Danas sam završio fakultet.
Akademiju primenjenih umetnosti u
Beogradu upisao sam 1987. godine. Ceo jedan život, tačno 30 godina
kasnije, polaganjem poslednjeg ispita iz Psihologije, na kome sam dobio
10, uspeo sam napokon da ga završim. U istoriju ulazim kao,
najverovatnije, jedini koji je prvo dobio Nagradu za životno delo, a tek
zatim diplomirao iz te iste oblasti. Međutim, ova životna priča nije
nimalo jednostavna da bi se opisala u par reči.
Naime, moji roditelji, Ljiljana i
Momčilo, dobili su me veoma mladi, sa tek dvadesetak godina. Mama je
prethodno upisala ekonomiju, tata geologiju. Oboje su fakulete napustili
kada sam se ja rodio. Ćale je počeo da radi na benziskoj pumpi, a keva
kao sekretarica u opštinskoj konferenciji omladine. Ćale je pokušao iz
dva puta da završi građevinski fakultet koji je vanredno upisao u
Subotici, ali mu to nije pošlo za rukom. Moj ćale je poseban slučaj.
Kada je imao 14 godina, njegov otac, Slavimir, po kome sam ja dobio ime,
teško se razboleo i mesecima polako umirao prikovan za postelju. U tom
periodu moj ćale je završavao osmi razred i sanjao o upisu u Srednju
arhitektonsku školu. Otišao je na prijemni. Kada se vratio kući,
umirućem ocu mogao je samo da kaže da nije primljen, da je prvi ispod
crte. Ta trauma ga nije napustila do današnjeg dana kada ima 70 godina.
Međutim, kada sam se ja upisivao na Akademiju, ćale je insistirao da ide
samnom i bude tu, ispred, sve vreme. Kada je došao dan da se objave
rezultati, nije mi dao da priđem ni blizu oglasne table. Sve čega se
sećam su njegove ruke i glava koja se iz gomile skačući približavaju uz
gromoglasno: “Stojanoviću, primljen si!!!” Ja težine tih njegovih reči i
značaja te situacije za njega nisam bio nimalo svestan, jer mi je priču
o njegovoj Srednjoj arhitektonskoj ispričao tek pretprošle godine na
godišnjicu mamine smrti. Ona nikada nije završila fakultet, moj ćale
takođe, a ni moj mlađi brat Neša.
Studirao sam uredno i predano četiri
godine, a kada je trebalo kompletirati tu četvrtu godinu, počele su
eskalacije sukoba u Bosni, a ja sam zahvaljujući činjenici da imam ujaka
u Geteborgu, otišao tamo i upisao se bez problema na čuvenu HDK –
Visoku školu za dizajn kod profesora HC Eriksona. Međutim, posle par
meseci studiranja, uvedene su sankcije protiv Jugoslavije, a meni su, na
žalost onemogućene dalje studije. Razočaranje u tom trenutku ne moram
ni da vam objašnjavam. Ceo sistem po kome sam se godinama veoma uspešno
penjao, srušio se kao da je od čačkalica. Moje rešenje je bilo da budem
što uspešniji u poslu, koji sam, zahvaljujući upornosti i ogromnom trudu
uspeo da dobijem u agenciji Saatchi & Saatchi u Beogradu. Stotine
nagrada koje sam od tada dobio bile su moja podsvesna kamuflaža
nezavršenih formalnih studija. 2003. godine, dok sam živeo u Sloveniji,
upisao sam se na Univerzitet umetnosti u Ljubljani, u pokušaju da
završim studije. Dobio sam indeks, ali nisam otišao ni na jedno
predavanje. Tada sam tek osnovao svoju firmu i posao me kompletno
obuzeo. Po povratku sam se upisao ponovo na Akademiju u Beogradu, 2008.,
tada je moja Olja bila trudna sa Nađom. Mislio sam da je sasvim u redu
da, kad je već buduća mama završila fakultet, nije baš ok da budući tata
nije. Međutim, moja mama Ljiljana se razbolela i umrla dve nedelje pre
nego što nam se Nađa rodila. Nije bilo šanse da se sastavim i dovršim
fakultet. Upisao sam ga ponovo 2012. kada sam mislio da sam dovoljno jak
da mogu. Nisam bio. Ali, kada je moja ćerka završila prvi razred i kada
sam video njenu knjižicu u kojoj ju je učiteljica izrazito pohvalila,
nisam mogao više da budem ćale od te i takve Nađe ako ne završim
fakultet. Upisao sam ga, smogao snage da dam svih preostalih deset
ispita, koje sam položio sa skoro svim desetkama. Ozbiljno sam se
potrudio, nije bilo nimalo šale u svemu tome…učio sam, pisao
seminarske, preslišavao se u svom studiju naglas, sam…studenti sa
kojima sam zajedno polagao ispite gledali su me u čudu, ne verujuči da
onaj isti dizajner sa televizije nervozno steže indeks isto kao i oni.
Ovo iskustvo mi je definitivno promenilo
viđenje samog sebe, produbilo postojeća i otvorila potpuno nova
područija svesti i sposobnosti.
Ljudi, pobedio sam samog sebe, zbog sebe. Ćale, završili smo fakultet!!!”