Ruska invazija na Ukrajinu dokazuje, kako: „Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane“, pa je kriza izazvana ovom humanitarnom i ljudskom katastrofom, koja prijeti da ugrozi civilizaciju koju poznajemo, postala prilika za države poput Moldavije i BiH da preko rede i pored nezadovoljenih kriterija, po osnovu naslućene prijetnje preljevanja sukoba, uđu u EU!
Zanimljivo kako tu priliku prepoznaje i verbalizira, zahtjevom za prijem, gotovo isključivo SDP sa Nerminom Nikšićem na čelu i njihovi strateški politički partneri, dok sve nacional- partije, stidljivo skreću pogled i prave se nemušte, kao da su seoske mlade, čiji je najvrijedniji kvalitet u miraz donešena «nevinost» transparentna u „nepoznavanju i nerazumijevanju“ svijeta!
Postaje očitom i dokazanom, davno postavljena teza koja kaže, kako nacionalistima nije u interesu ulazak BiH u EU niti u NATO! Srpskim i hrvatskim nacionalistima nije u interesu jer nisu zadovoljili velikodržavne interese sadržane u ideji spajanja sa Maticom! Bošnjačkim nacionalistima nije u interesu jer žele svoju „pa makar ko avliju“ držav(ic)u! Liderima pak tih nacionalnih stožera objedinjeno nije u interesu, jer feudalni sustav kakav oni održavaju, njeguju i razvijaju u BiH ova tri desetljeća, nije prihvatljiv europskoj demokraciji, a oni bez tog feudalnog ustroja ne bi postojali!
Većina ovaj period unazad trideset godina vidi kao vrijeme bezumlja pokrenutog buđenjem, odnosno, prije se može reći oživljavanjem vjere u sve tri nacionalno- vjerska bastiona. Ovo je razlog, zašto su se sukobi devedesetih i iz njih proizišla mržnja, koja decenijama balansira na rubu novog konflikta, tumačili kao vjerski ili vjersko- nacionalni!
Takvo viđenje stvari djeluje logično i opšteprihvaćeno je kod većine, ne samo običnih građana već i geopolitičkih analitičara.
No, ovakav stav, djeluje neodrživ ukoliko se zagrebe dublje ispod opšteg javnog mijenja i manifestnih motivacija „rulje“. Ukoliko prestanemo posmatrati ponašanje građana, njihov govor, reakcije, emocije, motivacije i stavove, već pozornost usmjerimo preko granica opšteg, uvidjet ćemo već na prvi pogled kako oni koji povlače konce, upravljajući masom kao marionetom, koriste vjeru, naciju i mitološka pripovjedanja kao pokretačke mehanizme kojima se masa upravlja u pravcu ostvarenja njihovih personalnih ciljeva.
Ti ciljevi nisu vjerski već klasni!
Nije bošnjačkim liderima vjera cilj, već uspostavljanje begovata, hrvatskim liderima banovina a srpspkim kneževina! Vjeri ne treba prostor niti vlast da bi se uspostavila i razvijala! Čak šta više, istorija nas poučava, kako je vjera svoj najljepši i najmirisniji cvat, kao i najbogatiji urod davala upravo u vremenima podređenog položaja njenih sljedbenika. Takva „loša“ vremena vjeri daju obol iskrenosti, požrtvovanosti, ljudske topline i zajedništva, garanciju prelaska na „drugu, bolju stranu od ove“!
S obzirom da su begovi, banovi, knezovi i njihovi krvni srodnici ovakvim političkim i društvenim raspletima dosegli blagostanja kakva su imali u „zlatnim vremenima“ vladavine svojih predaka, prirodno je kako je neko morao u toj podjeli, a da bi se održala ravnoteža, zauzeti poziciju kmetova, vazala, robova i sluga! Pogođeni gorkom sudbinom vječitog propadanja bez „trunke nade“, jasno i precizno za vječnost iskazanog u narodnoj mudrosti: „para na paru, uš na fukaru“, ta vjerom i nacijom podjeljena „raja“ okretala se i kreće jedinom svjetlu što sija na obzoru, odnosno vjeri, što joj garantira izlazak iz tog začaranog kruga „patnje i bola“, dajući smisao postojanju, sa tako lošim kartama u rukama, za stolom na kojem se odigrava partija „velikih uloga“!
Begovi, banovi i knezovi, kako im to i priliči, hrane tu podjelu slijedeći princip „zavadi pa vladaj“, pretvarajući metafizičkog neprijatelja vjere (i nacije, jer na Balkanu je to uvijek skupa) iz Šejtana ili Đavla u konkretnog neprijatelja definiranog u semantičkom drugom.
Tako se u pozadini vjerskih i nacionalnih ratova vješto dobijaju klasne bitke i ostvaruje Gebelsov san o spirali inercijom pokretanih i predvidivih beskrajnih kretanja masa, u kojoj primarna inicirana (dez)informacija pokreće manipulacijski „perpetum mobile“ bez novih utrošaka rada odnosno energije!
Raji i fukari, eto „religija kao opijum“, nek sebi ublaže patnju, beznađe i bol, snovima o konačnoj pravdi i univerzalnom smislu, dok „gospodari lutaka“ vješto vuku konce gradeći za sebe carstvo nebesko na Zemlji, svoj Hram na Stijeni, svoj obećani Izrael!
Ima još Drine za proteć dok Europa shvati da im Bake, Čović i Dodik prodaju ublehe o svojoj želji da se pridruže euroatlantskim integracijama! Ima Europa pravo da ispadne naivna u susretanju sa takvom vrstom ludila jer ipak je to za njih raritet! Šta nas opravdava? Pa mi sa tim prevarama i lažima živimo vjekovima! Mi ni ne znamo za drugo, a ipak još uvijek ništa ne prepoznajemo. Opsihrena nacija! Al nije to Zuhrin ljubavni sihir, već sihir samouništenja! Bajaju nam naši begovi, banovi i knezovi, pa smo motku uzjahali ko ljutoga ata i evo 30 godina od «sumraka do zore» ostavljamo dušu jureći tuđe snove!
Da je Marks živ, napisao bi dupli tom Kapitala i onda spalio i rukopis i sebe na «Trgu Crvene Revolucije», suočen sa besmislom pokušaja, da se balkanskog sužnja odvoji od ljubavi spram klasnog neprijatelja!