„Nastupa promena kakve nije bilo 100 godina. A mi tu promenu
pokrećemo zajedno“, rekao je Si Đinping Vladimiru Putinu tokom posete
Moskvi. Kakve god laži da su jedan drugom rekli, ovo jeste istina.
Sijeva podrška Putinovom osvajačkom ratu bila je zasnovana na istim
pogrešnim pretpostavkama na koje se oslanjao i Kremlj: da će
stanovništvo Ukrajine prihvatiti okupaciju, da je ukrajinska vojska
slaba, kao i jedinstvo zapadnih zemalja. Kada su ruske snage izbačene iz
Harkova i Hersona, kada se pokazalo da je ruska vojska neorganizovana,
da popunjava svoj sastav osuđenim ubicama i kada su se uporni nemački
pacifisti predomislili – kineski lider se suočio sa velikom dilemom.
Rusija je već duže vreme zavisna od svojih saveznika, Irana, Sirije i
Kine. Ona je zemlja parija razvijenog sveta. Pošto je Međunarodni
krivični sud podigao optužnicu protiv Putina za ratne zločine, Si je
lako mogao da se distancira od njega u ime dobrih odnosa sa onim
delovima zapada koji ne učestvuju direktno u američko-kineskom hladnom
ratu.
Ali on je učinio nešto sasvim suprotno. Pred kamerama je zagrlio
Putina i rekao mu: „Čuvaj se molim te, dragi prijatelju“. I otišao kući
sa ogromnim asimetričnim trgovinskim i energetskim poslovima u korist
Kine. Putin je obećao da će završiti naftovod Snaga Sibira 2, kako bi
izvoznu zavisnost od Evrope zamenio zavisnošću od izvoza u Kinu. I
obećao je upotrebu juana u trgovini sa Afrikom i Azijom.
Signalizirao je krupnu reorijentaciju ruske poljoprivrede ka kineskom
tržištu. Blanko je odobrio kinesko učešće u ekonomskom razvoju dalekog
istoka Rusije. Kineskim korporacijama je ponudio imovinu zapadnih
kompanija u Rusiji. Obećao je saradnju sa Kinom na otvaranju polarnih
trgovinskih puteva, što će omogućiti kinesku pomorsku nadmoć na Arktiku.
A sve što je dobio zauzvrat je obećanje da će Kina nastaviti da blokira
rad Saveta bezbednosti UN-a.
Od početka rata u Ukrajini Si Đinping je postigao besprizorni stepen
zavisnosti Rusije od Kine. Ukinut je svaki eventualni budući uticaj
ruske diplomatije na sukob zapada i Kine. Osim u klijentelističkim
državama, Belorusiji, Siriji, Iranu i Pridnjestrovlju, Rusija više nije
globalni igrač. Kina je, naprotiv, izgradila i učvrstila savez
protivnika međunarodnog pravnog poretka na globalnom jugu. Mi, dakle, ne
samo da gubimo geopolitičku dominaciju SAD-a, već i poredak ustanovljen
nakon 1945. zasnovan na univerzalnim ljudskim pravima i međunarodnom
pravu.
***
Političke elite u Britaniji i na celom zapadu godinama su smatrale da
je to nemoguće. I kada nisu do kraja verovale u fantaziju o
demokratizaciji Kine pomoću trgovine (Wandel durch Handel),
bila im je logična pretpostavka da će Peking pukim učešćem u ekonomskoj
globalizaciji postajati deo jedinstvenog svetskog pravnog prostora.
Dok je Si Đinping na vlasti to se neće desiti. Ističem ovu ogradu
zato što se čak i pod snažnom represijom u Kini oseća uznemirenost elita
zbog zvanične tvrde politike prema zapadu, a iz iskustva znam da
demokratska politička kultura uvek buja negde u gustišu kineskog
građanskog društva.
Sijev globalni projekat je sada jasan. Inicijativa „Jedan pojas,
jedan put“ stvara niz polukolonijalnih klijentelističkih država širom
centralne Azije i priobalja Tihog i Indijskog okeana. Strateško
partnerstvo sa Rusijom trajno parališe UN. I Peking i Moskva mogu da
aktiviraju svoje simpatizere u destabilizaciji zapada, od šarolikog
saveza Džordža Galoveja u Britaniji do predstojećeg Trampovog mučeničkog
stradanja u Americi.
I evo zašto Sijeva tvrdnja o „stogodišnjoj promeni“ zvuči tačno.
Tridesete godine prošlog veka bile su interregnum između pada
kolonijalizma 19. veka i pojave SAD-a kao globalnog hegemona. Iako su
nacizam, fašizam i japanski militarizam nastojali da zgrabe što više
uticaja usred haosa, ni Nemačka, ni Italija, ni Japan nisu bili pravi
kandidati za globalno vođstvo. Takozvana Osovina je bila savez za
sprečavanje globalnog poretka, a ne za njegovo stvaranje.
Danas se Kina bori za globalno vođstvo. Ima veću mornaricu od
Amerike, veći BDP i vodeću poziciju u nekim kritičnim tehnologijama (na
primer 5G). Pitanje za demokratski svet više nije kako obuzdati Kinu, pa
čak ni kako živeti sa njom. Sijeva poseta Moskvi jasno poručuje: Kina
je spremna da živi sa zapadom samo pod sopstvenim uslovima. Pravo
pitanje glasi: „Kako da promovišemo demokratizaciju Kine i da je u
međuvremenu odvratimo od vojne agresije?“
Da bismo odgovorili na prvi deo ovog pitanja moramo se osvrnuti na
kinesku inteligenciju prognanu iz Hong Konga i njene nade u kinesku
radničku klasu, čija je borba za sindikalna prava i ljudsko dostojanstvo
velika neispričana priča modernog sveta.
Odgovor na drugi deo pitanja nas vraća na Ukrajinu. Treba omogućiti
vojni poraz ruskih snaga i razrešenje ovog sukoba u skladu sa
međunarodnim pravom. Kineski lideri možda jesu poklonici iskrivljene
verzije marksizma iz 19. veka koja predviđa njihovu neizbežnu svetsku
dominaciju, ali su istovremeno i školovani mašinski inženjeri. Jedna
praktična demonstracija uzaludnosti vojne agresije vredna je hiljadu
argumenata.
The New European, 29.03.2023.
Prevela Milica Jovanović
Peščanik.net, 14.04.2023.