BUKA TV: Damir Nikšić - Devedesete se vrate svaki put kad nešto iskrsne (VIDEO)

INTREVJU

Samo četiri sata je dovoljno da čitavu državu preplavi talas 90-tih. Što je najcrnje ja to analiziram, ja sam kod kuće, ja ne znam kuda da bježim, gdje da idem, kako da se vadim. Odmah me uhvati ista paranoja kao 90-tih. I svi se odjednom upalimo kao da imamo jedan prekidač, ubacimo se u 90-te.

02. maj 2016, 12:00

U novom izdanju Buke, Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina BUKA razgovara sa poznatim umjetnikom Damirom Nikšićem.

Damir Nikšić je trenutno najbitniji bosanskohercegovački konceptualni umjetnik. Studirao je na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo.

U periodu od 2000-te do 2004. godine studirao je na postdiplomskom studiju na University of Arizona, SAD. Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i istorije umjetnosti. Njegovi video radovi koje objavljuje na socijalnim mrežama dostižu milionsku gledanost. U njima analizira i ismijava apsurde društva u kom se nalazimo.



Aleksandar Trifunović: Damire dobar dan. Drago mi je što sam u Sarajevu i što si našao vremena za Buku. Radimo ciklus emisija po cijelom regionu sa ljudima koji imaju, da tako kažem, regionalnu vidljivost. Ti je nesumljivo imaš. I to na jedan vrlo svojstven, orginalan način, koji mislim da se u cijelom regionu primjeti. Ono što nas je i natjeralo da radimo ovaj ciklus emisija, je pokušaj da odgonetnemo u kom se trenutku mi trenutno nalazimo i da li je zaista teza koja je poprilično jaka, možda je i netačna, ti ćeš nam reći svoje mišljenje, da se 90-te vraćaju?

Damir Nikšić: Ja tu imam neke dvije teze. Jedna je ova po srednjevijekovnom vremenu. To sam pozajmio od neke voditeljica koja je slučajno umjesto srednjoevropskog vremena pročitala „nešto po srednjovjekovnom vremenu“. Izletilo joj, lapsus. Ja sam to uzeo kao nešto genijalno. Ali koincidira, jer kada se prelazi na to srednjoevropsko vrijeme, tada dolazi neka zima, oktobar je, novembar i mi ovdje inače ulazimo u neki tunel, u neko mračno doba.
Evo sada je proljeće, doći će i divno ljeto. Preko ljeta i proljeća ljudi se nešto ne bave politikom, nisu nešto previše angažovani. Svi gledaju gdje da odu na more, gdje da putuju. Kada pređu na to srednjovijekovno vrijeme, kada dođu ti hladni dani, smog, zagađenje, onda, a to sam otkrio preko svojih stranica na Facebooku, preko Youtuba, da ljudi postaju mnogo agresivniji, mnogo nezadovoljniji, nemaju gdje izaći. Ljeti možeš izaći, šetati, sjediti u parku. Možeš izaći i normalno, kulturno prošetati, bez da potrošiš nešto. Međutim kada je zima ti negdje moraš ući, a kada uđeš ti moraš nešto popiti, ako si sa nekim, moraš nešto i naručiti. To je velika problematika. Zato ljudi ostanu kod kuće i onda idu „online“ i svete se svima za to svoje stanje. I mi svaki put uđemo u to srenjovjekovlje i svaki put me tada BiH podsjeti na srednjovjekovnu državu. Ja sam čak pokušao da nacrtam kako bi trebala da izgleda srenovjekovna hidrocentrala. Bukvalno je sve srednji vijek, samo eto ima neki elektricitet, dobacili smo do nekog 19. vijeka. Znači ima parna mašina, ima elektricitet, ima sve to ali je prisutna srenjovjekovna kulturna hegemonija. Imam tu tezu. Plus što to nije samo kod nas, nego se u čitavom svijetu ta neka nova elita ponaša kao aristokratija. Nekada je aristokratija živjela na vrhu brda, u gradinama, dvorcima, danas isto tako žive, ne možeš doći do njih. Evo mogao si Ferdinanda ubiti, a danas ne možeš ubiti Trampa i te neke zeznute likove, jer su u blindiranim kolima. Kao da su neka druga stvorenja, sa druge planete.

Zanimljiva mi je ta tvoja teza, a kod nas su  upravo u tim hladnim danima obavezno izbori. Kao da to vrijeme izvlači najgore iz nas, ali mu se ne odupiremo...

Svakog vraćanja na srednjovijekovno vrijeme, vraća srednje vijek, a što se tiče 90-tih one se vrate svaki put kada nešto iskrsne. Recimo kada je bio srebrni pir, kako sam ga nazvao u Srebrenici, vratile su se 90-te. Samo četiri sata je dovoljno da čitavu državu preplavi talas 90-tih. Što je najcrnje ja to analiziram, ja sam kod kuće, ja ne znam kuda da bježim, gdje da idem, kako da se vadim. Odmah me uhvati ista paranoja kao 90-tih. I svi se odjednom upalimo kao da imamo jedan prekidač, ubacimo se u 90-te. Međutim te 90-te su sada učestalije, zato što smo imali ove presude u Hagu koje te odmah bacaju u te godine. Sud se bavi 90-tim. To je kao da uzmeš kacu iz 90-tih i istreseš je sada u medije. Međutim ono što je zanimljivo, što to vraćanje u 90-te nije zapravo nikada vraćanje u 90-te, nego vraćanje u 40-te. To je znači predvostručeno. Ovih dana imali smo 75 godina od osnivanja NDH-a, koji koincidira sa tim vraćanjem u 90-te, kao da je jedno te isto. Znači nisu 40-te, nisu 90-te, to je isto vrijeme i to je poražavajuće.



Dobili smo nedemokratsku vlast....

Da dobili nedemokratsku, odnosno dobili smo etnokratsku vlast, koja je takva kakva jeste maltene rasistička, plemenska. Tako da mi nemamo nigdje da se uhvatimo ni za jedan demokratski period da kažemo „hej hajdemo izabrati ovako“. Nismo to još pokušali.

Ako sam te dobro razumio ti u stvari smatraš da je taj nedostatak bilo kakvog perioda na koji bi se ugledali na neku našu pređašnju demokratiju naš nedostatak...

Da okliznemo se i upadnemo u 90-te ili u 40-te.

Pogledajte cijeli intervju:

Prethodni intervjui:


Oliver Frljić

Brankica Stanković

Rade Šerbedžija