Elem, lovio Mujo u Jablaničkom jezeru u vrijeme zimskog lovostaja, dok se riba mrijesti.
Napunio on tako cijelu kantu ribe, lijepih dvadesetak komada jezerskih pastrva i smuđeva, kad ga iznenadio lovočuvar: “Šta radiš to, jel znaš da je u ovo doba godine zabranjen lov na pastrvu i smuđa?” “Mislite na ove u kanti?”, napravio se ovaj glup.
“Nisu vam one iz jezera, to su moje ribe.” “Kako bogati tvoje?!”, iznenadio se sad lovočuvar.
“Lijepo”, objasnio Mujo, “ja ih samo s vremena na vrijeme dovedem na jezero, malo pustim da se brčkaju i plivaju, pa zazviždim i zovnem ih nazad, one se vrate u kantu i idemo kući.” “Sereš”, odmjerio ga zapanjeni čuvar, a Mujo se nasmijao: “Ne, ne, stvarno, hoćete da vam pokažem?” “Baš da vidim”, odgovorio lovočuvar, i Mujo, jasno, cijelu kantu ribe istresao u jezero: dvadesetak pastrvi i smuđeva veselo se razbježalo mutnom jablaničkom vodom.
“Hajde sad”, nestrpljivo će čuvar.
“Šta?”, tupo ga pogledao Mujo.
“Zovni ih.”
“Koga?”
“Pa ribe.”
“Koje ribe?”
Neviđeno je, eto, Mujo zajebao lovočuvara, ali nije to ništa kako je Muju kasnije zajebalo Javno preduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine. Organizacija sportskih ribolovaca Konjic napala, naime, Elektroprivredu BiH da ne surađuje s njima, da se ponaša samovoljno, pa s tokom Neretve i akumulacijskim jezerom radi što je volja, i tako ozbiljno ugrožava riblji fond. “Mislite na Jablaničko jezero?”, napravili se glupi u Elektroprivredi. “Itekako se mi brinemo o ribljem fondu Jablaničkog jezera.”
“Kako se to bogati brinete?!”, malo se i uzrujali konjički ribolovci.
“Lijepo”, objasnili im onda u Javnom preduzeću. “S vremena na vrijeme ispustimo svu vodu iz jezera da se pastrve i smuđevi malo osunčaju i uhvate zraka, pa zatvorimo branu i opet napunimo jezero, nakon čega se riba razmnožava deset puta brže i naraste deset puta veća.” “Serete”, odmjerili ih zapanjeni Konjičani, a ovi se nasmijali: “Ne, ne, stvarno, hoćete da vam pokažemo?” “Baš da vidimo”, odgovorili ribolovci, a majstori iz Elektroprivrede na to, jasno, kroz branu Hidroelektrane Jablanica ispustili svih četrnaest kvadratnih kilometara jezera: cijeli riblji fond Jablaničkog jezera ostao na suhom, dva milijuna pastrva i smuđeva očajnički se okupilo u onoj mutnoj lokvi kraj Ostrošca, halapljivo zijevajući u samrtnom hropcu.
“Hajdete sad”, nestrpljivo će onda ribolovci.
“Šta?”, tupo ih pogledali u Elektroprivredi.
“Napunite ga sada.”
“Koga?”
“Pa jezero.”
“Koje jezero?”
Tako je, da skratim vic, ove nedjelje netragom nestalo Jablaničko jezero, jedno od najvećih akumulacijskih jezera u Bosni i Hercegovini. Zemlja je ovo neviđenih čuda, ne kažem, događalo se i ranije da u Bosni nestaju stvari, ali nikad baš, hm, ovolike. Prije nekoliko godina, recimo, u Brčkom, u prigradskom naselju Dizdaruša, nestao je nekoliko tona težak most na potoku Zovičici, a godinu kasnije, sjetit ćete se, nestao je i cijeli masivni željeznički most u Krivači u Donjem Vakufu. Nestajali su u Bosni i Hercegovini i mostovi i kuće i sela i gradovi – prije dvije-tri godine, recimo, nestalo je u klizištu cijelo selo Šerići kraj Zenice, a Ministarstvo civilnih poslova nedavno je objavilo kako se od 1996. do danas bosanskohercegovačkog državljanstva odreklo više od sedamdeset hiljada ljudi, čime je u BiH netragom nestao cijeli jedan grad veličine Mostara.
“Hajdete sad”, nestrpljivo su onda pitali Mostarci.
“Šta?”, tupo ih pogledali u Vijeću ministara.
“Vratite ga sada.”
“Koga?”
“Pa Mostar.”
“Koji Mostar?”
Zemlja je ovo, kažem, neviđenih čuda, događalo se već da nestanu mostovi, kuće i cijela naselja – sunce ti jebem, nestao Mostar, a kamoli neće Šerići kraj Zenice! – ali da nestane čitavo jedno jezero, ne pamte ni najstariji stanovnici Vijeća ministara. Da se čuveno jezero Loch Ness, recimo, umjesto u Škotskoj nalazi u Bosni i Hercegovini, negdje kraj Jablanice, bogami bi danas turisti dolazili dvogledima po dolini tražiti tajanstveno jezero. I, jasno, na nadaleko poznatu jablaničku čudovištetinu s ražnja.
Prije tri godine, istina, jedno je jezero misteriozno nestalo i propalo u veliku rupu na imanju gazde Hasana u selu Sanici kraj Ključa, ali to je bilo samo malo planinsko jezerce od pedesetak metara. Koje je, uostalom, kasnije pronađeno usred luksuznog arapskog apartmanskog naselja Osenik Resort, u sarajevskoj prigradskoj općini Hadžići. Kao što je onomad i rječica Radobolja – kad je prije četiri godine zagonetno presušila i nestala kao da je nikad bilo nije – naposljetku otkrivena na imanju gazde Dragana Čovića u Barama kraj Mostara. Ali da nestane, rekoh, cijelo jedno golemo akumulacijsko jezero od četiri stotine pedeset milijuna kubika vode, to se niti u Bosni i Hercegovini nikad nije dogodilo.
Osvanula tako pusta, suha dolina od Konjica do Jablanice s potonulim kućama, ćuprijama i mezarjima, kao da nikad tu jezera nije ni bilo, i sad se svi pitaju gdje je nestalo i kod koga će ga sutra naći. Ja bih, recimo – da se mene pita – pretražio kuću izvršnog direktora Elektroprivrede BiH Eseda Džananovića, dok je ovaj još u pritvoru zbog one afere sa zapošljavanjem SDA-ove djece. A bogami i njegova poslovnog partnera Amira Zukića, generalnog sekretara Stranke.
Prije nego se u novinama ne pojavi oglas “Prodajem kuću u Sarajevu, pet etaža, četiri garaže, banket-sala, petnaest soba, u Ulici Ante Fiamenga na Grbavici, s pogledom na Jablaničko jezero.”
Preuzeto sa Oslobođenja