Zvao me nekidan u dva iza ponoći Senad iz Göteborga. Dođi, veli, na Skansen Kronan da vidiš nešto.
Odmah sam, naravno, sjeo u automobil i otišao u Zadar, ujutro uhvatio Ryanairov let za Švedsku, sletio na mali aerodrom u Säveu, požurio do Göteborga, pa od gradske luke kroz staru Hagu uzbrdo, uz hiljadu stepenica, na vrh brda: na vrhu brda vojna utvrda sa slavnom kulom Skansen Kronan, na obodu utvrde vidikovac s pogledom na Göteborg, na vidikovcu drvena klupa, pored klupe brončana maketa kule s pločom za turiste, a kraj ploče Senad maše rukama i požuruje me.
Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi sa švedskog historiju čuvene kule pet metara debelih zidova od granita, sagrađene u drugoj polovici sedamnaestog vijeka za obranu grada: cijelo stoljeće i pol otada slavna utvrda Skansen Kronan stražarila je nad Göteborgom, sve dok početkom devetnaestog stoljeća nije raspuštena i napuštena – nikad iskorištena. Shvataš, veli Senad, u svih stotinu pedeset godina s ove utvrde nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!
Stotinu pedeset klasa švedske kraljevske vojske odslužilo je svoju časnu dužnost izmjenjujući se na Skansen Kronanu, djedovi, očevi i sinovi predavali su stražu jedni drugima, cijele živote proveli gledajući kroz dvoglede prema moru, svako jutro uljili puške i četkama čistili topove, jednom u mjesec-dva folirali vježbe da mrskog neprijatelja dočekaju spremni, pa ostatak stoljeća umirali od nepojamne dosade, uzgajali ruže, rješavali križaljke i ispraćali starije kolege u penziju.
Generacije švedskih muškaraca istrunule su tako na Skansen Kronanu čeznutljivo čitajući u stockholmskom Tidningaru kako je savojski vojvoda objavio rat Genovi, kako se Austrija i Venecija tamo dolje brane od Turaka, Španjolci s Englezima ratuju za Gibraltar, Prusi i Habsburzi za Šleziju, Mađari protiv Austrije, Kozaci protiv carske Rusije, Amerikanci protiv Engleza, Francuzi među sobom, Napoleon naposljetku krenuo na Europu, cijela kugla zemaljska odjekuje od pucnjave i topovske grmljavine – a oni jadnici cijelo su to vrijeme rješavali križaljke i pili topli čaj od bazge.
Da bi nakon stotinu pedeset godina dokonog ljenčarenja posadu Skansen Kronana kralj konačno rasformirao kao tehnološki višak, a teško topništvo sa slavne utvrde otpisao kao “odlično očuvano i nikad korišteno, prvi vlasnik, samo ozbiljne ponude na broj taj i taj, tražiti Karla XIII”.
Nije u to vrijeme, kako vidite, bilo mnogo mirnijih i manje stresnih poslova od vojne službe pod švedskom krunom. I nije jedna göteborška žena, sve umirući od straha dok joj se čovjek vrati sa sjevernih mora, tražila vezu da ga nekako zaposli kao čuvara dječjeg internata, vrtlara u ženskom samostanu ili artiljerca na Skansen Kronanu. Mi na Balkanu nismo dotle jedan čestiti olimpijski ciklus sastavili bez rata, više je prosječni muškarac na Balkanu do četrdesete ratovao nego što je jebo, a slavna švedska artiljerija na straži kraljevstva ispratila deset kraljeva da nije metka ispalila.
Podsjetila me slavna tvrđava Skansen Kronan ponad Göteborga na glasovitu “šargansku osmicu”, uskotračnu željezničku prugu od Užica do Višegrada, i na njoj, usred šume na prijevoju Mokre Gore, malenu stanicu Jatare, u kojoj nikad – sve od 1924., kad je pruga sagrađena, pa do njenog zatvaranja 1974. – nije prodana nijedna jedina vozna karta. Punih pedeset godina nitko na stanici Jatare nije ušao u legendarnog Ćiru, niti je itko ikad na njoj s Ćire sišao!
Pola stoljeća nesretni je službenik na šalteru stanice Jatare proživio čeznutljivo čitajući u Politici koliko su milijuna putnika prevezle jugoslavenske i sovjetske željeznice, koliko britanske, a koliko indijske: pozlaćeni sat za pedeset godina staža i punu starosnu penziju siromah je na kraju doživio sve čekajući da se pojavi barem jedan od njih, jedan jedini neki, bilo koji, pa da oliže plajvaz i svečano načme onaj požutjeli blok karata Državnih železnica Kraljevine Jugoslavije s voznom kartom broj 0001.
U te, eto, dvije priče – o vojnoj posadi na brdu iznad Göteborga i željezničkom službeniku na planini iznad Višegrada – stala je cijela naša kolosalna historijska nesreća.
Dok je švedska kruna gradila utvrde s kojih stotinu i pedeset godina neće biti ispaljen nijedan metak, mi smo ovdje udarnički gradili željezničke stanice na kojima za to vrijeme neće biti prodana nijedna karta. Takvih je naših “željezničkih stanica Skansen Kronan” sagrađeno na hiljade: nadaleko je, recimo, poznata tvornica glinice sagrađena 1979. u Obrovcu, usred puste dalmatinske Bukovice. Stotine milijuna dolara uloženo je u divovski kompleks, da bi bio zatvoren nakon samo godinu-dvije, kad su opsežna terenska istraživanja oko tvornice pokazala da je najbliži rudnik boksita u Gvineji.
I u Göteborgu su, ne kažem, gradili tvornice: stotinu pedeset godina već – točno onoliko koliko je trajala uzaludna straža na Skansen Kronanu – Ericsson, recimo, tamo proizvodi komunikacijsku tehnologiju, a prije devedeset godina na Hisingenu, podno slavne tvrđave, sagradili su i tvornicu automobila. Eno je i danas tamo, još uvijek fercera. Možda ste i čuli za nju, Volvo se zove.
Mi smo pak takvom pameću gradili kule na brdima. Nije nama nijedna ostala neiskorištena, u cjelokupnoj povijesti Balkana nitko još nije umro od starosti proživjevši svoj vijek bez rata. Kad je ono raspuštena tvrđava Skansen Kronan, Šveđani su poveli još jedan mali ratić – posvađali se nešto s norveškim secesionistima, reda radi, da ne ispadnu baš najveće pičke u Europi, pa i jedni i drugi mjesec-dva kasnije jedva dočekali da završi, zamalo na kraju ponovo zarativši oko toga tko se kome prvi predao – i to je do dana današnjeg bilo sve.
Pune dvije stotine godina otada nisu Šveđani metka ispalili. Sa Norvežanima su se kasnije razišli kao da je zatvorilo kafanu, a ne državnu personalnu uniju, Skansen Kronan dali su beskućnicima, a otkako je nestalo beskućnika, u glasovitoj kuli organiziraju – vjenčanja.
Mi smo pak, hvala na pitanju, u tih dvjesto godina pucali i na vjenčanjima. Baš onih dana kad je posada Skansen Kronana razdužila neiskorištene puške, Srbi su ustali protiv Osmanlijskog carstva, bosanski kapetani zaratili protiv turskih vezira, a Hrvati za Austriju protiv Napoleona.
I sve otada nismo stali: ratovali smo onda protiv Mađara u Vojvodini, pa protiv Mađara i za Austriju, pa za Austriju protiv Talijana i Prusa, pa protiv same Austrije, pa za Austriju protiv Turske, pa za Tursku protiv Austrije, pa u dva balkanska rata protiv Osmanlija i Bugara, pa smo započeli jedan svjetski rat i pregrmjeli drugi, i na kraju zaratili jedni protiv drugih, svi protiv svih. I još nam nije dosta. Što bi rekao moj prijatelj Nenad Veličković: “Izdržite još malo, nećete još dugo.”
Zvao me tako nekidan u dva iza ponoći Kožo. Dođi, veli, na Vrace da vidiš nešto.
Odmah sam, naravno, sjeo u automobil, i ravno sa Skansen Kronana na aerodrom u Säveu, uhvatio tamo let Göteborg – Zadar, pa iz Zadra u Sarajevo, kroz staru Grbavicu uzbrdo na Vraca, slavno brdo s kojega je onomad tri i pol godine topovima gađan grad: na brdu granica Federacije i Srpske, duž granice cesta, uz cestu zid, na zidu ploča, a kraj ploče Kožo maše rukama i požuruje me.
Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi s ćirilice: “Na ovom mjestu 19. 5. 1992. godine komandant glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić izvršio je smotru dva bataljona samoorganizovanog naroda Opštine Novo Sarajevo.” Shvataš, veli Kožo, u istočnom Sarajevu već pomalo nervozni, brzo će dvadeset godina da s ovog brda nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!
Nismo mi, kako vidite, rastrošni i bahati Šveđani. Nama su topovi još dobri, šteta ih baciti. Neiskorištene, kao nove, raspustili smo tvornice, škole, muzeje i željezničke stanice, a kasarne, rovovi, bunkeri, utvrde i kule još nam valjaju. Istog tog dana, recimo, ubojicu i zločinca Darija Kordića u Zagrebu dočekali kao papu, pa požurili valjda odmah na smotru dva bataljona samoorganiziranog naroda Općine Busovača.
Naraštaj rođen poslije rata taman je dočekao punoljetnost: neće se valjda u utvrdama po brdima – vjenčavati?
Izvor: Oslobođenje.ba