Elem, na početku godine, banjalučko rukovodstvo studentskog Parlamenta pokrenulo je inicijativu o izgradnji kapela u samom kampusu. Koliko je bitan i važan ovaj objekat u doba kad su kabineti sličniji kaznionicama, prosudite sami. Na svu sreću, kao i mnoge druge lude ideje, i ova je ostala mrtvo slovo na papiru.
Da se ne promamura čitav januar, pobrinuo se Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji je izašao u javnost sa informacijom da je u Srpsku „upumpano“ oko 10 miliona KM, kako bi se od strane raznoraznih nevladinih organizacija izvelo nekakvo lokalno revolucionarno „proljeće“, u kojem bi bio smijenjen on i njegov politički establišment. Ovo mu je dojavio lokalni hobista i borac protiv terorizma Dževad Galijašević, koji je to čuo na nekom sastanku u Minhenu. Opet, kao što je vrijeme pokazalo, radilo se o klasičnoj budalaštini i senzacionalizmu, koji su narodu sklonili pogled sa praznog tanjira i bušne kašike.
Jedno istraživanje, krajem januara, pokazalo je kako u društvenim matricama kotira naša studentarija. Naime, studenti Fakulteta političkih nauka u Banjaluci proveli su jedno istraživanje. Ispitanici su popunjavali upitnik koji je sadržavao više od 30 pitanja, među kojima su bila ona o statusu RS i BiH, odnosu prema religiji, vlastitom i drugim narodima…Čak 72 odsto studenata smatra da Republika Srpska treba da se otcijepi od BiH. Ispitanici se gotovo dvotrećinskom većinom protive ulasku BiH u Evropsku uniju, a čak četiri petine nije za ulazak u NATO. Najveći procenat ispitanika bio bi najzadovoljniji kada bi se RS osamostalila i bez Evropske unije krenula u razvoj. Istraživanje je pokazalo da je preko 85 odsto studenata u određenom stepenu religiozno. Istovremeno, njih 60 odsto ima povjerenja u crkvu, što je više od bilo koje druge institucije.
U ovih 20 godina političko-vjersko-nacionalne indoktrinacije, ništa se drugo i nije moglo očekivati. Republiko Srpska, dobro došla u 19. vijek.
Sredinom februara su nas posjetili, kako to vole reći „srbijanski kulturni radnici“ Došli ljudi poslom u Banjaluku. Cilj posjete je bila promocija manifestacije “Karavan Andrićevim stazama”, koja, kako vele, predstavlja lik i djelo nobelovca Ive Andrića i promoviše turističke potencijale Srbije i RS. Lijepo. I onda su promociju manifestacije i Andrića održali u McDonaldsu. Kako i dolikuje! Najveći restoran društvene ishrane je metafizički ugostio Nobelovca. Divan spoj Big Mac-a i little Andrića, nema šta. Sve pohvale organizatoru na dobrom marketinškom potezu.
U tom istom mjesecu mačijeg tjeranja, KBC Banjaluka je pokazao svu svoju ekonomsku moć. I dok su pacijenti bili u kritičnom stanju zbog nedostatka citostatika, mudre glave zdravstvenog sistema, na čelu sa najmudrijim ministrom Rankom Škrbićem, odlučili su da ulože nešto preko 80 000 maraka u nekakve infopultove. Kad čovjek bolje razmisli, to je bio ujedno i najveći uspjeh sada već bivšeg ministra Škrbića, koji je osim višemilionskih dugova i kolabiranog zdravstva, ostavio i par ovih bajtica od šperploče po bolnicama. Zato nemojte da ste na kraj srca kad osuđujete Dodikovog kuma Škrbu! Inače, kum Škrba je, a to znate svi, kažnjen već u aprilu ambasadorskim mjestom u Beogradu. Fin neki čovek!
Tek, poslije 21. godine, stigla je direktiva da proizvoljni i ofrlje nametnuti grb Grada Banjaluke sa četiri ocila postane neustavan. Skočila na noge desno smotana srbadija, ko jedan. Sve se pitaju šta „zlom Sarajevu smeta grb?“. Jedino se ne pitaju šta im je smetao predratni grb grada. Po meni, bio je suviše zelen za lokalnog nacionalistu. Eto, to je na stvari. Ostade nam dvogrba Banjaluka bez grba!
Stiže mart, vrijeme je za afere! Pojaviše se vlasnici „Autoprevoza“ i rekoše kako im Grad Banjaluka duguje 60 miliona maraka, te kako su vlasnici najatraktivnijeg građevinskog zemljišta u centru grada, zajedno za zgradom Muzeja Savremene Umjetnosti! Šok i nevjerica. A, najveću zbunjenost su glumili ljudi iz Republičke geodetske uprave za imovinske i pravne poslove, na čelu sa gosn. Tihomirom Gligorićem, koji je govorljivo i žestoko branio prava RS-a (čitaj SNSD-a) u sporu protiv „Autoprevoza“. Ono, istina, pod kraj godine je isti taj Gligorić smijenjen sa ovog mjesta zbog malog miliona malverzacija i velikih miliona zarađenih sredstava. Isti taj Gligorić, Dodikov geodetski vojnik, iščlanio se iz SNSD-a i napisao „otvoreno pismo“ Mili, u kome je priprijetio da će propjevati o tome ko je sve učestvovao u raznoraznim aferama i slične stvari iz arsenala uvrijeđene mlade. Ono, istina da je BUKA cijelu godinu ukazivala da su vlasnici „Autoprevoza“ male mace u odnosu na entitetsku građevinsku i zemljišnu mafiju, ali, hej, koga još to briga. Samo veselo, veselo, idemo dalje…
U svjetlu „veselja“, saopštili smo da Klinički centar u Banjaluci duguje oko 50 miliona maraka. „Pošte Srpske“ su u minusu od preko 2 miliona maraka. Grad Banjaluka duguje privatnom preduzeću 60 miliona maraka, „Šume Srpske“ duguju preko milion maraka, s tim što su otpisale dugove od preko 35 miliona maraka koje neće moći naplatiti, „Željeznice Republike Srpske“ su dužne čak 200 miliona maraka, entitetska elektrodistributivna preduzeća u posljednjih pet godina kumulirala su gubitke na mreži od 60 miliona maraka… Niko iz vlasti nije se pretjerano počešao na sve ovo. A, rezultat? Pa, danas je stanje isto, samo malo gore i na svaki ovaj gubitak dodajte po desetak miliona i to vam je to.
U martu smo otvorili i truli zub znan kao banjalučki Đački dom, gdje je tadašnji direktor te institucije Branislav Vidić imao preko svake volje izražen i nabildan nepotistički mišić. Tako je zaposlio ženu, rođake, prijatelje… jednom riječju, familijarno je držao Dom pod svojom kontrolom. Zapravo, toliko je bio upadljiv da ga je i Dodikova familijarna vlast morala smijeniti. Eto neke koristi od nas!
Inače, taj period je obilježio vlasnik izvjesnog ‘United World’ koledža u Mostaru. Preciznije, njegov promućurni marketinški gest. Našao curicu i mladića kako se ljube, zaogrnuo jedno šahovnicom, drugo zastavom sa četiri „S“ i eto reklame. Brujao o ovoj besmislici zapadni Balkan mjesec dana. Svima dobro. Gazdi pare od jeftine reklame, a djeca – Pa neka se vole.
A, da, kakav bi to bio mart bez Haškog tribunala i legendarne Dodikove odbrane Radovana Karadžića. Zapravo, Dodik je došao toliko nepripremljen, nabildan lokalnom frazeologijom, da je to bilo do zla boga smiješno. Na kraju je Radovan branio Milu od gluposti, neartikulisanosti i neelokvencije. Sve u svemu, Milorad je ipak otišao na poklonjenje svom dojučerašnjem neprijatelju Radovanu Karadžiću, ne bi li pokupio i ono malo nacionalističkih glasova u RS-u koje ne dobija. Za kraj ove „ljubavne sage“, možda i najbolji opis Radovana Karadžića dala je njegova, a i Dodikova bliska saradnica, Biljana Plavšić, u svojoj knjizi “Svedočim”: ”A šta je sa nesretnim narodom, i on mora da živi, ja ih pitam, a Radovan kaže svoju omiljenu uzrečicu: ‘Neka narod ide u pičku materinu’.”
Zvijezda aprilskog medijskog neba bio je, nema sumnje, sada razvlašćeni, penzionisani vladika Kačavenda. Javnosti je prezentovan, kako se voli reći, SKANDALOZAN snimak narečenog popa, zemljoposjednika i privrednika u ljubavnom klinču sa mlađim muškarcem. Narod je bio zbunjen i šokiran. A tom istom narodu, što je još zanimljivije, nije bilo šokantno kad je Vasilije blagosiljao paravojne formacije i slavio rat, a ne mir, kako mu religija nalaže. Nije čudno puku što je sjedište episkopije iz Tuzle preselio u Bijeljinu i svima pokazao koliko mu je stalo do izbjeglih i raseljenih Srba. Nije narodu čudno niti šokantno što je napravio vladičanski dvor u stilu Blejka Karingtona iz legendarne „Dinastije“ , nakrcao ga kičastim stilskim namještajem marke što bolje – to skuplje „Bošnjački“. I dok je pravoslavlju okrenut plebs „šokirano“ čekao saopštenje još zbunjenijeg Sinoda SPC-a, uzeo sam sebi za pravo da zaključim kako je Kačavenda ovim svojim ponašanjem više od bilo koga na Balkanu učinio na promicanju gej aktivizma i ateizma.
U maju su nam bili malo Rusi u posjeti. A gdje su Rusi, tu su i gusjenice. Doduše, ne tenkovske, nego one zadužene za pokretanje samohodin mašina za bušenje nafte. Mediji se rastelalili kako će crno zlato da šiklja RS-om, od Potkozarja, preko Posavine do Semberije. Kako će Srpska postati važan geostrateški partner i slične zamlate…A, Rusi, ko Rusi, raskopali ljudima bašte, usjeve, zasade i otišli. Kasnije se sve lijepo zaboravilo.
Za sve dosadašnje podvige, poduhvate i uspjehe, Predsjednik Dodik je zajedno sa svojim neimarom i većinskim vlasnikom srpskog Diznilenda znanog kao „Andrićgrad“, profesorom Emirom Kusturicom, nagradio sebe jednim muralom!? A što da ne? Tako na muralu andrićgradskom natežu konopac Dodik, Kusta i Nole…vjerovatno protiv sila zla, štaznam. Veselo, veselo, sve dok država plaća!
U junu se desila JMB Revolucija. Revolucija, koja je počela kao borba građana za osnovno ljudsko pravo, pravo na postojanje, ono formalno-pravno. Okidač za JMB revoluciju bila je djevojčica Belmina, kojoj je nedostajao JMB i 200 000 maraka da se liječi u inostranstvu. Parlament BiH blokiran…Sve je ličilo na revoluciju. A, onda veliko ništa. Postignut je privremeni dogovor po kojem je Belmina dobila jedinstveni matični broj, demonstranti više nisu znali šta hoće, političari su svaki sebi uradili ingeniozan PR-ing…Tek, jedinstveni matični broj je samo pokazao moć političke manipulacije nad ljudima. I najtužnije od svega, mala Belmina je na kraju, uprkos odlasku na liječenje, preminula. A, sa njom i posljednja suvisla ideja za ovu i ovakvu građansku revoluciju.
U junu su se desili i banjalučki studentski protesti. Najorganizovaniji i najbrojniji skup u ovoj godini. Više hiljada studenata, ali i, kako se to voli reći, običnih građana, izašlo je na ulice Banjaluke tog 12. juna. Rezultat: Protesti uspjeli, rezultati preminuli. Niti je počela izgradnja 4. paviljona studentskog doma u Banjaluci, niti je smijenjen Ministar Mutabdžija, niti je poboljšan studentski standard na bilo koji način.
Tek, vođa protesta, Nikola Dronjak, povuka se sa pozicije prvog među jednakima i ostavio svoju stolicu nekim drugima. A, ti neki drugi su uradili, od ljetos do zimus, jedno veliko NIŠTA.
Eelem, Hrvatska je u julu ušla u EU, što je dovelo do lavine tragikomičnih tekstova na temu „Kako sam se grozno proveo na granici“. Morao sam otići u tu „strašnu“ Hrvatsku, stati pred te „zastrašujuće“ policajce i carinike i uvjeriti se u svu „surovost“ fizičke penetracije u EU. I nije mi bilo lako. Moje grozote možete pročitati ovdje.
Kraj avgusta nam je donio direktan prenos helikopterskog spuštanja na Pale ratnog zločinca Mome Krajišnika. Momčilo je jednom za svagda zapušio usta pregaocima na RTRS-u koji su ga zvali „haški osuđenik“ i slično, izjavivši za sebe da je ratni zločinac. Muk, tišina i nevjerica. Ona medijska. Inače, u stvarnosti se srbovalo, jelo, pilo…a, staroj SDS-ovoj raji se pridružilo i novo studentsko rukovodstvo, koje je pozvalo sve studente da dočekaju Krajišnika. Ma, sjajno!
U septembru su počele političko-logističke pripreme. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Kakve krave i volovi, kakva zemlja i pašnjaci, kakvi fakulteti i škole, kuće i kućišta? Bitno je bilo nabrati što više Hrvata, Srba, Bošnjaka, a ni ostalih nije manjkalo. Nisu se birala sredstva. Od blago rečeno sugestivnih bilborda na kojima vam je pisalo ko ste, do umobolnih spotova sa klasičnom zloupotrebom djece. Rečeno, učinjeno. Tačno u uncu su se razultati poklopili sa očekivanjima nacionalnih vođa. Bilo je tu doduše onih opsenara Bosanaca, Eskima, Mohikanaca…li su oni na nivou statističke greške.
U septembru je u RS, i zvanično 13 mjeseci prije izbora, počela predizborna trka. SNSD, kao igrač bro jedan raskinuo je brak sa SDS-om na BiH nivou i najavio „rušenje“ njihovih kadrova. Rečeno-učinjeno. Od Šarovića, do Tadića. Inače, kad smo kod smijena, smijenjen je i prvi čovjek RTRS-a, Dragan Davidović, najodaniji SNSD-ov vojnik. Da se odmori, zaslužio je. Smijenjen je još poodavno prije toga i ministar Anton Kasipović i Ranko Škrbić. Preciznije, usvojene su njihove kovertirane ostavke. Na mjesto Davidovića došao je Rajko Radovanović, koji još nije pohvatao dizgine Javne kuće, ali jeste posmjenjivao sve što se smijeniti dalo. Kasipovićev zamjenik je Goran Mutabdžija, čovjek koga baš neće javni nastup. Prvo se nije petljao u svoj posao, a onda je malo miješao Šantića i Andrića, pa je na kraju odbio EU obrazovni projekat Erasmus+ , prihvativši ga. Kako, ne zna ni on sam?! Ranka Škrbića je zamijenio Slobodan Stanić, čovjek koji se odmah počeo petljati u svoj posao, i , pogađate, promptno dobio šut kartu. Zamijenio ga je Dragan Bogdanić, koji uredno klima glavom i ne dira tamo gdje ne treba. Prognoziram mu ostanak do kraja mandata. Nema veze što je zdravstvo razbucano, kao sijeno poslije nevremena.
Inače, cijelu jesen je obilježila veelika šoping tura domaćih lidera, koji su avionom! „Sejdić-Finci“ kompanije letjeli od Brisela, do Praga, pa nazad i opet tako još jedared. Poenta: Pa, ne zna se najtačnije ko se tu sa kim dogovarao, ali se nisu dogovorili. Tek, narod je za svoje pare platio ovaj jesenji ublehaški put. Međunarodna zajednica je kobiva prijetila, a naši političari su kobajagi bilo skrušeni i konstruktivni. Eto nam svima konstrukta.
U svom ovom BiH jadu i čemeru, naša fudbalska reprezentacija se plasirala na SP u Brazilu. Što je divno i krasno. Jedino će navijači morati dizati kredite ukoliko iduće ljeto budu željeli da vide „Zmajeve“ uživo. Slatke muke za one koji imaju novca i porast prodaje HD televizora. Obećali nam HD prenos Džeke i drugova. Ajd’ da vidimo.
Novembar se nastavio zastrašivanjima Dodikovim o naseljavanju nekakvih pola miliona Arapa u BiH. Predsjednik RS-a, je od nekoga saznao kako će prebogati Arapi sve sa Etihadom da slete u BiH . Zašto bi to ljudi sebi radili, ostaje nepoznanica. Još jedna misterije u režiji velikog vođe koja služi samopromociji na mjesečnoj bazi.
Ovu godinu je obilježilo, posve sigurno, otkrivanje masovne grobnice Tomašica. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci više od 430 žrtava. Od toga, 275 kompletnih tijela. Sa sigurnošću se može reći da je Tomašica najveća masovna grobnica u našoj zemlji i najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Na ovom lokalitetu nalazili su se posmrtni ostaci više od 800 žrtava. U svom ovom, nanovo otkrivenom užasu, frapira muk lokalnih medija u RS-u, koji i mjesecima poslije, i kad su svi svjetski mediji izvijestili o ovom zlu, ćute. O Tomašici će se pričati još.
Za to vrijeme, Republika Srpska se bavila mogućnošću uvođenja vjeronauke u srednje škole, zaskakivanjem gostiju po kafanama sa alkotestovima od strane drugova u plavom…Hrvatska je probuđena u fašističkom ozračju, gdje Džo Šimunić i 30 000 ljudi skandiraju ustaški pozdrav, gdje se na popisu plebiscitarno glasa za brak kao jedinu zajednicu muškarca i žene, gdje je skupljeno više od 650 000 potpisa protiv ćirilice…
Na kraju, treba reći da je smijenjeni minstar prosvjete , Anton Kasipović shvatio da nema vajde ni od obrazovanja, ni od knjiga, ni od studenata..I zato čovjek fino planira otvoriti veliku vinariju.
Ipak..In vino veritas.! Za tvoje pare moj dobri čitaoče.
I dok entitet grca u dugovima, dok se pljačka i razvlači ono malo bijede što je preostalo, dok se arče prirodni resursi, dok se okončavaju kriminogene privatizacije, u situaciji kad je školstvo i zdravstvo devastirano u svakom pogledu, vlast u Republici Srpskoj je uhapsila dvije daktilografkinje i navodno riješila stvar!?
Ako su nam Drena i Nada, narečene daktilografkinje koje su optužene za primanje mita najveći problem, onda blago nama!
Srećna ti 2014. Ne znam kako, ali neka bude srećna. Sreća nam jedino ostaje. Nada je uhapšena.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar