Svima nam je jasno da vrijeme robota dolazi, ili je već došlo. Vidimo
aute kojima ne upravljaju ljudi ili telefonske linije na koje
odgovaraju mašine. Ekonomski stručnjaci Martin škole na Univerzitetu Oxford
2013. su godine izjavili kako će kroz dvadesetak godina više od
polovice poslova koje obavljaju ljudi biti zamijenjeno inteligentnom
tehnologijom. Bez obzira na to da li nam se ova ideja sviđa, uzaludno je
poricati da će se djeca koja danas idu u školu već sutra naći na
tržištu rada koje će, u najboljem slučaju, izgledati sasvim drugačije.
Oni smatraju da će uredsko-službenička radna mjesta biti
eksternalizirana kroz proces digitalizacije i zamjene radnim mjestima
proizvodnje.
Šta onda, kao nastavnice i nastavnici, treba da uradimo kako bismo
pripremili mlade za društvo digitalnog doba? Znamo da način na koji su
se Luditi
pokušali boriti sa industrijalizacijom nije donio nikakve rezultate.
Povećano ulaganje u naučne, matematičke i inžinjerske discipline (STEM) nije rješenjem jer visokotehnološko obrazovanje ima svoja ograničenja.
U budućnosti će se tražiti drugačije vještine. U svijetu gdje
tehnička ekspertiza postaje sve specifičnija, sposobnost i smjelost da
se premoste granice između disciplina bit će jako cijenjena. Trebat će
nam ljudi koji će biti u stanju pitati i odgovarati na pitanja koja se
ne mogu proguglati. Pitanja tipa: koje su etičke implikacije
automatizacije mašina? Koje su političke posljedice masovne
nezaposlenosti? Kako treba rasporediti dobra u digitaliziranom društvu?
Svi mi, kao članovi i članice društva, trebamo se intenzivnije
filozofski baviti time.
Neizvjesnosti koju je sa sobom nosila 2016. godina prkosio je predsjednik Irske, Michael D Higgins, kada je u novembru izjavio: Podučavanje filozofije
je jedan od najmoćnijih alata koji su nam na raspolaganju kako bismo
osnažili djecu da žive kao slobodne i odgovorne osobe u sve
kompleksnijem, uvezanijem i neizvjesnijem svijetu. Filozofija u učionici, naglasio je on, predstavlja put ka humanističkoj i vitalnoj kulturi demokratije.
Nakon što se Irska suočila sa jakom finansijskom krizom, on je 2013.
godine pokrenuo inicijativu da se organizira debata o vrijednostima koje
su bitne ljudima u ovoj državi. Rezultat ove debate je taj da se od
septembra ove godine filozofija prvi put stavila na listu predmeta u
irskim školama.
Naime, đaci uzrasta od 12 do 16 godina na filozofiji kao izbornom
predmetu imaju priliku promišljati o pitanjima koja su do sada bila tako
očigledno odsutna iz školskih planova i programa. Širom Velike
Britanije, filozofi i nastavnici pokušavaju osigurati oficijelni status
filozofije u srednjim školama, dok Irska, država koja se do sada
smatrala prije svega katoličkom, već pokušava provesti reforme prema kojim bi se filozofija uvela kao predmet u osnovnoj školi.
Predsjednik Higgings i Sabina Higgins,
njegova supruga, diplomantica filozofije, jako se zalažu da filozofija
dobije važnije mjesto unutar nastavnih planova i programa. Ukoliko
edukatori smatraju da je filozofija neupotrebljiva, onda imamo razloga
da mislimo da je većina akademskih filozofa (za razliku od, recimo,
matematičarki ili lingvistica) još uvijek ograničena, odnosno neupućena u
održivost svog predmeta van samouspostavljenih granica. S jedne strane,
edukatori moraju biti mudriji, dok filozofi moraju prestati misliti
kako su centar svijeta.
Promišljanje i želja za spoznajom nije nešto sa čime se rađamo – iako
je Aristotel tvrdio drugačije. Filozofija nije univerzalna stvar, kao
što je recimo seks ili trač. Bertrand Russell jednom je rekao: Većina bi ljudi radije umrla nego razmišljala. Mnogi su zaista radije umrli.
Iako svi imamo kapacitet za filozofsko promišljanje, za njegovo je
razvijanje potreban trening ali i podrška okoline. Ukoliko nam je za
bavljenje naukom potrebna kognitivna platforma, kao što kaže američki
filozof Robert McCauley, onda je takvo nešto potrebno i za bavljenje filozofijom.
Filozofija je teška. Podrazumijeva naporan rad pod nadzorom strogog
mentora. Podrazumijeva napuštanje ličnih pristrasnosti i izbjegavanje
zamki u rezonovanju. Otvara put toleranciji u dijalogu, ali i
vizualiziranju različitih stavova dok ih stavljamo na vagu. Filozofija
pomaže djeci, a i odraslima, da postavljaju pitanja i traže odgovore
koje nije moguće dokučiti samoispitivanjem ili putem Twittera.
Filozofija će prednost dati idejama, a ne egu. I upravo zbog njene
fragilnosti i neprirodnosti, mjesto joj je, ne samo u školama, nego u
javnom prostoru općenito.
Ona nam, naravno, neće vratiti radna mjesta. Neće biti ni lijekom za
trenutne ili buduće boljke sa kojima se susretnemo. Ali će nas možda
zaštititi od nepromišljenih odluka ili neosnovanog osjećaja sigurnosti.
Filozofija u školi bi nas mogla naučiti kako da osvijestimo i dovedemo u
pitanje duboko ukorijenjena uvjerenja u našem društvu. Stoga nas ne
treba iznenaditi da predsjednik Irske, države koja je nekada bila
teokratijom, razumije ovakvo nešto.
Tekst na engleskom možete pročitati ovdje.
Prevela: Merima Dervišić