Gledao sam prošle zime tu mladu ženu
kako ljutito viče na čovjeka u vrlo skupom zapadnjačkom odijelu. Nekoliko
trenutaka ranije, dok je govorila o Turskoj, Armencima i o svome ubijenom
prijatelju Hrantu Dinku, on ju je na krajnje nedelikatan način uvrijedio. Kada
vas tako uvrijedi delegirani predstavnik zemlje sa čijom putnicom prelazite
granice, a riječ je o zemlji oskudnih sloboda, rigidnoj prema manjinama i
nespremnoj da se suoči s vlastitom prošlošću – takve su i Turska i Hrvatska –
tada vam je najbolje da šutite, jer biste, pri susretu s gospodom u vrlo skupim
zapadnjačkim odijelima, mogli završiti kao Hrant Dink ili kao Milan Levar. Ece
Temelkuran se, međutim, nije toga držala. Ona je bijesno odbila ambasadorovu
ispriku, premda je iza njega stajao imperij, i poneki hrvatski slugan i
kamerdiner, a iza nje samo zadivljena publika pulskoga sajma knjiga, te dame i
gospoda sa zagrebačke turkologije, profesori i studenti čijom je zaslugom Ece
Temelkuran i došla govoriti. Sa stanovišta književnosti i kulture, ali i neke
zamišljene savjesti turskoga društva – a savjest je vazda oznaka nekoga boljeg,
kultiviranog identiteta – ta je žena sa crnom zemljom sastavila čovjeka u
skupom zapadnjačkom odijelu. On je samo delegirani posjednik njezina prava na
život.
Godinu kasnije, na hrvatskom je
objavljena “Planina boli”, knjiga Ece Temelkuran o tursko-armenskome
emocionalnom kompleksu (izdavač Ljevak, prijevod s turskoga Anđelko Vlašić).
Sad još bolje znamo na što je tako osjetljiv turski veleposlanik u Zagrebu, ali
i što nas, u našemu iskustvu, tako fatalno veže za priču o Turcima i Armenima.
Ta su dva naroda živjeli izmiješani u velikoj, višenacionalnoj Otomanskoj
imperiji, baš kao Hrvati i Srbi. Goleme su armenske zasluge za tursku kulturu,
znanost, identitet, baš kao što je velik i srpski udio u svekolikom hrvatstvu.
Ali kada je na ruševinama carstva prvi put u povijesti trebala biti formirana
turska nacionalna država, i to po strogo zapadnome, republikanskom principu,
odjednom su zasmetali Armenci, Grci, Kurdi, i svi drugi koji se nisu osjećali
Turcima. Dok je u Europi trajao Veliki rat, Turci su, naročito u Anadoliji,
proveli munjeviti pomor svojih armenskih sugrađana, kao što su i Hrvati, dok je
u Europi trajao drugi veliki rat, proveli munjevit pomor svojih srpskih
susjeda. Službena istina današnje Turske, koja se uči i u školama, bila je da
su se Armenci izdajnički ponijeli prema turskoj republici, kao što je
polu-službena istina današnje Hrvatske, koju propovijedaju najviše kulturne
institucije, novine i javna televizija, a koja se, blago prikrivena uči i u
školama, da su Srbi 1941. podigli pobunu protiv Nezavisne Države Hrvatske te,
kako kaže Franjo Tuđman, “stoljetne težnje hrvatskoga naroda”. Turska ne
priznaje da se dogodio genocid nad Armencima, kao što se ni u današnjoj,
navodno europskoj Hrvatskoj nitko ne bi odvažio da prizna kako se 1941. dogodio
genocid nad Srbima. Odbijanje i poricanje ušlo je u temelje modernoga turskog i
hrvatskog identiteta. Neprijateljem se smatra svatko tko smatra da je počinjen
nemjerljiv zločin u ime nacije. Tursko poricanje je vidljivije, jer je Turska
veća zemlja, ozbiljnije društvo, modernija i snažnija kultura. Turska ima Ece
Temelkuran, dok se hrvatske spisateljice bore protiv ćirilice. Bore se i pisci,
ali fašizam je uvijek vulgarniji kada uzima ženska obličja.
Ece Temelkuran putovala je u Armeniju,
obilazila je armensku dijasporu u Francuskoj i Sjedinjenim Državama, i pisala
feljtone u novinama, pazeći dobro da ne povrijedi famozni pojam “turskosti”,
što je u toj zemlji kazneno djelo. Zatim je napisala i knjigu “Planina boli”.
Pokušala je istražiti kako Armenci doživljavaju Turke i Tursku, a kako vlastiti
identitet. Što im je danas zemlja iz koje su prije stotinu godina protjerani?
Bili su nepovjerljivi, vrijeđali su je, doživljavajući je kao Turkinju, ili kao
Tursku lično, i govorili joj ono što bi rekli svome imaginarnom Turčinu, da su
ga igdje, osim u ružnim snovima, strepnjama i strahovima, ikada sreli. Sklapali
su s njom prijateljstva, povjeravali joj se, nalazili u njoj davno izgubljenu
sestru ili davno izgubljenu domovinu. Njoj je najteže uvijek bilo kada bi joj
se obraćali kao Turkinji. Ece Temelkuran, naravno, jest Turkinja, ali ona ne
govori, ne misli i ne osjeća kao Turkinja, nego kao Ece. Iza svega što ona radi
stoje njezini stavovi i osjećaji, biografija i porodično iskustvo, koji su
sigurno obilježeni Turskom i turskim identitetom, ali su mnogo što osim toga.
Zato ona riječ Turkinja uza svoje ime piše pod navodnicima. Dakle, za Armence
Ece Temelkuran je “Turkinja”. Ti navodnici je, kao i mnogo toga drugog, čine
izdajnicom suvremene, ili današnje Turske. Kao što je istovremeno čine
iskupiteljicom turske savjesti. Iza savjesti, naravno, kod Turaka, kao i kod
Hrvata stoji vječnost.
“Planina boli” snažna je, vrlo kompleksna
knjiga, neusporediva s bilo kojom drugom knjigom suočenja za koju znam. Ece ne
nastupa ni kao povjesničarka, ni kao politologinja, nego kao osoba koja vlada
određenim znanjima, ali i emocijama koje upisuje u tekst, ili je dovode u
nesporazum s različitim aspektima tursko-armenske teme. Osim što vrlo pažljivo
prati svoje sugovornike i njihove mijene, ona u knjizi razvija i vlastiti odnos
prema armenskome slučaju, i po stotinu puta se pita što njoj sve to treba,
zašto je baš nju dopalo da to radi, i kakvoga smisla ima pred sobom gurati tu
mitsku planinu Ararat, u nadi da će se planina pomaknuti i približiti. Ničega
nema patetičnog u tome. Njezina introspekcija jednako je moćna i poučna kao i
njezina ekstrospekcija.
Otac jednoga od njezinih sugovornika
bježao je kao petnaestogodišnjak preko sirijske pustinje. Stigao je u neki
grad, i odmah će u fotografsku radnju. Tražio je da ga slikaju i rekao im:
“Trenutačno uopće nemam novca. Ali radit ću i otplatiti vam tu fotografiju.
Morate me slikati jer ću tu fotografiju čuvati i pamtiti cijelog života.” Bila
mu je u novčaniku sve do smrti: “Nisam znao tko je na fotografiji. Tada sam je
prvi put vidio. Pitao sam majku tko je to, rekla je: ‘Tvoj otac…’ Ali zašto ju
je čuvao? Jer je bio gnjevan na Turke?’ upitao sam je. ‘Ne, samo nije htio
nikada zaboraviti kako se spasio.’ Sada je i ja čuvam da ne bih zaboravio.”
Ece Temelkuran pokazuje što nastaje iz
potrebe za nezaboravljanjem. Pokolj od prije stotinu godina je i za Armence i
za Turke živ kao da se jučer dogodio. Krajolika zemlje iz koje su protjerani
sjećaju se unuci i praunuci žrtava, oni koji te krajolike nikada nisu vidjeli.
Iz potrebe za nezaboravljanjem stvaraju se mitovi, ona biva temelj nekoga novog
nacionalnog identiteta. Identiteta u koji je upisano progonstvo ili identiteta
u koji je upisano poricanje progonstva. Za mnoge Armence u dijaspori, genocid
iz 1915. temeljna je oznaka nacionalnog identiteta, kao i tursko poricanje
genocida. Što bi se s njima dogodilo kada bi Turci priznali genocid, i pokajali
se? Što bi tada ostalo od njihovih identiteta? Tom se mukom u svojoj knjizi
bavi Ece Temelkuran, rođena 1973. u Izmiru, u porodici ljevičarskih aktivista.
I onom drugom, turskom mukom se bavi, odbijanjem priznanja, ne mjereći nikad
čija je i koja je muka teža.
Zašto ona to radi? Ovo pitanje nije
nevažno. Zašto živjeti prezreno od većine svijeta s kojim dijeliš putnicu i
jezik? Prvi i temeljni odgovor je – zato što si pisac. Drugi razlozi su manje
važni, ali opet se tiču imaginacije pisca. Hrant Dink, armenski aktivist i
borac za ljudska prava, kojega je u Istanbulu ubio mladi Turčin, vičući poslije
– ubio sam Armenca, ubio sam Armenca! – pao je prostrijeljene glave, i na
fotografiji objavljenoj u novinama vidjelo se da je imao prošupljen potplat na
cipeli. Onaj koji nije pisac – recimo da je gospodin u skupom zapadnjačkom
odijelu – vjerojatno neće primijetiti rupu na cipeli ubijenoga. Ako je i
primijeti, neće znati što ta rupa znači. Ece zna. Pred nama je velika hrvatska
knjiga prevedena sa turskoga koja nas suočava s rupom na cipeli Hranta Dinka.