Goran Marković: Princip u svijetu falsifikatora

Sarajevski falsifikati

Bečka filharmonija je održala koncert povodom stogodišnjice. Čega? Sarajevskog atentata ili početka Prvog svjetskog rata? To što Austrijanci sviraju u Vijećnici, obično je ruganje žrtvi Principa i drugova. To je samo „kulturno-umjetnički“ nastavak davno pokrenute priče o mladobosancima kao teroristima i izazivačima Prvog svjetskog rata. Ta priča, koju sarajevska politička i kvaziintelektualna čaršija još uvijek širi, treba da zadovolji dva cilja. Prvi je da politička elita u Sarajevu pokaže kako je ona dio „civilizovanog svijeta“ i kako prihvata evropske vrijednosti, pa osuđuje teroriste koji su bili instruisani iz Srbije. Drugi cilj je da se udari na srpski nacionalizam, jer su Princip i drugovi navodno bili srpski nacionalisti, koji su radili pod nadzorom srpske vlade i organizacije Crna ruka, koju je vodio Dragutin Dimitrijević Apis. Elem, Bosna treba da bude moderna, evropska i slobodna od velikosrpskih pretenzija, pa zbog toga treba podići spomenik Ferdinandu, nosiocu evropske civilizacije, kojeg je ubio velikosrpski terorist Princip.

Teško bi se mogla zamisliti teza koja bi bila više udvorička i suprotna istini od one kojom se na ovaj način objašnjavaju sarajevski atentat i Mlada Bosna. Ispada kao da su evropske kapitalističke države 1914. godine bile oaza mira i slobode, ali su bosanski fanatici, nahuškani od strane Srbije, koja je u tom trenutku, zbog krvarenja u dva balkanska rata, bila najmanje spremna za novi rat, pokrenuli dotad najveći rat. A onda se taj rat vodio širom Evrope, samo zato što je izvršen jedan atentat na evropskoj periferiji. Ovako nešto može da prihvati samo onaj ko nema pojma o evropskoj istoriji s početka XX vijeka, onaj ko ne zna ništa o imperijalističkoj prirodi čitavog niza evropskih država, uključujući Austro-Ugarsku, ili onaj ko sve ovo zna ali naprosto laže. Ista ta Austro-Ugarska, koju neki u Bosni i Hercegovini uzdižu kao donosioca kulture i ekonomskog napretka, patila je od ozbiljnog nedostatka demokratije, a mnoge nacije su u njoj bile potlačene. U samoj Bosni i Hercegovini, Austro-Ugarska je donijela neefektivni Sabor, koji nije vršio zakonodavnu vlast, a koji je bio biran putem ograničenog biračkog prava i kroz tzv. kurijalni sistem, koji je značio podjelu birača prema imovnom stanju, obrazovanju i zanimanju. Stoga, nije moguće govoriti o tome kako je Austro-Ugarska donijela civilizacijski napredak Bosni i Hercegovini.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Principov pucanj predstavljao je pucanj u jednu imperijalističku silu, koja nije vodila miroljubivu nego podjarmljivačku politiku, prije svega prema Bosni i Hercegovini, koju je prvo okupirala a zatim anektirala. Principov pucanj simbolizovao je i otpor politici nacionalnog ugnjetavanja, kojoj su bili podvrgnuti svi slovenski narodi koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, uključujući znatan dio Jugoslovena u jugoslovenskim zemljama Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. Zato, to nije bio pucanj teroriste, nego pucanj čovjeka koji je volio svoj narod i borio se za njegovo nacionalno oslobođenje. Ali, ne samo za svoj narod, već za oslobođenje svih Južnih Slovena ispod austrougarske okupacije.

Princip nije djelovao kao srpski nacionalist, kako neki kažu, jer on to uistinu nije bio. On je bio jedan od nosilaca jugoslovenske ideje, jer je sanjao o državi svih Jugoslovena. Njegov cilj nije bio pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji i stvaranje velike Srbije. Njegov cilj nije bio da Srbi budu dominantni u Bosni i Hercegovini i šire. Predstavljati ga danas kao takvog, znači pokazivati opsjednutost srbofobijom, kao nečem lošem ne prema srpskom nacionalizmu već prema srpskom narodu. Jer, želi se prikazati kako su Srbi još početkom XX vijeka stvorili terorističku organizaciju ne u jednoj nego u dvije države (Crna ruka u Srbiji i Mlada Bosna u Austro-Ugarskoj), pa su izvršili teroristički akt, čija žrtva je bila čak i jedna trudna žena.

U to vrijeme, međutim, atentati su bili uobičajena pojava. Iako se govorilo o individualnom teroru kao metodu političke borbe, pod tim se nije podrazumijevalo ono što se danas određuje kao terorizam. Tako, Princip i drugovi nisu bili teroristi, kako im se danas spočitava. Prvo, u to vrijeme nije bilo terorizma kao krivičnog djela. Drugo, današnji terorizam, o kome se često govori u čitavom svijetu nema nikakve veze sa individualnim terorom kao metodom političke borbe koji je početkom XX vijeka bio vrlo raširen. Treće, Mlada Bosna je predstavljala nacionalno-revolucionarnu političku organizaciju, čiji članovi se nisu okupili s ciljem izvršenja atentata na Ferdinanda, nego je atentat došao na dnevni red njihove političke borbe nakon što je organizacija stvorena i djelovala izvjesno vrijeme. Drugim riječima, nije atentat stvorio Mladu Bosnu, nego je Mlada Bosna organizovala atentat.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Odgovorimo i na pitanje s početka teksta. Stogodišnjica čega se obilježava ovih dana? Početka Prvog svjetskog rata? Ako bi se stvar tako predstavila, ispostavilo bi se da su mladobosanci odgovorni za početak rata. U stvari, kako se tvrdi da su oni bili samo oruđe u rukama srpske vlade, ispostavilo bi se da je za rat kriva Srbija. Međutim, 28. jun nikako ne može predstavljati stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Rat nije počeo 28. juna nego 28. jula, kada je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Rat ne počinje atentatom nego objavom rata, a objavi rata prethodi priprema za rat. Pripremi za rat, opet, prethodi želja da se rat vodi, kako bi se postigli određeni ciljevi. Dakle, za rat je odgovoran onaj ko je vršio pripreme za rat i ko ga je, na kraju, otpočeo. Istina je da pripreme za rat nije vršila samo Austro-Ugarska, nego i druge velike sile i da je početkom XX vijeka sve bilo spremno za rat za novu podjelu svijeta. Engleska i Francuska su željele da sačuvaju svoju dominaciju, a Austro-Ugarska i Njemačka da je ospore. Rat je bio imperijalistički i Principov pucanj tu ne bi mogao ništa da promijeni niti da izazove. Osim toga, Srbiji definitivno nije odgovarao rat, jer je 1912. i 1913. godine već prošla dva rata i sa umanjenim ljudskim i materijalnim kapacitetima sigurno nije željela ratovati protiv nadmoćnog neprijatelja.

Istočnosarajevski falsifikatori

Dodiku su se zvijezde još jednom nasmijale, pa se izbori održavaju baš na stotu godišnjicu atentata. On je požurio da otkrije spomenik Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu i da pošalje poruku i svom narodu i ostalima u Bosni i Hercegovini. Njegova poruka je neprimjerena i ne uklapa se u kontekst: „Republika Srpska će jačati svoju autonomiju sve do sticanja nezavisnosti.“ Ostavimo po strani to što je antiustavna, jer poziva na cijepanje države. Za ovu priču je važnije kako Dodik i njegovi koriste mladobosance u dnevnopolitičke svrhe. Kad čovjek posmatra sa strane, izgleda kao da je Dodik nastavljač Principove politike, jer obojica brane srpski narod od mrskog okupatora. A baš se dobro podudarilo što je jedan od visokih predstavnika Austrijanac.

Ono, istina je da smo danas okupirani, ako ne formalno, sigurno suštinski, slično kako smo bili prije sto godina. Samo, Principovi ideali i politika sigurno nemaju nikakve sličnosti sa onim što danas zagovara srpska politička elita u Bosni i Hercegovini. Srpski nacionalisti prosto zloupotrebljavaju činjenicu što su Princip i znatan broj mladobosanaca bili Srbi. Iako su mladobosanci bili ponosni na svoju nacionalnu pripadnost, nisu zagovarali ono što srpska politička elita zagovara i sprovodi više od dvije decenije – stvaranje srpske nacionalne države i faktičku neravnopravnost drugih naroda sa Srbima. Ekskluzivizam srpskog naroda i srpske ideje, te stvaranje srpske države, bili su uvijek strani mladobosancima, tako da je povlačenje bilo kakvih paralela između njih i današnjih „boraca za srpski nacionalni interes“ najobičniji falsifikat.

Ovome treba dodati i činjenicu da su mladobosanci bili revolucionari koji su željeli ne samo nacionalno nego i socijalno oslobođenje. Oni su bili protivnici postojećeg društvenog poretka i zagovarali su novo društveno uređenje, u kome ne bi bilo mjesta za klasne podjele. Ni sa te strane današnja srpska politička elita nema ništa zajedničko sa mladobosancima.

Nacionalno i socijalno oslobođenje

Mladobosanci su, kako je već rečeno, bili revolucionari. Neki od njih, poput Gavrila Principa i Vladimira Gaćinovića, nadahnjivali su se anarhističkom literaturom, dok su drugi bili socijalisti (pri čemu su socijalisti s početka XX vijeka, za razliku od ovih današnjih, bili revolucionari). Oni su uočavali velike društvene nepravde i bili su protivnici društvenog poretka, iako nisu imali jasne predstave kako se protiv njih boriti. Rad u radničkom pokretu, koji je u tadašnjoj Bosni i Hercegovini bio u začetku, te povezivanje borbe radnika i seljaka, za njih su bile nejasne perspektive, možda suviše dugoročne za njihove želje da se stvari brzo mijenjaju. U tom smislu, može se raspravljati o tome da li su metodi političke borbe mladobosanaca bili ispravni, ali se ne može osporavati da su oni ideološki pripadali različitim ljevičarskim, revolucionranim pokretima.

Kako kaže Veselin Masleša, jugoslovenski komunist i marksistički teoretičar, u svojoj studiji o Mladoj Bosni, mladobosanci su raspravljali o tome da li se treba orijentisati na sitan ili revolucionarni rad, što bi značilo da su razmišljali o alternativi između dugoročnog rada na prosvećivanju naroda, stvaranju političkih i drugih organizacija i uslova za društveni prevrat, i, s druge strane, pokušaja da se nekim činom, kao što je atentat, brzo utiče na krupne političke i društvene promjene. U tom smislu, atentat je za njih predstavljao sredstvo izazivanja širih pokreta i promjena, a ne puki čin ubistva pojedinca.

Iako su mladobosanci bili i za nacionalno i za socijalno oslobođenje, oni su smatrali da ono treba da bude postignuto u dvije etape. Prvo treba postići nacionalno oslobođenje, odnosno stvaranje zajedničke jugoslovenske države, a potom treba raditi na socijalnom oslobođenju, odnosno rušenju ekonomske i političke dominacije veleposjednika i buržoazije. Istina, mladobosancima nije bilo sasvim jasno kako izvesti socijalno oslobođenje, što znači da nisu imali jasne predstave o njegovoj formi i sadržini. Ipak, za njih je bilo nesumnjivo da se prvo treba izboriti za slobodu od Austro-Ugara.

Iz ovih nekoliko redova o prirodi mladobosanske organizacije želimo pokazati kako se nije radilo o grupi „terorista“ okupljenih s ciljem ubijanja ljudi, pa i trudnih žena (!), kako neki namjerno imputiraju, nego o revolucionarnoj organizaciji, koja nije imala izgrađenu infrastrukturu i jasan program, ali je imala članove, sa različitim ideološkim stavovima, koji nisu bili podjednako razvijeni, ali koje je ujedinjavala jedna misao – nacionalno oslobođenje od okupatorske vlasti.

Neko može reći da ti mladići nisu imali jasan i razrađen politički program ili da su mislili primijeniti pogrešne metode političke borbe, ali ne može im se osporiti da su njihove ideje, čak i nedovoljno jasne, bile ispravne, jer onaj ko se bori za nacionalno i socijalno oslobođenje, ne može griješiti. Može u pojedinim zamislima o tome kako doći do tog cilja, ali ne može u jednom istorijskom smislu – kad cijenimo vrijednost tih ideja u krupnim crtama. Na kraju, iako ne najmanje važno, niko ne može osporiti samopožrtvovanost mladobosanaca, ljudi koji su jedva prešli dvadesetu godinu života (a neki su bili i mlađi), i koji su bili spremni da žrtvuju sve, a mnogi od njih su mogli dobiti udobna i lijepo plaćena činovnička mjesta. Današnji malograđani to ne mogu da razumiju ili olako prelaze preko te činjenice. Vjerovatno zato što ne mogu da pomisle da bi oni bili spremni na takvu žrtvu za opštu stvar.

Izvor: Novi plamen

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije