Da se kojim slučajem desi nekom lokalnom moćniku, političaru
ili biznismenu, svejedno, ono što se prije mjesec dana desilo Davoru
Dragičeviću, kada su mu svirepo kidnapovali i ubili sina Davida, nema sumnje da
bi policija digla i kuke i motike da se pronađu ubice.
Sigurno se ne bi čekalo ni dana, već bi sva raspoloživa
sredstva bila usmjerena da se pronađe nesrećni mladić. Međutim, kada se radi o
djetetu čovjeka koji je nebitan za ovaj dio države, iako je krvlju, mladošću i
tijelom zadužio Republiku Srpsku, onda je u bolesnom vremenu i društvu normalno
očekivati da se ne preduzme ništa.
Policija ne da nije pronašla otmičare i ubice tragično
preminulog Davida, već su nadležni organi, kada su pronašli leš nesrećnog
mladića, čak i ocrnili žrtvu, proglašavajući ga kriminalcem, provalnikom,
narkomanom, javno u vijestima svojih medijskih potrčkala, koji su inače navikli
da šire neistine i da se dodvoravaju svojim mentorima.
Svako ko je tih dana gledao vijesti tih i takvih medija, a
bio neupućen u cjelokupnu situaciju, zaključio je da se radi o nekom tamo
neotesanom momku, uličaru navučenom na kojekakve droge koji se uvukao u
sumnjivo društvo, te i završio onako kako završavaju slični likovi. Za policiju,
slučaj je bio riješen, David je iz nekih čudnih okolnosti završio u rijeci
Crkveni i tamo okončao svoj život, nakon što je provalio u kuću, a opet prije
toga je bio uvučen i u nekakvu tuču. Sve je zakukuljeno, zamumuljeno, samo da bi
se zbunila javnost i zataškao zločin koji je očito urađen u sprezi sa nekim ko
ima duboke veze sa policijom.
Istina je, naravno, sasvim drugačija, a da Davidov otac nije
srčan i da njegova ljubav prema svome sinu nije ovolika kolika jeste, ona bi
zauvijek ostala zakopana u Davidovoj grobnici. Oko tog nevjerovatno jakog
čovjeka, koji nije ostao samo gord, već ga je ljubav prema djetetu osnažila i
dala mu energiju da se bori sa kriminalcima, dakle, oko njega spremnoga na sve i
svako odricanje, stala je i grupa ljudi koji su znali ko je i šta je David. A
David je talentovani mladić, koji se bavio pisanjem pjesama, koji je bio jako
kreativan, student na Elektrotehničkom fakultetu, što govori mnogo, jer na taj
fakultet ne idu tamo neki tupani, nego ljudi koji imaju izražen koeficijent
inteligencije. Zašto nam tog kobnog dana, kada je pronađeno Davidovo beživotno
tijelo, nisu o tome govorili, nego su ga inspektor i policija ocrnili da ne
može crnje? Sigurno da je u ovom pitanju i odgovor, nekome je odgovarala
negativna predstava o Davidu, da istina o Davidu kao čestitom mladiću ne bi bila
otkrivena, a pravda zadovoljena!
Davidov otac je znao ko je njegov sin, njegovi
drugovi, vršnjaci iz školske klupe, znali su ko je i šta je njihov prijatelj
David, zato su se i okupili oko Davora Dragičevića da istjeraju istinu i pravdu
na čistac.
A šta bi bilo da Davor nije stijena kakva jeste, nego da se
shrvan bolom pomirio sa sudbinom da mu sina više nikakva pravda ne može vratiti i
da on tu ništa ne može učiniti. Da je David samo brojka i kolateralna šteta
rđavog društva koje žrtvuje mladost zarad kriminalaca i kriminala koje,
nedvojbeno, štiti vlast Republike Srpske.
Davor Dragičević, boreći se za pravdu svoga sina, bori se za
svu našu djecu, koja bezazleno hodaju Banjalukom, ne znajući u kakvom se
zvjerinjaku kreću. Ako se ne sazna ko je ubica Davida Dragičevića, u opasnosti
smo da njegovu nesrećnu sudbinu dožive još mnoga djeca.
Zato je jako važno da građani Banjaluke stanu uz Davora
Dragičevića i Davidove majke Suzane i da se izbore za pravdu, jer bez nje će i
dalje živjeti u zvjerinjaku, gdje niti jedno pravo nije zagarantovano, pa čak ni
ono pravo koje je neprikosnoveno i neotuđivo, a to je pravo na život.
Davorova ljubav prema svom sinu Davidu probudila je mnoge
Banjalučane, a kada napokon ispliva i Davidova istina, vjerujem da će se i onaj
dio Banjalučana i građana RS-a koji su još uvijek u nekom stanju hibernacije
napokon trgnuti iz tog sna.