Sve što dodirnu ožive u bezbroj nijansi, iluzijom prekriju zbilju pretvarajući sivilo svakodnevice u blještavu pozornicu velikih događanja, pokazujući drugo lice zbilje, onu stranu medalje na kojoj su ornamentima i lovorikama, lica običnih malih ljudi bljesnula sjajem junaka, velikana, uzora i idola.
Neko bi ih nazvao čarobnjcima, neko iluzionistima, možda i prevarantima, no svi će se složiti da takvi ljudi dodaju boju svijetu, da svojim zavodljivim, zamamnim govorenjima, beskrajnim nizovima umilnih šaputanja, medenja, veličanja, neumjerenih pozitivnih predviđanja, poticanja i bezrezervne podrške, često apsolutno inertne ljude, teške pasivce, pokrenu na velika djela, predano ih ugrađujući, kao sitne točkiće, u mehanizam velikog stroja, pokretanog idejom, da sve što je dobro može biti još i bolje, a sve što je loše, možde barem izgledati ugodnije u oku usmjerenog posmatrača, potaknutog zavodljivom sugestijom vještog pripovjedača.
Jedan od vjerovatno najvećih takvih čarobnjaka ne samo na području BiH već i mnogo šire, bio je Pane Škrbić, Veliki Meštar igre zavođenja, klesar svijeta ideja, umjetnik materijalizacije duha, vezivno tkivo među ljudima, što ih stapa u fluid projekta, zajednički tok svijesti i djelovanja.
Gotovo šest decenija njegovog društvenog, kulturnog, sportskog, humanitarnog, menadžerskog, promotorskog, idejnog, poduzetničkog i posredničko-konsultantskog djelovanja, u kojima je spajao nespojivo, povezivao i integrirao suprotstavljeno, svjedoče o geniju imaginacije, ali još i prije svega, geniju socijalnog umrežavanja.
Znao je prepoznati šta ljudi trebaju, šta ih pokreće, kakve snove sniju u najdubljoj intimi, ali što je najvažnije, bio je spreman založiti maksimum sebe u realizaciju njihove prilike naslućene u njegovoj viziji, u njegovoj predanoj vjeri u njhovu vrijednost i postojanje zajedničkog cilja.
Kažu, da se u njegovoj blizini, svatko osjećao važnim, bitnim, posebnim. Već pri lapidarnom susretanju budio je u ljudima osjećaj povjerenja, intimnosti, nesumljivog, iskrenog i odanog prijateljstva i još neupitnije dobronamjernosti. Ljudi su se rado i sa povjerenjem upuštali u realizaciju njegovih ideja prihvatajući ih kao svoje, pronalazeći se u njima, identificirajući se sa grupom, koju je stvorio, sa mašinerijom, koju je pokrenuo.
Njegove riječi su imale težinu magijskih formula, koje obistinjuju svijet zamisli u svijetu budućeg postojanja. Imao je viziju, ne jednu, već beskrajan niz vizija, samo njemu znani svijet utopija, koje je stremio da ostvari. U normalnim okolnostima, u zdravim društvima, takve ljude zovemo vođama. U svijetu poremećenih vrijednosti poput našeg, od takvih ljudi zaziremo i tragamo u svakom njihovom djelovanju za greškom, za dokazom njihove neiskrenosti.
Uvijek u drugima možemo vidjeti samo ono što u sebi nosimo, pa tako i društvo neiskrenosti, lažnosti, licemjerja, u svakom pojedincu vidi samo mogućnost vlastitog odraza.
Nekog čarobnjaka upamtimo zbog jednog velikog fantastičnog trika, nekog zbog pozornice i u nju savršeno uklopljenog niza, a one ponajbolje po priči o mogućem svijetu ozbiljenih maštarija, što porode novu nadu, spremnost da svijet još jednom pogledamo očima djeteta.
Pane Škrbić je zasigurno bio od ovih posljednjih, sanjar, koji je znao kako da svoje i tuđe snove prikaže i učini stvarnim.
Umio je pokrenuti u malim ljudima velike ideje, stvoriti sinergiju snaga, silnica, ideja, mogućnosti i htijenja, koje bi zakotrljale malenu, beznačajnu grudvu, u božanstvenu lavinu, silu prirode, što se ogleda u moći međuljudske suradnje i udruživanja.
Iako ga je možda lakše vidjeti kao timskog čovjeka, zasigurno ga se jedino može razumjeti kao individualca, koji je vlastitu sliku svijeta bojao tuđim kistovima, namakanim u boje njegova vizionarskog snoviđenja.
Hvala ti Pane, na baštini, što svjedoči o mogućnosti nemogućega! Čuvaj nam odozgo nas, naš grad i sve naše Doroti. Zbogom, do nekog drugog Oza!
