Svim našim sugrađankama i sugrađanima, žrtvama ratnih zločina i
zločina protiv čovječnosti počinjenih tijekom i nakon vojno-redarstvene
operacije Oluja u kolovozu 1995. godine, ovim potpisom želimo reći –
oprostite!’
I to je sve.
Dobro, zapravo nije sve – u peticiji isprike nevinim srpskim žrtvama
Oluje, koju je i ove godine o obljetnici Oluje raspisala Inicijativa
mladih za ljudska prava, ima još kartica-dvije teksta, u kojemu se
isprika preciznije objašnjava i adresira – ali to jednostavno
‘oprostite’ upućeno ‘žrtvama zločina’ zapravo je sve što je trebalo i
što treba reći.
Malo je, naime, u hrvatskom i svakom drugom jeziku na svijetu riječi –
ako ima ijedna više – koje imaju tako precizan i čist, jednoznačni
etički predznak kao skrušeni gramatički imperativ ‘oprosti’. Mnogo je u
tim jezicima lijepih ljudskih riječi, i ‘volim te’ i ‘izvolite’ i
‘hvala’, i obično ‘dobar dan’, ali svaka je do usta koja govore i uha
koje sluša: iskreno se može voljeti sve i svakoga, iskreno se može
izvoljeti sve i svašta, i zahvaliti se iskreno može na svemu i svačemu,
ali samo iskreno ‘oprosti’ – bez obzira na to kome i na čemu – slobodno
je od konteksta i čudesno preokreće svemir, pa i najsitnije greške i
najstrašnije zločine osvještava kao drugom ljudskom biću počinjene
nažao.
Svako iskreno ‘oprosti’ jedna je ljudska katarza, svako iskreno ‘oprosti’ malo popravi čovjeka.
Nije stoga čudo da je upravo riječ ‘oprosti’ u samom filozofskom i
teološkom središtu kršćanske religije. Ne vole to naši katolici tako
čuti, ali sam zaglavni kamen njihove vjere, onaj na kojemu je Petar
sagradio Crkvu – eno im profesori s bogoslovije i filozofi s
Gregorijane na čelu sa samim papom, ako ne vjeruju meni bezbošcu – jest
jedno obično, malo ljudsko ‘oprosti’. Nije, jebiga – oprostite! – Bog
velik zato što gradi svjetove za sedam dana, ili zato što ozdravlja
bolesne, upisuje djecu na fakultete i dijeli medalje na svjetskim
rukometnim prvenstvima, već je njihov Bog velik zato što radi najtežu od
svih stvari: oprašta.
Pa ipak, malo je što raspizdilo hrvatske katolike kao peticija
Inicijative mladih za ljudska prava s jednim jednostavnim, ljudskim –
pa, eto, i kršćanskim – ‘oprostite!’, vrlo jasno i precizno upućenim
svim nevinim žrtvama vojno-policijske akcije Oluja 1995. godine, bez
ikakve ambicije da se revidira njen oslobodilački karakter. Ne dakle
‘oprostite!’ kninskim vojnim i političkim balvan-kabadahijama, ne Milanu Martiću i kapetanu Draganu, ne Šešeljevim vikend-četnicima iz Beograda, već – vrlo jasno i precizno – nevinim civilnim žrtvama i njihovim obiteljima, citiram:
‘Svima koji su tog ljeta prije dvadeset dvije godine izgubili
najbližu rodbinu u zločinima počinjenima nad civilima za vrijeme i nakon
operacije Oluja, svima koji su bili primorani napustiti kuće, gradove i
sela u kojima su odrastali, živjeli, imali prijatelje, djecu i obitelj,
svima čija je imovina opljačkana, a kuće u kojima su generacijama
živjeli spaljene i razrušene, svima koji su se, unatoč svemu, pokušali
vratiti na svoja imanja, ali su u tome od strane državnih tijela
Republike Hrvatske bili spriječeni.’
U Republici Hrvatskoj, zemlji katoličke čistoće medicinskog alkohola,
jedno je, eto, kršćansko, a ljudsko ‘oprosti’ rodbini one starčadi
pobijene na kućnim pragovima – dvadeset dvije godine već raseljenoj po
cijeloj Nehrvatskoj – lakonski deklarirano isprikom srpskom agresoru, pa
ocijenjeno ni manje ni više nego aktiviranjem četničke agenture u
Hrvatskoj, i na koncu pravomoćno proglašeno činom veleizdaje, onim za
koji se – prema najnovijim pravnim tumačenjima nekih uglednika iz Plenkovićeva HDZ-a – ide pred streljački vod.
Kako smo došli dotle?
Kako smo došli tako bešćutni i oneljuđeni da nam i najobičnija
isprika – ne ni materijalna odšteta, već obična jebena isprika – ljudima
čiji su cijeli životi bespovratno uništeni ispada nepotrebna i
nepoželjna, kako smo došli takvo ljudsko smeće da nam je takva jedna
isprika čak i izravan zločin i izdaja Domovine, kakvu smo to usranu
Domovinu napravili kad joj samo jedna isprika unucima babe presječene
kalašnjikovom potkopava temelje i dođe veleizdajom?
Isprika je izravno priznanje da je zločina bilo?!
Dobro jutro, Vijetname! Pa danas, dvadeset dvije godine kasnije,
matematički više nema nikoga u Republici Hrvatskoj tko će ustvrditi da
nije bilo zločina za vrijeme i poslije Oluje, nema više nikoga tko će
osporavati i brojku od šest stotina pobrojanih i popisanih nevinih
civilnih žrtava, zločini se opravdavaju ili objašnjavaju, ali već odavno
ne poriču, zločina je dakle bilo i to je izvjesna stvar.
Jesu li se oni nama ispričali?!
Ne znam kako u ovakvoj raspravi to reći na pristojniji način, pa se
još jednom ispričavam – vidite da nije teško – ali boli nas kurac!
Uvjetovana isprika nije isprika, uvjetovana isprika je oksimoron, ona ne
postoji, uvjetovana isprika, rekao bi veliki John Cleese, jednostavno nije:
ako će čovjek računati tko je prvi započeo, pa gledati da se ispriča
drugi, bolje da se nikada nije ni ispričao. Srpsko ‘oprostite!’ –
ispričavam se, ‘izvinite!’; odnosno izvinjavam se, oprostite; pardon,
izvinite – stoga je posve njihova privatna stvar, između njih i njihove
savjesti, kao što je i ‘oprostite!’ samo naša i ničija više.
Takvo jedno, ljudsko – dobro, ako vam je lakše, kršćansko –
‘oprostite!’ za žrtve operacije koja je okončala rat ne bi stoga
označilo samo njegov simbolički kraj, već i stvarni završetak radova na
tako oslobođenoj državi. Sve dok je u njenim temeljima uzidanih, hm,
neispričanih zločina – ovo ‘neispričanih’ shvatite u oba hrvatskom
jeziku dostupna smisla – Republika će Hrvatska biti nedovršena država.
Neće, slažem se, ni dovršena biti bog zna kakva, ali će biti dovršena.
Ni moderna njemačka država nije dovršena ujedinjenjem – to je bilo
tehničko pitanje – već cijelih dvadeset godina ranije, onim ničice
padanjem kancelara Brandta na koljena pred spomenikom u varšavskom getu, prosinca 1970.
Čak i bez težih i zahtjevnijih retoričkih vratolomija, peticija
‘oprostite!’ ukazuje se tako kao upravo ključna oslobodilačka akcija –
ta bi se tek, kao i Brandtova, izučavala kasnije na sveučilištima i
akademijama – a svaki prijeki sud za organizatore i ‘ono malo dobrih
ljudi’ što su je potpisali, u historijskom se obratu ispostavlja kao
petokolonaški, podmukao protudržavni čin, odnosno – u pravom, suštinskom
značenju te teške riječi – veleizdaja.
Ili, kako je to u svom prepjevu jedne manje poznate pjesme slovačkog romantičara Sama Tomášika još prije stotinu sedamdeset godina lijepo sročio državotvorni hrvatski preporodni pjesnik Dragutin Rakovac, suradnik Ljudevita Gaja i Stanka Vraza – a kasnije rado ponavljao i sam Utemeljitelj Hrvatske Države dr. Franjo Tuđman – ‘proklet bio izdajica svoje Domovine’.