Josip Pejaković, doajen bosanskohercegovačkog glumišta, je jednom prilikom rekao da je majka samo jedna i da se shodno tome nijedna maćeha ne može voljeti više od nje. Tema razgovora je bila Jugoslavija i novonastale države proistekle iz nje.
Koliko li stanovništva i pučanstva kojima je BiH bila ili jeste domovina dijeli mišljenje ovog poznatog Travničanina? Pitanje je poprilično komplikovano i zacijelo se nikad neće moći utvrditi egzaktan odgovor, jer ne postoji mehanizam da se tako nešto precizno izmjeri. Može se samo nagadjati kao što je i učinjeno u ovom tekstu što se nalazi pred vama.
Grupa 1. Populacija rodjena na prostorima Bosne i Hercegovine neposredno prije, za vrijeme i poslije rata, koja, nećete vjerovati, već gazi oko svoje tridesete godine. Ona ili ne pamti, ili nije živjela u bivšoj zajedničkoj državi, pa nimalo ne čudi što im ista ništa ni ne znači. Pripadnici ove životne skupine se sasvim normalno poistovjećuju sa novonastalim prostorima u kojima su rodjeni, u kojima su odrastali i u kojima su nalaze. Riječ Slaveni im samo može zazvučati kao kul naziv nekog hevi metal ili pank benda.
Grupa 2. Svi oni stariji koji su obitovali u njoj i koji se sjećaju zajedničke domovine, a koji sad žive u Bosni i Hercegovini. Većina, bez obzira na entitet i naciju, sa vrlo sličnih stanovišta, reklo bi se, gleda na naslov ovog teksta. Osuđeni dejtonskim sporazumom da na silu žive zajedno, sve tri nacije bi, imajući u vidu činjenicu koga biraju na izborima zadnja tri desetljeća, najradije da to nije tako, oni bi radije svako sebi. Tako se može zaključiti da najmanje tri četvrtine stanovništva, nakon višegodišnjih pretumbavanja i konstantnih huškanja jednih na druge i na treće, nema nikakvih aspiracija za ponovnim dozivanjem Hej Slavena i ostalih bakrača. Ljudi su se jednostavno umorili od života, a kamoli od ideja o zajedničkom življenju.
Postotak entuzijasta koji živi na tom prostoru, a koji bi još uvijek da zazivaju Slavene, zajednički život u Bosni kao gradjanskoj državi i imaju neki realan odnos prema Jugoslaviji, jedva da prelazi broj prstiju na jednoj ruci. Javne ličnosti koje puštaju u eter takve vibracije i medjusobno se druže, mahom se bave umjetnošću, a tu i tamo, više da opravda onu da izuzetak potvrdjuje pravilo, tu zaluta ponekad i neki sportista. Mjesta (najčešće virtualna) na kojima se takve ideje zajedničkog suživota propagiraju davanjem prostora svima onima koji imaju šta da kažu, a da se pritom ne gleda njihova nacionalnost ili pripadnost odredjenoj stranci, su u manjini. Jedno takvo mjesto je i ovo na kojem ovaj tekst upravo čitate.
Grupa 3. Bosanski Hrvati i Srbi koji su za vrijeme rata protjerani iz BiH i sad žive u Hrvatskoj ili Srbiji. Oni su se već odavno, skoro pa stopostotno, asimilirali i najnormalnije je da te države-maćehe sada smatraju svojim rodjenim materama. To je sasvim prirodan proces. Htjeli – ne htjeli oni su življenjem u tim državama poprimili domaće običaje, kulturu i malo toga je ostalo od Bosne u njima. Kad se na to dodaju danonoćno slušanje medija i izjave državnih vrhova, koji na BiH gledaju superiorno i uvijek sa visine, ne treba ništa više dolijevati, pa da se animozitet prema svojoj rodnoj grudi još više produbi. Usljed tih loših vibracija koje se puštaju u javnost, gdje se biti iz Bosne često predstavlja kao nešto primitivno i negativno, ne treba da začudi da se prozvani na sve načine nastoje osloboditi tog balasta i bilo kakve veze sa tamnim vilajetom. Naravno da je to nemoguće, jer koliko god se trudili, kad-tad se omakne nekakav izraz, riječ, gest koji nepogrešivo odredi njihovo podrijetlo & porijeklo. I u Hrvatskoj i u Srbiji imaće od većine starosjedilaca udaren taj stranački pečat, nosiće epitet Bosanca kojeg će se uzalud nastojati riješiti. I što budu više etiketirani kao Bosančerosi, više će kriviti upravo Bosnu, a ne one koji ih tako nepotrebno nipodaštavaju. Rijetko gdje je došljo i koferaš dobro prihvaćen makar bio i rod rodjeni, pa to nije iznimka i izuzetak ni na našim prostorima. U ovoj grupi takodjer ne treba tražiti neki preveliki žal za starim vremenima bratstva i jedinstva i južnim Slavenima.
Grupa 4. Veliki broj stanovnika prijeratne Bosne i Hercegovine koji se već desetljećima nalazi razbacan po cijelom Svijetu. Postoje recimo osobe i lica koja iz Australije, Kanade, Amerike i Evrope na pitanje odakle su govore da su iz Srbije ili Hrvatske, a da pri tome nikad nisu živjeli u jednoj od te dvije države. Ponekad su, da stvar poprimi elemente čiste groteske, jedini put u državama, za koje tvrde da su njihove, bili kad su sa aerodroma Nikola Tesla ili Franjo Tudjman upravo odlazili iz njih, sa ciljem da se nikad više u njih ne vrate. Ta ljubav na daljinu je jako rasprostranjena i vapi za nekom dubljom analizom. Pogotovo imajući u vidu da dok sami i svojevoljno negiraju bilo kakav odnos i vezu sa Bosnom i bježe od nje k’o djavo od krsta istovremeno se izjašnjavajući da su iz Srbije i Hrvatske, ti bivši gradjani Bosne i Hercegovine u isto vrijeme optužuju Bošnjake kako žele cijelu Bosnu samo za sebe.
Isto tako nije nikakva tajna da Bošnjaci vole Bosnu i Hercegovinu, ali većina njih ne voli onu prijeratnu gradjansku, nego ovu poslijeratnu, pod vodstvom bošnjačke nacionalne stranke sa svojom centralom u Sarajevu. Za sve tri ove grupacije pojam Slaveni jednostavno ne postoji, nije živ. I to je sasvim u redu. Svako ima pravo da misli i opredjeljuje se kako god hoće. Sve dok to pravo, naravno, jamči i drugima.
Grupa 5. Na kraju ostaju oni najmalobrojniji. Bivši stanovnici Bosne i Hercegovine koji se još uvijek, iako je raspad zajedničke države nastupio prije trideset i kusur godina, prvenstveno smatraju jednom većom grupacijom – Slavenima. Južnim. Ne vide sebe da pripadaju isključivo jednoj naciji u BiH ili u jednoj od susjednih država. Ne opredjeljuju se jer to automatski znači odricanje, a na to uporno ne pristaju. Stoga posjeduju dva, tri ili četiri državljanstva. Uzimaju svako koje im je dostupno i koje se nudi. Smatraju svojim svakog onog koga mogu razumjeti bez ikakvih poteškoća. Podjednako i dalje prate zbivanja u BiH i šire. U regionu i po bijelom Svijetu nalaze srodne sebi, da potvrde da nisu endemska vrsta. Čitaju knjige ne primjećujući da li je knjiga napisana na ijekavici ili ekavici, latinici ili ćirilici.
Veliki nogometni mag, a još veći čovjek Ivica Osim je za svog vakta rekao nešto što bi moglo najvjerodostojnije objasniti ovu zadnju grupu. Rečenica koju je izgovorio i koja ga bez ikakve sumnje svrstava u nesvrstane glasi: “ Nek’ nam naprave četvrti entitet u kojem ćemo mi normalni ljudi živjeti bez stresova, poniženja, svadja.”
Sasvim je moguće da se još neka grupa može dodati ovom tekstu, ali se kao neki opšti zaključak može navesti da nema mnogo onih koji bi se, sad da zasvira, naježili na zvuk blagopočivajuvše nam himne ili osjetili bilo kakve pozitivne emocije. Nema više te zemlje, nema ni gradjanske Be i Ha, nema ni tog Štrausovog četvrtog entiteta.
Ne živi se u prošlosti, kažu mnogi. Ona se ne može promjeniti. Život teče dalje. Treba se okrenuti budućnosti. Tačno. Ali u isto vrijeme ne treba da se omalovažava, izmišlja i retušira zajednička prijeratna prošlost sve sa ciljem da se ova sumorna sadašnjost prikaže u mnogo boljem svjetlu nego što u stvari jeste.