Da bi se objasnilo zašto se Berlinski proces mora nastaviti, potrebno je razumjeti zašto je uopšte pokrenut.
Berlinski proces pokrenut je 2014. godine, nakon što je predsjednik Evropske komisije Jean Claude Juncker izjavio da pod njegovim nadzorom neće biti proširenja. Bio je to period kada je proces pristupanja zemalja zapadnog Balkana EU bio u ćorsokaku.
Politički instinkt bivše njemačke kancelarke Merkel i razumijevanje politike koja prati proširenje EU bili su ključni za rođenje Berlinskog procesa. Potpuno svjesni njemačke odgovornosti za miran, povezan i demokratski Balkan, pokrenut je Berlinski proces kako bi se regija vratila na njezin pristupni put EU. To je značilo intenziviranje regionalne saradnje, rad na održivom gospodarskom rastu i rješavanje bilateralnih pitanja. Za posljednji cilj istaknuta su dva: Makedonija (tada se zvala BJR Makedonija) i Grčka, te dijalog Beograda i Prištine. Dok je jedno od tih bilateralnih pitanja riješeno ukidanjem grčkog veta i donošenjem odluke Vijeća o početku pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, drugo ostaje u zastoju. Glavni razlog za nastavak Berlinskog procesa je konačno vraćanje zapadnog Balkana na predvidljiv kolosijek EU tako što će barem četiri od šest zemalja započeti pregovarački proces.
Iako je njezino bilateralno pitanje s Grčkom riješeno i Sjeverna Makedonija se vratila na pravi put za početak pristupnih pregovora, jedna država članica EU blokirala je pristupni put ove zemlje koji je Francuska već obnovila novom Metodologijom. Bugarska je iskoristila pravo veta, potpuno potkopavajući uspjeh Prespanskog sporazuma i međunarodne napore uložene u njega. Time je spriječila Sjevernu Makedoniju da pokupi svoju zasluženu nagradu. Razlozi su bili isključivo nacionalistički i nisu imali nikakve veze s Ugovorom o prijateljstvu između dviju zemalja koji je prethodno bio potpisan uz velike pohvale. Do danas nema eksplicitne izjave nijednog bugarskog dužnosnika o tome koji element sporazuma o prijateljstvu nije ispoštovan. Krajnje subjektivno objašnjenje iz Sofije bilo je da makedonska strana ne poštuje duh sporazuma.
Sada kada postoji novi politički establišment u Sofiji, kao i u Skoplju, ponovno sticanje povjerenja između dviju strana ne čini se nemogućim. Međutim, svako rješenje na štetu jedne strane ne bi dovelo do zdravih bilateralnih odnosa i istinski transformativnog procesa EU.
Kad je riječ o bilateralnim pitanjima, vraćamo se na početak, kada je Berlinski proces započeo 2014. godine. Jedina razlika je što su se neki akteri promijenili. Drugi važan razlog za nastavak Berlinskog procesa je prevladavanje spora između Bugarske i Sjeverne Makedonije, te potreba za iskorakom u dijalogu Beograda i Prištine.
Berlinski proces s Njemačkom na čelu stvorio je socijalizacijski učinak među političkim liderima Zapadnog Balkana i s liderima iz određenih država članica EU. Njegovanje i izgradnja ovog elementa vrlo je važna za regionalnu saradnju na Balkanu i evropsku budućnost ovih zemalja, što predstavlja još jedan vrlo važan razlog za nastavak Berlinskog procesa. To je naročito istinito s obzirom na to da je kredibilitet EU gotovo nestao u ovom dijelu Evrope nakon debakla koji je predstavljalo neotvaranje pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
Njemačka je percipirana kao pouzdan partner zemljama zapadnog Balkana. Nova vlada u Berlinu treba pokazati da je predanost i dalje prisutna bez obzira na promjenu vodstva. Najlakši način za to je angažovanje ovih zemalja kroz Berlinski proces.
Ovaj proces je označen kao “politička inicijativa najvišeg ranga”na zapadnom Balkanu, ponajviše zbog privlačnosti koju je izazvao među političkim rukovodstvima, poslovnom zajednicom i organizacijama civilnog društva. Njemačka je bila ključna u izgradnji povjerenja između Sjeverne Makedonije i Grčke, što je rezultiralo potpisivanjem Prespanskog sporazuma. Upravo je Berlinski proces stvorio okruženje koje je dovelo do prve posjete albanskog premijera Srbiji u 68 godina. Do sada smo se već navikli vidjeti Ramu i Vučića kako razgovaraju o regionalnim temama, ali to ne bi bilo moguće bez Berlinskog procesa.
Nadalje, značajno je doprinio procesu pristupanja EU. Od šest vodećih inicijative u izglednoj perspektivi proširenja EU-a 2018., četiri su promovisane direktno kroz Berlinski proces – povezanost, društveno-ekonomski razvoj, dobrosusjedski odnosi i digitalna agenda. Zajedničko regionalno tržište (CRM) koje promoviše Vijeće za regionalnu suradnju, temeljeno na četiri slobode EU-a i vodeći regiju prema jedinstvenom tržištu EU-a, takođe je progurano kroz Berlinski proces.
Zapadnom Balkanu je potreban Berlinski proces 2.0, pojednostavljen međuvladin proces koji će se uglavnom fokusirati na politička i gospodarska pitanja od strateške važnosti, dodatno unaprijediti regionalnu suradnju i utrti put za evropsku budućnost regije.
Pišu Zoran Nechev i Anamarija Velinovska