Uoči rata u Bosni, devedesetih, desilo se nekoliko antiratnih protesta, a jadan od prvih je bio umjetnički antiratni performans „Modra rijeka“, koji smo prvobitno osmislili Nermin Đapo (sa Mojmila), Dario Kulišić (iz Dubrovnika) i ja, sva trojica studenti druge godine psihologije. Realizirali smo ga uz pomoć „Centra za mir“ Ibre Spahića. U tom performansu na luku Mosta Gavrila Principa gotovo 12 sati neprekidno recitiram Makovu poemu, koja je od Indeksa napravila sastav dostojan muzičkih anala.
Slijedi poziv u udarnom terminu kod Gorana Milića u, u to vrijeme, najpopularniju emisiju Yutel. Iskren da budem, nisam siguran da li su moji roditelji gledali tu emisiju i da li uopšte znaju da sam bio gost velikom novinaru Goranu Miliću, ali znam da je taj trenutak slave trajao kratko i nije polučio nikakav značajniji rezultat ni po pitanju zaustavljanja nadolazećeg rata, niti po pitanju moje popularnosti među studenticama, čemu sam se zdušno nadao! To je bilo prvi i posljenji put da sam susreo Gorana Milića, kojeg, eto, i sve ove godine poslije narod pamti i spominje sa poštivanjem.
U romanu “12:00:13” na 57. strani spominjem taj isti informativni program Yutel, koji definiram slijedećim riječima; “Izuzetno popularna informativna emisija sa Senadom Hadžifejzovićem, kao glavnim urednikom i voditeljem, uoči samog početka rata u BiH. Nakon rata, stvorio je jednu od najuspješnijih neovisnih TV kuća i niko nije sa preciznošću mogao reći čiji je Senad čovjek, za koga radi, odakle mu pare, da li je uopšte nečiji ili je svačiji ili možda samo svoj, pa ko bolje plati. U svakom slučaju, 'trehao' je sve stranke i političare naizmjenično. Nekad se činilo da im puca 'reket'. Ako je i tako, i za to mu svaka čast.”
U literaturi je takav pristup poznat kao dekonstrukcija. Naime, Senad Hadžifejzović je u BiH postao sve ono što je Goran trebao postati u Jugoslaviji. Centralni Dnevnik je postao sve ono što je mogao postati Yutel, a Bosna je postala neka vrsta Jugoslavije, u kojoj je, kao i u onoj originalnoj, najnezadovoljniji narod onaj kojem je dato najviše i koji i pored toga razvaljuje tu takvu državu. Bosanski Srbi su ostali u ulozi rušitelja, a Hrvati u ulozi ugroženih, koji nikako da dobiju onoliko koliko povijesno zaslužuju. Onu Jugoslaviju su željeli isključivo Bošnjaci i raritetni Jugosloveni, kao što i ovu bosansku Jugoslaviju i dalje još uvijek valjda vole jedino Bošnjaci i rijetki preživjeli Bosanci, a koji su suštinski sinonim za one nekadašnje Jugoslovene!
Taj isti Senad, jedan je od rijetkih čuvara avnojevske Bosne i njenih tekovina. On tu slobodarsku, antifašističku nit nikada nije napuštao, čak i kada je to lako moglo biti protumačeno kao „petokolonaštvo“ ili jugonostalgija.
Ako se sjetite hvalospjeva koji su pratili predratnu karijeru Gorana Milića i projekcije o njenoj budućnosti, teško da možete ostati slijepi na činjenicu da se ona ostvarila u Senadovom radu. Velikog Milića je rat omeo da ne dosegne svoj vrhunac. Isto tako je taj rat i rušenje velike domovine zaustavilo ili omelo mnoge karijere – sportske, novinarske, umjetničke, zabavljačke, redateljske, glumačke, književne, naučne, ostavljajući iza sebe krhotine od kojih je teško bilo skovati više od mahalske zadužbine. Pa, ipak, Senad je uspio. Uspio je jer nije odustao od snova koji su širi od pogleda. Kada je govorio o ideji domovine nikada je nije trpao u torove već je pogled upirao u beskraj nebeskog plavetnila. Kada je govorio o naciji ili vjeri, gradio je dvore bez kapija. Kada je govorio o sebi, stvarao je od sebe samo bilješku na kojoj se susreću sudbine svih nas.
Malo je Goranā Milićā, al' je još manje Senadā. Tamo gdje je Goran stao, Senad je nastavljao i kada zatvoriš oči i na tren zaboraviš da je bio rat i sve njegove strahote, pa slušaš samo glas sa CD-a, može ti se omaći misao da je uistinu i postojala samo Bosna, koja se zvala Jugoslavija.
Zemlje, kao i ideje, žive u ljudima i sa ljudima. Hvala ti, Senade, što si uspio održati „onu našu“ Bosnu živom, pored tolikih koji su je ubijali svakoga dana!