Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin iz kafane. Ima i Šaki taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane.
Znaš li, kaže, nekoga iz Intera. Iz čega?, upitah ja bunovan, jer mi se učinilo da me pita znam li koga iz milanskog Intera. Iz milanskog Intera, ponovio onda on. Ne baš, kažem mu ja, ali mogao bih nešto srediti, zašto pitaš? Ma evo baš čitam, veli, da Thohir nudi osamnaest milja za Lulića. Ko?, koga?, koliko?, pitam ja smeten. Erick Thohir ba, gazda Intera, objasni mi on, nudi osamnaest miliona eura za Senada Lulića iz Lazija. Ne razumijem, rekoh, šta ti imaš s tim? Ništa, kaže, imam mu ga ja, pa da nekako stupimo u kontakt.
Imaš Lulića?, pitam ja sad već sasvim siguran da mi je drug siromah poludio. Ma ja, kaže Šahin. Nekidan sam, veli, čuo da Marotta iz Juventusa mijenja Giovinca ili Quagliarellu za Lulića, a meni baš fali Giovinco, kad evo sad u novinama da Thohir za Lulića nudi osamnaest miliona eura. I mislim se ja, jest da mi fali Giovinco, ali osamnaest milja je osamnaest milja. Za jednu sličicu nisu male pare. A još mi dupla.
Jebiga, dok sam ja skontao da priča o Paninijevu albumu Brazil 2014 i sličicama nogometaša, već napadač Juventusa završio kod Šahina na Boračkom jezeru. Prvomajski je uranak, cijelo društvo oko harmonike i jagnjeta, a vižljasti Sebastian Giovinco tamo kosi travu i srdačno nam maše. “Sebastian, vieni qui!”, zove ga Benja za stol. “Vieni ba qui, hajde malo glavuše!” “No, no, grazie, signore Begna”, uljudno zahvaljuje Šahinov napadač. “Šaki rekla da se trava pokosila, come se dice… prije kiša!”, pojasni onda maleni Talijan, pa se svi smiju. Samo Durmo ljut na Šakija. Malo što je na kraju ipak zijanio osamnaest miliona eura, nego još ne da Giovinca “Sarajevu”. Radije ga drži na Boračkom.
Negdje bi to moglo izgledati loš posao – krivonogi Talijan umjesto osamnaest milijuna eura – ali ne i u Bosni i Hercegovini. Otkako su se “zmajevi” prvi put plasirali u Paninijev album, cijela je država pobenavila za sličicama: skupljaju ih stari, mladi i najmlađi, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i Sejdić i Finci. Jarani, žali mi se Kožo, umjesto pića naručuju sličice, umjesto Džeka Džeku, po cijele dane grozničavo kupuju i mijenjaju sličice, umjesto da se igraju u kladionici kao svaki ozbiljan odrasli muškarac.
FIFA, Panini i Coca-Cola kao glavni sponzor Svjetskog prvenstva, čuli ste i za taj slučaj, napravili na internetu online album, pa dnevno dijele pet virtualnih paketića sa po pet virtualnih sličica. Na sve su računali njihovi marketinški menadžeri – sličicama se može trgovati, mogu se mijenjati, sve se može kao s pravima – osim na jednu stvar: da se virtualnim sličicama ne mogu igrati ćize-blize, pola-cijelo, slike-bijelo i sve one igre što su se u vrijeme fizičkih stvari igrale sa sličicama. Barem ne dok se netko u Bosni prvi na svijetu ne dosjeti ćize-blize aplikacije za Android.
Kao što su u Bosni shvatili da FIFA i Coca-Cola sličice po svijetu dijele po vremenskim zonama – da je u Singapuru utorak dok je u Zavidovićima još ponedjeljak, i da će srijeda sutra u svijetu započeti dvadeset četiri puta – pa se prvi na svijetu dosjetili da na FIFA-inoj internetskoj stranici jednostavno svakih sat vremena promijene državljanstvo, kako bi u toku jednog dana uzeli dvadeset četiri besplatna paketića sličica.
Podsjetilo me to neodoljivo na onu priču iz nesretnih devedesetih, kad su bosanskohercegovački izbjeglice shvatili da njemačka vlada pomoć od hiljadu maraka mjesečno dijeli po vremenskim zonama, odnosno po saveznim pokrajinama, pa se dosjetili prijaviti u svaku od trinaest Bundesländera, da bi prvog u mjesecu krenuli po Njemačkoj sakupljati svojih trinaest hiljada maraka.
Dvadeset je godina prošlo otada i cijeli se svijet temeljito promijenio, samo je prilagodljivi balkanski živac za zajebavanje sistema ostao isti. I kao što bi nekoć u zoru krenuo automobilom sakupljati pare od Baden-Württemberga do Schleswiga, tako danas u dva popodne kreće Bosanac za kompjuterom sakupljati sličice, od Anadira na krajnjem ruskom istoku – gdje tada počinje sutrašnji dan – pa kroz Aziju, Afriku i Ameriku, preko Pacifika i Atlantika, sve tamo do Anchoragea na Aljasci, gdje konačno u deset ujutro, išiban sibirskom zimom, pustinjskim olujama, tropskim vrućinama i oceanskim valovima, iscrpljen preuzme posljednji paketić. Stavi onda nešto u usta, odspava par sati, pa u dva opet sve ispočetka. Jeben je izbjeglički život sakupljača sličica.
Stuštila se onda na dovitljive kolekcionare kuka i motika: te primitivni Balkanci, te bosanske konjokradice, te hajduci i drumski razbojnici. Ja, međutim, ne bih bio tako oštar prema njima. Nikome oni te sličice nisu ukrali – nema toga u virtualnom svijetu, nitko nije zbog njih ostao bez svoga Giovinca i Lulića. Najzad, ako su nekoga i zajebali, zajebali su samo FIFA-u i Coca-Colu, dakle velike korporacije, a to će i onaj nebeski predsjednik uprave drage volje halaliti.
Druga je jedna stvar meni tu zanimljivija: kako bosanski ljubitelji nogometa – isti oni što su nekidan stuštili kuku i motiku na mladog Bosanca Muamera Tankovića iz Fulhama, izdajnika koji se odlučio u FIFA-i registrirati kao reprezentativac Švedske – istovremeno, ne trepnuvši, kod iste te FIFA-e dvadesetak puta dnevno mijenjaju državljanstvo, pa se u tri popodne registriraju kao Rusi, u četiri su Australci, u pet Japanci, i već oko ponoći igraju s istim tim Tankovićem za Švedsku. Onda u jedan oblače dres Senegala, cijelu noć ponosno pjevaju himne Perua i Kanade, da bi im u deset ujutro brada drhtala dok Beyonce pjeva “Star-Spangled Banner”.
Suncetijebem, više ti Bosanci dresova promijene u dvadeset četiri sata nego Slobodan Janjuš u cijeloj karijeri! Dvadesetak puta dnevno oni izdaju domovinu, a onda udare na mladog Tankovića što je to odlučio jedan jedini put u životu.
Dobra je to stoga poduka iz patriotizma. Je li Tanković manje Bosanac zato što igra za Švedsku – biste li se to, recimo, usudili reći za genijalnog kabadahiju Ibrahimovića? – od onih koji će uzeti švedsko državljanstvo samo zbog djece, punog frižidera, penzije od dvije hiljade eura ili, štajaznam, jednog paketića dječjih sličica? Primjer je – reći ćete – budalast, a stvar simbolična, ali patriotizam i nije ništa drugo doli jedna vrlo simbolična budalaština.
Već za dvije ili četiri godine, uostalom, vratit će se Tanković u Bosnu. “Muamere ba, hajde malo glavuše!”, zovnut će ga Benja za stol, a mladi će Šahinov napadač nadglasavati kosilicu za travu. “Neka vas, dao je meni Šaki jagnjetine od jučer!”, vikat će on s kraja na kraj novog Šahinovog, deset milijuna maraka vrijednog imanja na umjetnom otočiću posred Boračkog jezera.
Čak će i Durmo biti zadovoljan: Giovinca za Tankovića plus dvadeset milijuna eura, ne bi ni on bolje mijenjao.
Tekst preuzet iz Oslobodjenja