Datum: 21. 02. 2018. Vrijeme: 13:45,
dolazim u Dom zdravlja „Saraj Polje“ koji pripada najmnogobrojnijoj
opštini u Sarajevu – „Novi grad“. Potrebna mi je uputnica za
Endokrinologiju na KCUS. Možda neka dva minuta posla… Naravno, nemam
termina, niti sam zakazana, jer dan prije telefonski mi je saopšteno da
su svi termini popunjeni do naredne sedmice.
„Dođite u 14 h sutra, najmanja je gužva“.
Dolazim petnaest minuta prije. Čekaonica puna, ljudi nervozni, predajem
knjižicu i sjedam. Upoznam stariju gospođu, koja se previja od bolova,
ima bolove u ušima i razinu šećera u krvi, čak 19.
„Pa što ne uđete?“,
pitam, a žena
mi objašnjava kako je dolazila dan prije, pa su je vratili da dođe 21.
02., gdje je bila njena doktorica, ali je nije primila, pa su joj rekli
da sačeka kod doktorice koja mene liječi. Nisam naručena, nije ni ona.
Za druge ljude ne znam. U čekaonici nekih dvadesetak ljudi, svi kod
jedne doktorice. Doktor koji treba da radi drugu smjenu je na sastanku.
Naravno, pacijenti nisu obaviješteni. Njih troje čekaju doktora,
nadajući se kako će doći svakog momenta. Ostali pacijenti se smjenjuju.
Za dva i pol sata koliko sam čekala da podignem uputnicu prošlo je oko
30-40 pacijenata. Te naručeni, te ovi koji znaju sestre, te ovi samo što
uđu jer im je kao mrsko čekati.
Došla sam na red nakon dva i pol sata,
žena s povišenim šećerom ostala je iza mene. Doktor kojeg su čekali nije
nikada ni došao, barem dok sam ja bila tu. Mada je rečeno da je doktor
na putu, citiram: „Na trolejbuskoj stanici je, čeka trolejbus. Završio je sastanak“.
To je bilo u 14:30. U 16:30 doktora još nije bilo, a pacijenti su ga
nastavili čekati. Gospodin koji je došao sa sinom pod temperaturom ili
kojom već dijagnozom, pitavši na šalteru: „Šta je s doktorom? Do kada mislite da mi čekamo“, dobio je odgovor od sestre: „Pa da je i ova doktorica pametna, trebala je zatvoriti ordinaciju i otići kući“. Kasnije na upite i molbe pacijenata da se pozove doktor, dobili su odgovor: „Nemamo ga pravo pozivati na privatni mobitel. Već je rekao da čeka trolejbus.“
i ne napravim skandal. Nisam naručena, ali zašto u ovoj državi ljudi ne
rade svoj posao? Zašto ne postoji doktor ili sestre koje daju samo
uputnice i doktori koji vrše preglede, daju terapije i slično? Koju
minutu prije 16:30 stigla sam na red. Pri mom ulasku, istovremeno ulazi i
gospođa, jedna od onih #samopitam, da vidi šta je s uputnicama
koje je sestra nekada prije predala za nju da se popune. Doktorica
objašnjava kako ne zna šta je u pitanju, te da sačeka da završi sa mnom.
Ja, onako izrevoltirana, radi raspošoja, pitam što ne prima hitne
slučajeve, te kako može sama raditi i primati toliki broj pacijenata.
Odgovara mi: „Ma ko me pita sine, sjedi i radi“. Objasnim joj
kako je u čekaonici žena s povišenim šećerom, koju „vrte od jučer“ i da
još nije dobila recept za terapiju. Doktorica govori kako ne zna o kome
je riječ, te prima ženu #masamopitam. Uglavnom, dolazim na
kartoteku, onako bijesna, rasijana, nikakva. Dajem da mi popune
uputnicu, dolazi gospođa s povišenim šećerom i govori kako njen karton
uopće nije odnesen doktorici. Sestrica se pravda kako nije naručena. Da
imaju apriori ljudi koji su naručeni. Nema veze što je hitan slučaj. Kada
su mogla i vozila pod policijskom pratnjom imati prednost u odnosu na
vozila vatrogasne i hitne pomoći, zašto onda zdrav čovjek ne bi imao
prednost na bolesnog? Hitniji su ovi očito koga poznaju ove gospođe
na kartoteci. Jedna doktorica na toliko pacijenata – fenomen Bosne i
Hercegovine. Dolazim na kartoteku pokušavajući ispraviti krivu Drinu,
koju nikada niko nije ispravio, pitajući kakav je sistem rada da na
toliko pacijenata radi samo jedna doktorica. Sestrice se „pravdaju“ na
način: „Vjerujte mi. Razumijemo vas, ali nije do nas, do menadžmenta je.“
E, PA NE RAZUMIJEŠ ME!!!
Ja koja završim za dvije minute, a skoro
pa svi pacijenti koji čekaju „skoče“ na mene jer nisam naručena, čekam
dva sata. Ne razumiješ ni ovu ženu koja ima šećer 19, začepljenje uha i vozaju je od jučer. Bogami ne razumiješ ni ove koji čekaju doktora, a ne znaju ni hoće li doći. Što reče jedna pacijentkinja: „Pa da dolazi avionom iz Istanbula, dosada bi došao.“
Ne razumiješ ni ovog dječaka s temperaturom, ni momka kojeg boli, a ne
zna ni šta ga boli. Kakva je to država gdje jedan čovjek radi posao za
desetero ljudi. Kakav je to politički establišment koji svaki dan otjera
minimum petero ljudi iz države? Gurne ih toliko da se ne požele više
nikada vratiti…
Kakva je država gdje nalaze moraš
završiti privatno, jer nemaju osnovne reagense ni uslove za rad, a onda
kada sve pozavršavaš i dođeš, krenu te maltretirati kako je potrebna
uputnica doktora Opšte prakse. Iako znaju da se liječiš i već imaš
prethodno uspostavljenu dijagnozu. Naši doktori su većinom sve, samo ne
ljudi. Većina doktora – čast izuzecima.
izborni zakoni na ručkovima, uz nazdravljanje, osmijehe i podrigivanje?
Povećaj akcize, cijene životnih namirnica, povećaj troškove struje,
grijanja, vode. A nemaš grijanja, čim malo otopli. Nemaš vode u ljetnim
danima da se možeš istuširati. Ma nemaš ništa!
Kakva je država gdje ti dođu i drčno kažu, zaposlili smo toliko i toliko ljudi. Ma koga si, bolan, zaposlio?
Pola se odselilo, odlepršalo za Njemačku, pola ih se penzionisalo, par
hiljada si zaposlio kao pripravnike za 220 KM. Imaju za karte i kafe. A
hranu? Više-manje. Naći će se. Kakva je država gdje ti cijena karte za
komercijalu naglo „skoči“ više nego dionice na Wallstreetu, za 0.40
feninga preko noći. Sa 1.6 na čak 2 KM. A radiš za 500 KM, ako dobiješ
platu uopće. Naravno, govorim o većini ljudi… Kažu neće omladina da
radi. Pa svi ti koji pristanu da rade za 500, a troše 700 neka se odsele
odavde, jer nas obrazovane ljude linčuju zbog takvih. Razumijem ljude
koji pristaju iz egzistencijalnih uslova, ali ne razumijem ove druge.
Što si se bolan školovao, ako ćeš raditi kao trgovac ili aranžer cvijeća
za 400/500 KM? Dok ovi sebi dižu ruke i za odvojeni život, a ne znaju
ni adresu stana koji im plaćamo, a da ne govorimo o spratu. Dižu ruke za
bijeli hljeb, peto i deseto. A jedva polete da dignu kad je uvođenje
kakvih novih poreza po udaru građana opet. A mi svi što šutimo, gledamo i
kukamo, neka nas. Da Bog da bilo gore – i hoće.
stariji ljudi govoriti o Titinom vremenu. Oni su krivi jer nam je ovako.
Mi smo jednako krivi što nam je ovako. Ljudi mrze poslove koji
obavljaju, jer rade sve i svašta. Konstantno mi se dešava da nailazim na
ljude koji rade uslužnu djelatnost da mrze sami sebe. Pa što radiš
onda? Treba te što rade za 500 KM, dan i noć, pitati slave li oni Dan
nezavisnosti?
Kakva je država gdje dođeš na trafiku kupiti cigara, a ona te uzme za koju marku i kaže ti: “Ma nisam, bolje pogledajte“. A
ti znaš da te uzela, ali strah te reagovati jer si već od prije
izrevoltiran. Pa se na trenutak uplašiš sam sebe… Nije do marke, dvije,
ali me ne pravi magarcem. Doduše, magarac sam čim živim i vjerujem da će
biti bolje. Neće biti bolje. Doduše, nismo mi bezveze kao djeca igrali
onu: „Ko zadnji magarac“. Samo smo mi uvijek zadnji. I KO GOD MI KAŽE
SAD SRETAN DAN NEZAVISNOSTI 1. MARTA, REĆI ĆU MU ISTO… VRATI SE OD TAMO
ODAKLE SI DOŠAO, A JASNO JE ODAKLE JE TO…
Tovara tovari do iznemoglosti… dokle ne vrisne. E, kad vrisne, šta ćeš – nije se čuvao!