Bogdan Bogdanović arhitekt i umjetnik, filozof grada i gradnje zadnje godine svoga života proživio je kao emigrant u Beču. Autor memorijalnog spomenika Kameni cvijet u Jasenovcu te mnogih drugih spomenika antifašizmu s područja bivše Jugoslavije; bivši gradonačelnik Beograda (1982-1986), profesor arhitektonskog fakulteta u Beogradu, autor brojnih radova o arhitekturi grada, posebno o njezinim mitskim i simboličkim aspektima, posljednjih godina života pisao je i objavljivao na njemačkom: Grad i smrt (Die Stadt und der Tod), 1993; Arhitektura uspomena (Arhitektur der Erinnerungen), 1994; Grad i budućnost (Die Stadt und die Zukunft), 1997; Ukleti graditelj (Der verdammte Baumeister), 1997. Godine 2002. Bogdanović od austrijske vlade dobiva nagradu za životno djelo za znanost i umjetnost.
Našao se zbog javnog i oštrog kritiziranja Miloševićeve politike prema drugim narodima bivše države, velikosrpskog nacionalizma i razaranja hrvatskih i bosanskih gradova na udaru kritike Miloševićevog političkog režima. Nakon godina pretrpljenih provokacija, političkih tortura, maltretiranja, pa i javnih poziva na linč, Bogdanovići su krajem 1993. godine prisiljeni napustiti Beograd. Utočište su pronašli u Beču.
O Bogdanu Bogdanoviću, njegovu životu i stvaralaštvu dalo bi se ispisati puno stranica. U Europi i svijetu priznat kao značajan arhitekt i filozof urbanizma i poštovan zbog svojih političkih stavova, u vlastitoj zemlji, izuzimajući nekolicinu prijatelja, uglavnom smatran izdajnikom Srbije i Srba, posljednje godine proživio je tiho i povučeno. Nije radio nikakve projekte, jer je smatrao kako je dao što je dati imao i da bi sve drugo bilo ponavljanje. Stoga se posljednjih godina isključivo bavio spisateljstvom u području arhitekture, prije svega one urbanističke.
Bogdanović govori o današnjoj Srbiji, o Beogradu i drugim gradovima s područja bivše Jugoslavije, o njegovim spomenicima i spomeničkoj kulturi uopće… Razgovor s Bogdanovićem vodio je Drago Bojić u veljači 2007. za reviju Svjetlo riječi. Bogdan Bogdanović je umro u lipnju 2010.
Gospodine Bogdanoviću, prošlo je već više od desetljeća otkad ste napustili Beograd. U međuvremenu se u Beogradu, Srbiji i na cjelokupnom balkanskom prostoru štošta toga izmijenilo. Možete li povući paralelu između Vašeg Beograda i ovoga današnjeg, Srbije onda i danas, i kako vidite njezinu budućnost?
Beograd se u posljednjem desetljeću jako promijenio. Na gore. Tu dekadenciju najlakše je vidjeti na sudbini jezika. Današnji beogradski jezik iritira. Brz je, zapetljan, bez melodioznosti. Ovdje je više riječ o tonu jezika, a ne o lingvistici. Brutalan je i agresivan. Takvo histerično sporazumijevanje ljudi govori o njihovoj nesreći. Današnji identitet Beograda se najbolje vidi na primjeru jezika. Ali i mnogo toga drugoga govori o promjenama Beograda. Grad strašno raste. Gotovo je veličine Beča i često se s njim voli uspoređivati. U ovoj usporedbi s Bečom prisutna je paklena anomalija: s obzirom na svoju veličinu, Beograd bi kao i Beč trebao biti višenacionalan, višekonfesionalan, multi-kulti itd, al’ Beograd to nije. Ako u Beču ima, recimo, sto tisuća Srba, onda bi u Beogradu trebalo biti bar pedeset tisuća Austrijanaca. Beograd je monolitan grad: jedan jezik, jedna nacija, jedna vjera… U posljednja dva desetljeća Beograd je isključen iz multinacionalnosti, multietničnosti, multijezičnosti. Monolingvistički grad od dva milijuna stanovnika je monstrum. Beograd je, zapravo, naduvena palanka. A slično bi se moglo reći i za druge južnoslavenske gradove.
Pred rat ste upozoravali na strašne posljedice Miloševićeve politike zasnovane na militarizmu i nacionalizmu, zbog čega ste na koncu morali i napustiti Beograd. Danas kad više nema ni Miloševića ni mnogih drugih predratnih i ratnih promotora nacionalizma i ratnih razaranja, čini se kako s njima i s ratom nisu nestale takve politike. Mogu li balkanski narodi, nakon godina ratova i uništavanja, konačno izaći iz mraka nacionalizma?
Miloševićevski užas je samo fizički prestao s njegovom smrti, ali je puno toga nastavilo živjeti u ljudima. Izručivanje Miloševića Haagu je najhrabriji Đinđićev potez, njegova lična hrabrost, lični rizik. Da ga on nije tamo spakovao, on bi se danas vjerojatno šetkao Beogradom. Milošević je ikona srpske dekadencije, njezine moralne propasti. Iako navodno vraški inteligentan, on je zapravo bio pokvaren čovjek koji je sve podređivao vlastitoj koristi. Milošević je oličenje niže mentalne i moralne stepenice skopčane s agresivnom amoralnošću. Strašno je da je narod to prihvatio. U Beogradu ima hrabrih ljudi, ali su umorni od borbe protiv zla jedno vampira. Veliki broj tih divnih ljudi danas je, nakon godina borbe, očajan. Može biti da već postoji jedna nova generacija koja će stvarati drugačiju Srbiju, ali točak vremena je u Beogradu odavno stao, već je dvadeset godina vrijeme zaustavljeno. Duga se izolacija odrazila na sve razine života, posebno na intelektualnu i kulturnu razinu. Primjerice, danas u Beogradu postoji mnoštvo loših malih univerziteta. I to potvrđuje dekadenciju grada i društva.
U Vašem plodnom graditeljskom stvaralaštvu izgradili ste u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata brojne spomenike antifašizmu. Što vas je vodilo pri gradnji ovih spomenika? Kako gledate na pitanje patnje?
Ja sam gradio spomenike koji ne liče na spomenike. Nisam ih ni zamišljao kao spomenike. Spomenici podsjećaju na muku, na patnju, ali ništa ne definiraju, pogotovo ne u propagandnom smislu. Razbio sam socrealističku formu spomenika i ruski utjecaj tih godina, veoma proširen i prisutan u Jugoslaviji. Ja sam radio kontemplativne igrarije. Element igre sam uvijek volio. Dok sam ih gradio, priželjkivao sam svijet bez spomenika.
Ovi narodi su, čini se, stvoreni da pate i tu patnju nove generacije dodatno kompliciraju. Spomenici patnji su neiskreni, često glupi i komični. Takvi ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što. Želio bih svijet bez spomenika. Spomenike bi mogli zamijeniti apstraktni dijagrami koji slave život, podsjećaju na njegovu kratkoročnost… Sretan svijet je svijet bez spomenika. Filozofske i metafizičke ideje ne trebaju materiju. Svaki spomenik je pomalo agresivan. A sjećanja koja budi su uvijek opasna. Nemoguć je, naravno, svijet bez povijesti, ali trebalo bi graditi povijest pameti, ideja, senzacija, a ne povijest nadjačavanja. No, čini se da je to samo moja pusta želja!
Čudno je da sam baš ja gradio Jasenovac. U svemu tome je i Titova uloga. Jasenovac je godinama bio neobilježen. Trebalo je to učiniti i zbog vanjskog svijeta, jer su svi pitali kako to da Jugoslaveni ne čine ništa u Jasenovcu. Tito je osjećao da Jasenovcu ne bi odgovarala pesnica. Svako evociranje bilo je opasno. Kad se pojavio cvijet, svima je laknulo. Jako sam se namučio i dugo kuburio dok sam istjerao simbol cvijeta. To je čitav roman.
Kad je riječ o Jasenovcu, naglasio bih još nešto. Spomenik pripada onome tko ga je izgradio, odnosno državi na čijem se teritoriju napravi. To je načelo spomeničke arhitekture. Jasenovac se prema tom načelu uključuje u historiju hrvatske arhitekture. Spominjem to zato što su Srbi htjeli sve u historiju srpske arhitekture. Što se tiče emotivne povezanosti sa spomenicima, shvatio sam nakon rušenja Vukovara da bi ona bila amoralna i da ne smijem biti emotivno navezan. Kad je rušen Vukovar, rušili su ga oficiri koji su mi prije toga dijelili nagrade i priznanja. Spomenici nisu morali biti srušeni. No, svejedno, ja sam izbrisao emociju. To je bila moja moralna dužnost. Kad nema Vukovara, nemam pravo ni pomišljati na štetu na spomenicima.
U posljednjem desetljeću nikli su diljem balkanskog prostora novi spomenici žrtvama poginulih. Posebno je komplicirana i teška situacija u Bosni i Hercegovini. Mogu li ovi često nakaradni, nacionalizmom, religijskim fundamentalizmom, mržnjom prema drugima i jednostranošću opterećeni spomenici potaknuti na obostrano solidariziranje s patnjom drugih, ili su, tako osmišljeni i obojeni, smetnja i kočnica u izgradnji suživota?
Svi ti novi spomenici su užasni i strašni. Oni su paćenički spomenici, koji slave patnju, a ne život. Balkanska kultura je spomenička kultura. Europa je zasićena spomenicima. U Europi ima prelijepih spomenika, ali danas oni imaju samo scenografsku, teatralnu vrijednost. Njihova emotivna vrijednost je iščezla. Tako se potvrđuje kako sve što je bilo tragično može postati i komično. To je sudbina svih spomenika koji nastaju iz ratova, iz patnje, iz bitaka. Kod mnogih starih spomenika više se nitko gotovo i ne sjeća, a niti se pretjerano zanima tko je tu protiv koga ratovao, i čemu zapravo ti spomenici. Zato bi trebalo graditi spomenike općim vrijednostima. Spomenike pameti, čestitosti i drugim vrlinama. No, moja je želja (utopija) svijet bez spomenika, svijet koji neće imati razloga graditi ih.
Jasenovac, Bleiburg, Srebrenica… Oplemenjuje li patnja ljude ili ipak produbljuje i stvara začarane krugove prepune mitova u kojima se vidi samo vlastito stradanje i stalno pothranjuje zla želja za osvetom i izmirivanjem dugova?
Nijedno od ovih mjesta se neće i ne smije zaboraviti i izbrisati. Naša južnoslavenska zla sudbina su mitovi. Mitovi su po sebi veoma fini. Svijet bi bio siromašniji bez jedne Ilijade ili Odiseje. No, južnoslavenska pamet ne dijeli mitsko od realnog. To je velika opasnost. Kad se pobrkaju mitovi i stvarnost – onda nastaje katastrofa. U tom leži i problem objektivnog sagledavanja vlastitih i tuđih drugih. Spomenuta mjesta žrtava i patnje valja osloboditi od mitskog kako u budućnosti ne bi bili razlogom novih stradanja i patnje.
Budućnost Bosne i Hercegovine i nakon jedanaest godina od rata još uvijek je neizvjesna. Smatrate li kako bi dokidanjem entiteta, prije svega Republike Srpske nastale na etničkom čišćenju i ljudskim žrtvama, stvorilo preduvjete za mirnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu? Kakva je budućnost Bosne i Hercegovine?
Bosnu i Hercegovinu se ne smije ni u kojem slučaju dijeliti. Posljedice bi bile nesagledive. Osamostaljenje Republike Srpske bi, osim što bi potvrdilo državu nastalu na zločinu i patnji drugih, stvorilo dodatnu konfuziju među Srbima. Postojale bi dvije srpske države koje ne bi nikad mogle zajedno funkcionirati, jer jednostavno ne pripadaju jedna drugoj. Međutim, zabrinut sam za budućnost Bosne i Hercegovine. Mnoge strasti su uskovitlane. Titoizam i cijelo to vrijeme u bivšoj državi nije uspjelo dovesti do razumnog odnosa i suživota u ovoj državi. Sjećam se svojih mnogobrojnih putovanja Bosnom za vrijeme Jugoslavije. Danas imam dojam kako je to sve već onda pomalo tinjalo, a političari su to iskoristili.
Budućnost Bosne i Hercegovine jest budućnost Europske unije. Europska ideja je već ozakonjena, ali hoće li stvarno i prevladati, to je još uvijek teško reći. Ako se tu usuglase sve stvari, onda će se usuglasiti u Bosni i Hercegovini.
Posljednjih godina u Vašem spisateljskom radu dominira tema i problematika grada. Kako gledate na metamorfoze balkanskih gradova? Povucite paralele između Beograda, Zagreba i Sarajeva za vrijeme Jugoslavije i danas?
Bio sam u više navrata u Sarajevu poslije rata. Kratko. I uvijek sam osjećao tenziju u ljudima. Sve je napregnuto. Svaka se riječ izgovara s nadom i napregnutošću. S druge strane, u Srbiji nema ni napregnutosti, sve je kaos. Zagreb je u boljoj situaciji. On je definiran europski, ima jasnu europsku orijentaciju za razliku od Beograda koji pliva između majčice Rusije i tereta mnogih ratova. Veliki je grijeh što Srbima nije jasno koliko su ti ratovi donijeli žrtava. Zbrisane su čitave generacije. A što su ti ratovi donijeli Srbiji!? Ništa. Tek sad je (Srbija) svedena na svoje prave mjere, nešto kao obrenovićevska Srbija – dunavska, europska zemlja, sve više od toga je puka naduhanost. Srbi su u velikoj konfuziji. Najbolje se to vidi na sljedećem primjeru. Ako ih pitate žele li u Europsku uniju, bez oklijevanja će odgovoriti pa naravno, tamo mi i pripadamo. A kad ih pitate kad će izručiti Mladića, onda kažu – koješta!, ma ni slučajno, ne dolazi u obzir. To je slika današnje Srbije.