije. Naprotiv, Hrvati se masovno
izjašnjavaju kao vjernici zato što je u samoj vjeri danas bog postao potpuno sekundarna
i irelevantna stvar. Dakle, nije riječ o tome da Crkva i Bozanić šire vjeru na
cijelo društvo, nego u tome da je nevjera zahvatila i tu Crkvu i Bozanića
samog. U tom smislu politika ljevice prema vjernicima danas mora poći od apsurdne
pretpostavke, naime od toga da upravo ljevica treba inzistirati na vjeri, da treba
adresirati vjernike upravo kao vjernike i podsjećati ih na to što su mnogi od
njih zaboravili, naime da za njih treba da postoji bog. Pojednostavljeno, pozicija
ljevičarskog ateista danas nije: „Boga nema, ja hoću moju slobodu u uređenoj sekularnoj
državi“. Naprotiv, upravo ateisti, dakle oni koji ne vjeruju, trebaju zazivati
tog boga kojeg su vjernici zaboravili: „Dajte nam već jednom tog boga u kojeg
vjerujete, gdje ste ga zagubili, što ste mu napravili, prestanite ga gaziti?“ Paradoksalno,
ali upravo ja kao ateist danas moram prozvati vjernike i zahtijevati: „Vratite
mi mog ateističkog boga, vratite mi ono vrijeme u kojem sam ja kao nevjernik
vjerovao da vi vjerujete, a što vam sad više ne vjerujem. Vratite mi vjeru u
vjeru!“ To je slogan lijeve kritike religije u postsekularnom razdoblju.
To pogotovo vrijedi za Hrvatsku, zemlju u kojoj danas
više nije moguće razlikovati naciju od vjere, zemlju u kojoj se vjera u ime
identitetske politike odrekla boga; zemlja u kojoj problem nije u tome da se
vjera širi u društvo i potiskuje ateizam nego upravo suprotno. Ateizacija se do
te mjere proširila da je zahvatila i sam prostor vjere. Nietzscheanski rečeno, u
Hrvatskoj bog nikada nije bio mrtviji nego danas. Tu on postoji samo još u
ustaškom resentimanu, dakle postoji u onoj mjeri u kojoj je ustaša.
Vi često
govorite o posthistoricističkom mitu o „Hrvatima od stoljeća sedmog“ gdje hrvatski
narod više od hiljadu godina sanja samostalnu državu – da bi se na kraju,
historija, sa dolaskom Franje Tuđmana i stvaranjem samostalne Hrvatske
završila. Koja je ideološka funkcija tog mita?
To je vulgarni historizam, onaj zatucani, stari
historizam koji je eto još živ i u posthistorijskom razdoblju. Reinhart
Koselleck uveo je razliku između povijesti i historije. Povijest kao „geschichte“ – je stara 200 godina, to je
prostor novog iskustva. Povijest je kolektivni subjekt, ona stvara nešto. Ona
je prostor posebnog iskustva i horizont očekivanja. Povijest znači imati
perspektivu. Francuska revolucija otvara perspektivu, Oktobarska revolucija
otvara perspektivu, ljudi očekuju nešto od budućnosti.
Izgleda da nikoga ne čudi to da su hrvatski političari
u stvari profesionalni historičari, Tuđman, Hasanbegović i Karamarko na primjer.
Kao da ih ta profesija kvalificira za političare. Međutim, i kao historičari oni
nemaju nikakve kritičke refleksije svog historijskog znanja. Oni se ni ne
pitaju što je to historija, što je to historijska temporalnost. Umjesto toga, oni
kao da doista misle ono što je Walter Benjamin kritički rekao o historizmu,
naime, da on shvaća historiju kao homogeno prazno vrijeme. Tako oni u tom
homogenom praznom vremenu povlače proizvoljno svoje linije „od stoljeća sedmog“
i sebe i svoja djela, naravno, smještaju na konac te linije, na njezin
teleološki zaključak. Franjo Tuđman i nije ništa drugo do personifikacija kraja
zaključka te historije kao historije neispunjenog državotvorstva. A nakon što
je država uspostavljena, historije valjda više nema, Hrvatska danas živi u
nekoj vrsti prazne vječnosti koja je nastupila osvarenjem tisućljetnog sna.
Bilo bi to smiješno kada bismo zaboravili koliko je ljudi poginulo igrajući
svoje uloge u tom halucinatornom narativu.
Ali Franjo Tuđman je bio vulgarni historicist i u svom
komunističkom razdoblu, dakle i u marksističkom smislu. Bio je šef Instituta za
historiju radničkog pokreta i vjerojatno je na sličan način shvaćao komunizam
kao ispunjenje jednog linearnog razvoja od robovskih društava do maršala Tita.
To i jest vulgarni historizam Druge internacionale. Zato Tuđmana ne treba
promatrati samo iz perspektive njegova nacionalizma. Čitav problem hrvatske
povijesti kako se ona danas razumije i uči u školi je upravo u tome da je ona sama
potpuno ahistorična. Ona je instrumentalizirani nacionalistički narativ u kome nacija
funkcionira kao vanvremena kategorija. Iako ona ima svoju vlastitu povijest,
hrvatsku povijest, sama je izvan povijesti. Tako je moramo zamišljati i u
vremenu u kojemu je bila realno nemoguća. Nemoguće je govoriti o hrvatskoj
naciji u desetom stoljeću, nemoguće je govoriti o ljudima koji nemaju
nacionalnu svijest kao o pripadnicima nacije. Nemoguće je govoriti o tome da ti
ljudi imaju ideju nacionalnog teritorija. Ili jezik, nacionalni jezik vezan za
tu teritoriju. Generalno, nemoguće je povezivati naciju i jezik prije kraja
osamnaestog stoljeća.
Hrvatska nacionalna povijest barata ahistorijskim
kategorijama, bez prestanka potiskujući činjenicu da hrvatska nacija nastaje tek
u 19. stoljeću. Ona ne može misliti naciju kao historijsku kategoriju koja ima
svoj početak, ali može imati i svoj kraj. Zašto nacija, ako je već rođena ne bi
bila smrtna kategorija. Ako je nastala, onda može i nestati. Upravo u mjeri u
kojoj možemo misliti naciju kao historijsku kategoriju, možemo također
zamisliti i vrijeme u kojem te nacije više nema, dakle zamisliti ljude, život i
svijet s onu stranu nacije. Upravo zato kažem da nacionalistički historizam
dehistorizira kategoriju nacije jer ne može zamisliti svijet bez nacije. Jedan
od simptoma tog problema je opsesija prošlošću, svođenje tzv. „identiteta“ na stvar
prošlosti, odnosno na ono što je Hasanbegovićeva ideja kulture, koja za njega
postoji samo još kao muzej nacionalnog identiteta i nema nikakvu drugu svrhu.
Danas kada
HDZ-ovi apologeti trebaju prokomentirati određeni fašistički eksces u društvu,
njihovo rezoniranje uvijek seže do razine izjednačavanja fašizma i komunizma
gdje oni kažu: „Mi smo protiv oba totalitarizma, i lijevog i desnog“. Šta se zapravo
krije iza jednog takvog diskursa?
To je instrumentalna upotreba jedne hegemonijalne ideologije
koja je našla svoju realizaciju u revizionističkoj tezi o dva totalizarizma i
koja je upravo kao takva postala ideološka okosnica jedinstva današnje Evropske
unije. Evropska unija samu sebe tumači kao historijsko politički prostor koji
je definiran odmakom od dva totalitarizma: nacifašističkog i komunističkog koji
su izjednačeni. I to je potvrđeno rezolucijom Evropskog parlamenta iz 2009. Ali
u realnim okolnostima naravno nikome neće pasti na pamet da u Berlinu preimenuje
ulicu Karla Marxa ili da u Beču promijeni Friedrich Engels Platz u nešto drugo,
niti će pasti na pamet da zabrane crvenu petokraku. S druge strane
izjednačavanje takozvana dva totalitarizma ima svoj izvor u historijskom
revizionizmu, recimo onom Ernsta Noltea osamdesetih godina u Njemačkoj kada on
izlazi sa tezom da je nacistički fašizam pretjerana reakcija na prijetnju
komunističkog totalitarizma. Dakle, da je Auschwitz sekundarni fenomen,
reakcija na izvorni zločin koji je Gulag. U analizama se međutim pokazalo da
teza o dva totalizarizma nikada ne završava na boljševizmu kao izvornome
totalizarizmu, nego ide dalje u prošlost pa se tako optužuje već i anticaristička
ruska inteligencija kao izvor totalitarizma, ili se ide još dalje pa se okrivljuju
francuski enciklopedisti pa se tako govori o „suhom teroru enciklopedista“. Teza
o dva totalitarizma je problematična što je čini izvanredno pogodnom za političku
manipulaciju, što hrvatska politika zadnjih godina najbolje potvrđuje. Upotreba
termina totalitarizam u Hrvatskoj je postala komična. Koji god fašistički ispad
se dogodi dobivamo odgovor od nadležnih da su oni „protiv oba totalitarizma“. U
stvari svi jako dobro znamo da je teza o dva totalitarizma do kraja
instrumentalizirana kako bi se opravdalo ustaštvo, odnosno kako bi se ono oslobodilo
negativnog značenja, očistilo od grijeha kako bi se Hrvatska država mogla napokon
slobodno utemeljiti u ustaštvu. U tomu je ideološka funkcija teze o dva
totalitarizma. Čini mi se međutim da je problem puno dublji i da je pojam totalitarizma
danas izgubio svoj historijsko-kritički potencijal i svoju eksplanatornu
funkciju. Postao je instrument ideološke i političke manipulacije, što najbolje
dolazi do izražaja u Hrvatskoj danas. Osim toga, mislim da u svijetu apsolutne
fleksibilizacije i prekarizacije neoliberalnog kapitalizma gdje države
funkcioniraju drugačije nego prije i imaju sasvim nove, drugačije funkcije,
totalitarizam nije pojam koji može recimo objasniti fašizam kakav nam dolazi iz
budućnosti.
Dok su se, kako
Vi kažete, za vrijeme socijalističke Jugoslavije komunisti morali legitimirati
progresom kao jednim važnim elementom, današnje elite se ne moraju legitimirati
progresom. Zašto?
One se ne moraju legitimirati progresom zato jer ne mogu
generirati progres. One su nesposobne, nemaju moć historijske subjektivacije, a
nemaju ni instrumente kojima bi mogle pokrenuti nešto takvo kao što je
općedruštveni progres. Te elite, ukoliko nisu kriminalne onda su kompradorske i
kao takve služe transmisiji volje i interesa moći koja je negdje drugdje. One
se na koncu i legitimiraju na taj način, kao zastupnici suverene volje koja
nije generirana iz vlastitog naroda. Osnovna uloga tih elita, odnosno osnovna
funkcija današnje postsuverene nacionalne države je u tomu da osigura jednu što
bržu i što lakšu integraciju društveno-ekonomskog prostora te nacionalne države
u globalni neoliberalni kapitalizam. Njihov posao je da sprovode ono što im
kažu izvana: da budu dobri članovi NATO pakta, MMF-a, da pruže sve potrebne
usluge bankama, da slušaju Njemačku i da omogućuju kapitalu da se nesmetano
širi i vuče profit sa tog područja. Nadležni su i za to da prilagođavaju lokalne
uvjete interesima međunarodnog kapitala, i da tom kapitalu olakšavaju prodor,
da mu omogućuju reprodukciju, profit i akumulaciju.
Razgovarao: Darko Vujica