Običnom smrtniku sve žabe u regionu izgledaju i zvuče isto. S tim se naravno neće složiti lingvistički čistunci, koji će takvu jednu laičku tvrdnju proglasiti za nonsens, lamentirajući da između krekatanja u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji postoje itekakve razlike. Iako se radnja dole napisanog može odvijati u bilo kojoj od nabrojanih državica, za potrebe ove priče smjestićemo žabe na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Kad smo već spomenuli omiljenu balkansku temu - teritoriju, recimo na početku da se Jezero Mičigen u Americi prostire na površini od 58 hiljada kvadratnih kilometara, dok je površina cjelokupne BiH za sedam hiljada kvadratnih kilometara manja, znači oko 51 hiljade.
Ljetos je tako jedan žabac sa stalnim boravkom u gore spomenutom jezeru uzeo svoje redovne dvije nedjelje godišnjeg, spojio ga sa još tri neplaćenog, pa sjeo u avion riješen da posjeti svoj rodni kraj i rodbinu koja je živjela u jednom starom napuštenom bunaru pokraj sela Podbrđe, nadomak Banjaluke.
Nakon dugog puta, dva-tri presjedanja i ponešto neugodne turbulencije, mičigenski žabac se najzad pojavi u selu. Izljubi se sa familijom, malo se okrijepi, navuče kupaće pa zajedno sa domaćinom bućnu u bunar.
Plutaju tako žabe i kuliraju. Gledaju se i smješkaju, nisu se vidjeli toliko godina. Naposljetku ovaj domaći žabac zakreteta:
- A to tvoje, kako ti zoveš, jezero, da li je ono veće od ovog bunara?
A gost, taman uzeo gutljaj džin tonika, pa izborivši se nekako da mu on, uslijed upućenog pitanja, ne prsne iz usta, odgovori:
- Da, mnogo je veće.
Domaći žabac se na te riječi zamisli duboko, pokušava da zamisli tu veličinu, ali nikako mu ne uspijeva. Nakon desetak minuta uzaludnog dumanja opet upita:
- A, da li je veliko kao ova dva bunara?
Nakon potvrdnog odgovora nastade još veći kurcšlus u glavi domaćina. Šta može, neshvatljivo mu, biti veliko k’o dva podbrđanska bunara?
Ovo gore je parafraza jedne kratke (čini mi se budističke) priče sa dodanim geografskim lokacijama gdje se pokušalo naglasiti kako se, živeći u maloj sredini, ne mrdajući nigdje iz svoje bliže okoline, ne može pojmiti nešto veće, a da pritom nije doživljeno i viđeno vlastitim očima. Tu se priča i njeno naravoučenije završavaju, a pisac ovih redova dozvolio je sebi slobodu (ili će prije biti drskost) da priču nastavi dalje.
Bleje tako njih dvojica žabaca, svaki zaokupljen svojim mislima, pa ti ovaj naš domaći, ne da mu vrag mira, opet zakreketa:
- A reci mi, spomene li se ikad tamo kod vas na dnevniku ovaj naš bunar?
- Ma jok, odgovori Mičigenac - nema tamo mnogo vijesti iz Svijeta, uglavnom lokalne. Ako je bio kakav sudar, prognoza vremena, malo sporta.
- Ma znam ja, pričao mi je od punca brat, malo su, da prostiš, poglupi ti tvoji tamo. Ne znaju ni gdje se nalazi ovaj naš bunar.
- Pa ne pridaju neku veliku važnost geografiji, osim ako se ne bave s njom u struci.
- Ma da, odgovara ovaj, nemaju pojma ni o čemu ti tvoji. Evo, rekao mi komšija, bio u posjeti kćerki tamo, ti tvoji ne znaju ni ko im je predsjednik, gledao on tamo neku emisiju, a ja ću ti sad nabrojati cijelu našu vladu sve ministre, sve lidere stranaka i njihove pomoćnike, sve vladine i nevladine organizacije sve sa predsjednicima, sv...
- I to si u pravu - prekinu gost nabrajanje – prvo, oni nisu moji, a drugo, kako da ti kažem, oni se ne bakću mnogo sa stvarima za koje nisu plaćeni. Inače, ne može se puno vjerovati tim emisijama kad ispituju slučajne prolaznike. To je sve namješteno.
- Čuj to!
- Malo je drugačije tamo. Recimo, kad izaberu trenera u nekom sportu, oni puste njega da radi svoj posao za koji dobija platu i ne miješaju se. Isto tako i sa političarima, daju im vremena, pa ako ne valjaju, prosto ih smijene na idućim izborima. Dok ovde, kako vidim, svako ima svoje mišljenje i svoj tim i ne….
- Stvarno su, izvini što te prekidam, ti tvoji bilmezi, vidio komšija kad je bio tamo, na tribinama sjede protivnički navijači jedni do drugih, jedu hamburgere i piju pivo. Nasmijani k’o idioti. I djecu dovode, zamisli?!?! Nigdje krvi nigdje tuče…sve nešto…feminizirano, sve….ma da sad ne upotrebljavam onu reč, došla je i kod nas u bunar ona…kako se zove ( češka se žabac iza uveta), ah da, politička korektnost. Ja da sam selektor, samo da dobijem šansu da ja izaberem idealnih jedanaest, uzeli bi u najmanju ruku neko evropsko. A mi biramo samo neke lezileboviće da nam vode reprezentaciju.
- Tako je, dolazi se u sportske arene da bi se porodice malo razonodile i relaksirale preko vikenda. Niko to ne uzima zaozbiljno, poslije utakmice se igrači lijepo pozdrave, grle se, pričaju k’o drugari, kolege na poslu, pa ni ne znaš ko je pobjednik.
Prolazi tako vrijeme u laganom gluvarenju, vidi gost da se domaćin nešto ušutio, zap’o u neku apatiju, pa riješi da prekine nelagodnu tišinu, da i on priupita koju:
- A reci mi rođače, šta si ti po zanimanju, kakve si škole završio ?
Ovaj se štrecnu od iznenadnog pitanja, zaroni malo u vodu da razbistri glavu od ispijenih koktela, pa prozbori:
- Ma samo osnovnu sam, bio sam dobar đak, ali mrzila me učiteljica, pa sam batalio. U stvari pao sam dva puta, nisu mi išle ove prirodne nauke, treći put nisam ni pokušavao.
- A čime se baviš ?
- Ma…duga je to priča. Ne radim ništa. Vozio sam autobus. Moš’ se mislit’, ja ovaki kapacitet, nema posla za mene u kakvoj upravi, nego ajde ti brale za volan.
- Kažeš vozio, ne voziš više?
- Ne vozim, jednom sam otišao na posao, sjeo za volan poslije nekog veselja, nisam se stigao otrijeznit’, a morao sam u smenu, pa sam sletio s puta, duvao kasnije, preko dva promila. Tu sam popio otkaz. Kontaš, popio otkaz. Hahaha.
Hahahaha (smije se i Amerikanac)
- Poslije toga dobio posao u velikoj firmi. Portir. Bio zadužen da ujutro dodjem i otključam ulazna vrata. Zakasnio par puta, ništa alarmantno, šta je falilo da radnici malo pričekaju, neće mašine uteći. Nisam puno kasnio, petnaest-dvadeset minuta, a oni kao da smo u Japanu. Neki Kinez se iskreketa na mene, otpusti me na pravdi Boga!
Gleda ova mičigenska žaba u domaćina svoga i ne vjeruje šta mu ovaj napriča. Misli se, rođo mu zna sve, koga staviti na centarfora, koga za ministra finansija, istorija, geografija, filozofija, psihologija, koliki je javni dug, BDP. Sve zna, samo ne zna jedno, ono najosnovnije za šta je plaćen, do dođe trijezan na posao. Na vrijeme.
