Veliki Boris Dežulović je otkazao svoje usluge
«Oslobođenju». Ova vijest je za nekoga čudna, za nekoga očekivana, tek naše
mahale Bosne ponosne ostaće uskraćene za Borine fenomenalne tekstove o njegovom
Koži izaponoćnom koji nas svake hefte silom riječi skenira.
Naći ćete posljednju kolumnu Boris Dezulovica
u “Oslobođenju”, a u njoj ćete saznati zašto mu je to zadnja kolumna. Nebu
hvala, samo u “Oslobođenju”.
Slamka
među SDA vihorove
Nego, hoću nešto drugo. Hoću malo o medijima
kvazilučonošama demokratske svijeće, ko biva ulijevo svrnute. E pa te redakcije
i mediji su se pretvorili u provincijske prćije i
tajkunsko-religijsko-političko– seoske ispostave. Tim medijima namjesto istine
upravlja lunarni kalendar, predizborna godina, pokoji pumpadžija, partijska
centrala i inostrani tiranin koji je vlažni san lokalnim tirančićima.
Ti mediji važu i svaki dan kantarom sitnim
mjere odnos snaga jednog Dežulovića i (u ovom slučaju) bosforskog tiranina
Erdogana. Pa onda dolazi do prezupčavanja. Obično na relaciji kakav
lektor-gazda-šerijat. Ispada tu iz jednačine i uredništvo, opet u ovom slučaju
sa fenomenalnom Vildanom Selimbegović na čelu. Jer šta je Vildana u doba Ramazana?
Ništa. Tek slamka među SDA vihorove, koji pišu i recept i daju dijagnozu i mute
medikament za narod. A na otrovu od lijeka stoji kako je babo Erdogan ovlastio
unuče Baketa da mu bude produžena ruka u čuvanju džemata. A džemat sarajevski
se barem o Ramazanu brani jakom vjerom, slabom pameću i dobrim gazdinskim
naputkom.
To što je Dežulović rastavio velikog Allaha i
njegove promisli od sarajevsko-istambulskih kabadahija, tim gore po Dežulovića.
Ne možeš, jebi ga, Boro udarati na sultana bosforskog. I da se razumijemo
tamničari «Oslobođenja» bi ti nekako oprostili i tvoj ateizam i udare na brkato
bilbord –dijete otomansko i tvoje razdvajanje islama od populizma i tvoje
navodno huljenje u mjesecu Ramazana, ali budimo iskreni Dežuloviću, izborna je
godina.
Okovani
Prometej i uškopljeno Oslobođenje
A u izbornoj godini jedan zabranjen
Dežulovićev tekst zvoni jače od hiljadu sitnošićarskih religijskih
pravomuslimanskih objavljenih pamfleta. Pa su oni igrali na kartu tvoje etike,
sporadi svoje politike. Tvoj ljudski otkaz je definitivana potvrda okovanog
Prometeja. Samo ne onog Kamijevog, nego onog sarajevskog. Oslobođenje je i
konačno uškopljeno tvojim odlaskom!
Od novine koja je bila sinonim objektivnosti,
koja je to u ludilu rata ostala, koja je do dosade bila bastion istine,
«Oslobođenje» je postalo okovani Prometej. Tamnica vrhunskih novinara i pokazna
vježba-Kako mahala izjeda grad. A, što je manje grada, a više mahale, to je
više Bakira i SDA.
I ako ćemo do kraja iskreno, moj Borise, samo
si ti pobijedio u ovom nadjebavanju sa provincijom. Narod je ostao bez Kože,
ono malo penzionera koji su mimo interneta kupovali «Oslobođenje» zbog
smrtovnica prestalo je i to raditi, a redakcija, velim vrhunska, zarobljena od
strane unutrašnjeg neprijatelja. Oteta i kidnapovana, bez da je izašla iz
kancelarije. I to biva.
Šteta je po nas višestruka, moj Boro. Sad će i
ono malo skeptičnih povjerovati u Dodik-Čovićevu premisu o Sarajevu teheranskom.
Eto vidite, šta uradiše Koži, a da neće vama već se čuje ustaško-četnička jeka
dok trče u zagrljaj lokalnim balijicama, da ovjekovječe još jedan
četvorogodišnji mrak-brak.
Ne brinem se ja za tebe Dežuloviću. Znaš
pisati, pa znaš. Od Ljubljane do Skopja te traže to i ja znam. Hoćeš li, to
opet ti znaš. Pa naizmjenice, ono što ja znam je da «Oslobođenje» treba jednom,
nekad, možda oslobađati. Ako bude imao ko, ako se ko sjeti i ako to nekome
uopšte bude važano. A neće.
Koji će
vam moj novinarski car Dežulović?
Do tada nam svima zajedno ostaju silni
impotentni seminari o slobodi novinarstva, gdje se ljudi jadaju jedni drugima
ili glorifikuju «zlatnu slobodu govora», dok istovremeno na drugim i ljepšim
krajevima države ili kontineta vlasnici tih istih medija uz probrana vina,
sireve i eskorting uživaju u kreiranju žutih tabloidnih monstruma od
nekadašnjih informativnih glasila. Tzv. novina.
Ne znam kako da vam kažem
drugovi/gospodo/vlasnici, ali jebi ga to nije novinarstvo. A gdje nema
novinarstva, šta će vam novinari?! A pogotovo, koji će vam moj novinarski car
Dežulović? On je nekako samo smetnja, samo neprijatnost u svijetu Luna, Kija,
Bakira, Milorada, u svijetu koji sljubljuje religiju, pornografiju, seks i smrt
na izvolite.
Kome je do Kože pravdoljubivog, koji po pravdi
udara i Milu i Baketa i Čovića? I sultana Erdogana i tiranina Putina? Tek pusta
nezgodacija, tek preveliko breme u staniolu i svilenom gajtanu narisanom na
papir što se «Oslobođenjem» zvalo. Tek neprijatnost i turbo-folk vjernice i
njenog mecene i babe i dajdže i amidže… Razumjeli ste.
Nego, jednom je jedan novinar na nagovor
uredništva i vlasništva novine da «popusti malo» i «spusti loptu» rekao kako bi
da zna «popustiti malo» i «spustiti loptu» vjerovatno bio vlasnik, a ne
novinar. Onako slučajno i taj se zove Boris Dežulović. I taj Boris od prije
sedam godina i ovaj sada su navijek isti, kada je u pitanju istina.
Zaštita
osjećanja i zadesni konjuktivitis
Pa za kraj treba citirati Borisa ovog i onog i
naizust upamtiti ove dvije rečenice. Za slučaj da nekom zatreba PRAVI NOVINAR:
“Previše
je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem – moja maloumna vjera da
se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već
istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih
osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem,
štajaznam, advokat.
A novine
nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu
novine u kojima bih ja htio raditi.”
Da ćeš nam faliti, Borise, nećeš. Pisaćeš do
kraja života, znamo to. Istina i novinarstvo su doživotni virus. Zadesni.
A ova patetična suza u oku to je od iritacije.
Konjuktivitis zarobljenog «Oslobođenja». Dijagnoza.
E, njih mi je žao. Iskreno.