Dali su kabanicu onome koji je pokazao gdje se nalazi masovna grobnica u Tomašici
Koji je šutio dvadesetdvije godine
Jer je žestoka kiša padala kada je pokazao – evo ovdje, rekao je
Petnaest metara duboka
Gotovo hektar s hiljadu tijela
Ali ja tebi pišem Havo
Kojoj su jučer javili da su joj našli u njoj i tijela šest sinova i oca im
Havino brdo kostiju
Mater moja Stojanka rekla bi da voćnjak naš posiječem i dam ti samo za daske
Za tabute i nišane
Šest tvojih utroba
Mogli su ih ne naći
Mogli su ih s rudom željeza na vagone pa u peći visoke u Zenici i Sisku
Mogli su šipke čelične postati i postave za brodove
Mogli su se vratiti jednom rosfrajni ucakljeni navareni jedan na drugi
I sve mu bi se otad uzimala – sonetnina
I dlanovima koji su milovali kuniće
I zrnevlju u golubljoj utrobi
I kruhu ukuglanom pod jezikom
Tebi pišem Havo Trnopoljko majko šest lubanja dvanaestoro očiju dvanaestero ruku
Eno se tamni i Knešpolje i Briševo i Zecovi i Mrakovica
Pišem ti ja Stojankina ostarjela kćer
I bista Skenderova na kiši drhti pod krstom
Iščupava joj se kosa al nema ruku nema čim
Tebi Havo čija ruka kabanicu daje
Onom djetetu nečijem
Da ne kisne
Petnaest metara iznad svoje razbacane djece