Sramimo se svojih želja i stvari koje želimo učiniti jer nas je strah
da ćemo povrijediti druge, da se nekome neće svidjeti, da nas netko
neće prihvatiti i shvatiti. Ali zašto? Zašto nam je toliko bitno što
drugi misle? Zašto ne možemo raditi što želimo? Izgledati kako želimo
izgledati, pisati o čemu želimo pisati, izražavati se kako se želimo
izraziti? To nas sprečava u ostvarivanju snova, u želji da da budemo
ljudi koji želimo biti. Sa svakim novim jutrom donosite odluke. Većini
nam cijeli dan ovisi o drugim ljudima i njihovim standardima
prihvatljivog. Jedna je žena u videu rekla: “Da sam opet mlada, ne bih
napravila listu stvari koje moram napraviti, napravila bih popis stvari
koje ne moram napraviti.”
Dirnu me takve stvari. Strahovito poštujem starije, pogotovo one
koji su živjeli punim plućima, koji su puni iskustva i priča koje dijele
s nama mladima. Volim slušati što oni imaju reći, jer su već prošli sve
što mi prolazimo. U nekoliko prilika već sam pitala starije od sebe da
mi daju savjet.
Znam, mladi to uglavnom doživljavaju kao “soljenje pameti”, ali ako
razmislite malo bolje, može vam život učiniti lakšim. I ne govorim o
vašim roditeljima, jer oni imaju iskrivljene moralne standarde kad se
radi o njihovoj djeci. Majka svojoj kćeri sigurno neće savjetovati da
“bude luda” jer ju je strah. Ali za koga smo se mi rodili? Jesmo li se
rodili da bismo udovoljili svima oko sebe? Da bi nam drugi određivali
pravila i govorili što je dobro i loše za nas? Kako netko može znati što
je dobro za mene kad nije ja? Ja sam se u srednjoj školi toliko trudila
uklopiti. Pokušavala sam biti kao ostali.
Prihvaćala sam tuđa mišljenja, a ustvari sam im htjela reći da su
kreteni i da mi se maknu s očiju. Nisam imala snage jer me bilo strah da
ću ostati sama i da se nitko neće htjeti družiti sa mnom. Da se sada
mogu vratiti u srednju, rekla bih im svima da su razmaženi debili i da
je život puno više od “supkultura”, “tračanja” i “opijanja u parku”. I
bilo bi mi bolje samoj nego s njima. Tada sam to mislila, ali mi se nije
dalo ulaziti u rasprave. Izgubila sam nekoliko godina kvalitetnog
života zbog toga što sam htjela biti kao ostali. Glupača. Nikad ne možeš
biti kao ostali. Svi su različiti.
Netko voli isti spol, netko ne voli ni jedan spol, netko želi ići na
faks, a netko uopće ne želi ići u školu. Cijeli život od rođenja nam
govore “nemoj ovo, nemoj ono”. Zašto ne? Zašto? Može li mi netko dati
dobar razlog zašto netko ne bi smio napraviti nešto što ga usrećuje, što
ga čini boljim? Zašto nam je ok podržavati ženu koja želi biti uspješna
kuharica, ali nam nije ok podržati djevojku koja se želi fotkati za
naslovnicu Playboya? Zašto smo toliko okrutni prema ljudima da ih
tjeramo da se osjećaju loše jer nama to nije dobro? Koga boli briga što
mi mislimo o vama.
Jednog dana ćete umrijeti, kome će onda biti bitno? Tko će nas se
sjećati? Kad sam bila mlada, napravila sam mnogo gluposti, ali bila sam
mlada. Ljudi su me tretirali kao odraslu osobu u lošim situacijama, a
kad me trebalo shvatiti ozbiljno u dobrim situacijama, bila sam
tretirana kao dijete. U principu, ljudima je samo bitno da su sebični i
da se oko njih sve događa kako su oni zamislili. Ispala sam iz tog
kalupa. Odavno. Nazivali su me sebičnom i svakakvom, ali meni se
jednostavno nije dalo više slušati tuđa mišljenja. Tuđa mišljenja
spriječila su me da ostvarim svoje snove, da učinim što ja želim
učiniti. I kad sam prohodala s “Charlesom”, svi su mi govorili da ne
objavljujem to nigdje jer će me svi zvati “sponzorušom” jer je stariji. A
da je mlađi, onda ne bi? Ne razumijem ni kakve veze godine imaju s
novcem? Zar nije diskriminacija misliti da mladi ljudi ne mogu biti
bogati? Zašto su uvijek godine bitne za bogatstvo? I bolila me briga.
Imam pravo biti s kim hoću, a kako će mene ili vas netko nazivati
zbog toga, nebitno je za naš život. Uvijek će se naći netko kome se to
ne sviđa. Big fucking deal. Tko je ta osoba? I da se mojoj mami ne
sviđa, isto bih joj rekla. Što drugi misle o vašim odlukama, vas nimalo
ne sprečava. Ne sprečava vas da imate veću plaću, ne sprečava vas da
budete uspješni, ne sprečava vas da živite kako želite, sve vam je u
glavi. Moj život je nastavio dalje, uza sve komentare, i neodobravanje,
ništa se nije promijenilo. Ničije mišljenje nije utjecalo na moj život.
Sve što sada imam, imam jer sam ja to htjela, a ne jer su mi drugi rekli
da moram. Zahvaljujući ljudima koji su stariji i koji nesebično i
iskreno dijele svoja iskustva cijeli naš život, mnoge stvari sam
promijenila, i to me usrećilo. I kako sam sretna da sa svoje 24 godine
mogu reći da sam slobodna od tuđih mišljenja, da mi je neugodno primiti
kompliment i da savjete poslušam i zaboravim ih, a da kritiku mogu
primiti bolje od svega. Neću lagati i reći da i dan danas ne pomislim na
valove komentara koji bi me mogli dočekati na Facebooku, i neću reći da
mi nekad nije krivo vidjeti negativne komentare, ali sa sigurnošću mogu
reći da se sutra više toga ne sjećam. Baš kao ni vi. Kad izađe članak o
nekome, gdje se nekoga sramoti npr. “seks skandal”, za pet dana je
svima već izgubljen u mozgu. Jedina osoba kojoj je neugodno je ona o
kojoj se pisalo. A zašto? Ne kužim? Šta su sve donijele rode?! Nitko se
nije slikao gol i slao fotke? Snimao video, pisao seksi poruke? Šta su
svi odjednom ful moralni i pristojni? Pa to je najveća dvoličnost na
ovome svijetu. Zašto bi nekome bilo neugodno što ima seksualni život?
Hodamo okolo po ovome svijetu s maskama na licu, glumimo da smo
sretni, glumimo da sve razumijemo da smo svi isti, lažemo svake sekunde
otkad se probudimo dok ne legnemo. Uvjeravamo sami sebe da smo oličenje
društva i morala, da smo dobre osobe. Ali činjenica je da ste uvijek
nekome krivi za nešto, i nikad nećete moći sve zadovoljiti. Slobodno
hodajte okolo i uvjeravajte se da “vi nikad ne biste”, “da nikad niste”,
ograničite si zadovoljstva koje vam život nudi jer “se to ne smije” i
“nije ok”, ali kad napokon dođete doma i sjednete sami u svoja četiri
zida, pogledate unatrag svoj život i svoj odraz u ogledalu, shvatit ćete
da nemate više kome lagati osim samima sebi.
Izvor Jutarnji list