Makedonci su tradicionalno vrsni konjanici, shvatio sam prije
nekoliko dana hodajući Skopljem. Oni jašu uznositi kao svijetli veziri,
romantični kao kršćanski vitezovi, srasli sa sedlom kao okrutni
mongolski ratnici, tjeraju svoje vrance i riđane poput Apača na desecima
spomenika makedonskim velikanima koje je vlast posljednjih godina
podigla u centru glavnoga grada. Veličanstveni su to prizori, kako su
konji inače veličanstveni, osobito ako su temperamentniji, živahnije
prirode, a konji ispod makedonskih vojskovođa, kraljeva i revolucionara
često nisu dobroćudni i krotki, umiljate životinje koje će ti pojesti
kocku šećera s dlana. To su divlji pastusi, propinju se prednjim nogama
kao na naslovnici Laso romana, izbezumljeni, zapjenjeni, iskolačenih
očnih jabučica i iskeženih krupnih zuba. Griva i rep vijore im se na
vjetru. Sudite li po spomenicima na trgovima i križanjima, zaključili
biste da je makedonska povijest kao neki rodeo show.
Tko god je u
Makedoniji ikad držao do sebe i svoga položaja, očito je u štali imao
najmanje jedno čistokrvno arapsko grlo. Istina, unuka Goce Delčeva
pobunila se protiv spomenika svome pretku tvrdeći da on nije bio jahač.
Slavni je ustanik, kazala je, svuda išao pješke, ali njezinu primjedbu
tadašnja vlast nije uvažila. VMRO DPMNE, glavna makedonska politička
snaga, nema običaj zamarati se istinom ako mu laž ljepše zvuči.
Nije
to, kao što znate, rijetkost, svi nacionalisti falsificiraju povijest,
ali drskost makedonskog falsificiranja u prikazu vlastite veličine i
značaja zaprepastila bi i najneskromnije. Nizom lažnih antičkih
spomenika, betonskih neoklasicističkih slavoluka i baroknih pročelja od
gipsa, VMRO DPMNE napravio je od Skoplja jedno sasvim izmišljeno,
fantastično mjesto. Ali samo dok ne zamaknete iza ugla. S druge strane
blistavih bijelih zgrada, iza visokih, petokanih bombonijera i šampita
ostao je polumračni, vlažni i gnjili poznati balkanski jad.
Vidjet ćete jednaku stvar ponekad, ako se koji ciganski
poduzetnik, sakupljač sekundarnih sirovina obogati, pa uz blatnjavi
sokak, u susjedstvu naherenih prizemnica od kartona i lima sagradi
raskošnu palaču sa sisatim karijatidama, kipovima lavova i labuda i
ljubičastim dorskim stupovima. Makedonski nacionalisti potrošili su
milijarde da bi središte Skoplja izgledalo kao nešto otmjenija verzija
Šuto Orizari, najvećeg ciganskog naselja u Europi.
Nacionalisti su
takvi skorojevići. Trude se jeftinim neukusom nekako nadomjestiti
manjak obrazovanja i sakriti siromašno podrijetlo, ali prostaštvo i
bijeda uvijek im negdje izdajnički izvire. Kao da im se usred kićenog,
patetičnog govora otme psovka. I svi su oni jednaki, gdje god došli, u
Hrvatsku, Bosnu, Srbiju ili Makedoniju. Više od dvadeset pet godina
otkako nema Jugoslavije, države koju su svi nacionalisti mrzili, oni,
kao u zrcalu, razmišljaju, govore i rade isto, slušaju istu muziku,
imaju isti smisao za lijepo, hvataju ih u istim nedjelima, sve te
pobožne katolike, pravoslavce i muslimane, s rukama u tuđim džepovima i
kurcima u tuđim ženama. Premda su povukli granice, razdvojili se, oni s
druge strane nisu različiti od njih, to je još uvijek jedan prostor,
bešavno sastavljen, i teško je kojiput reći gdje počinje jedna, a
završava druga uboga postjugoslavenska država.
Pa tako, dok je
VMRO DPMNE u Skoplju udarnički zidao lažni makedonski barok, kojih
četiri stotine kilometara sjevernije, na Drini, Emir Kusturica je
neumorno gradio lažnu srpsku renesansu. I jednom veoma darovit filmski
redatelj trudio se da njegov Kamengrad bude historijski točan, istinit
kao Trogir ili Kotor, i ne možete se ne zadiviti njegovim podvigom. To
je sve samo autentični knauf iz četrnaestog stoljeća i stiropor obitelji
Medici.
U Hrvatskoj se, Bogu hvala, nije mnogo zidalo u stilovima
minulih vremena jer uz more ima nekoliko zgodnih antičkih i renesansnih
spomenika, a na sjeveru zemlje nešto baroka. Hrvati su do prije
nekoliko godina ispadali smiješni samo kad su rimsku, mletačku i
austrijsku tradiciju proglašavali svojom, ili kad je Franjo Tuđman
izmišljao grbove i postrojavao baletne gardiste u kabanicama od crvene
čohe, ali onda je falsificiranje povijesti naših nacionalista, naše
odlučno naprijed u bolju prošlost, nekako postalo gore od svih drugih.
Kad sam dvije tisuće petnaeste prvi put vidio Aleksandra Makedonskog
visoko iznad glavnog trga u Skoplju, veselo sam se smijao kamenom
glavonji na pastuhu impresivnih testisa, ali u srijedu popodne bio sam
ipak mrvicu suzdržaniji.
Izgubio sam nekako volju rugati se kako
Makedonci lažu o svojoj povijesti, otkako u hrvatskim knjigama izlaze
bezobzirne laži da ustaše u Jasenovcu nisu ubijali Srbe, Židove i
Cigane, a na Hrvatskoj televiziji i u Večernjem listu ta govna nazivaju
trezvenim i odmjerenim, nepristranim prilozima povijesnoj znanosti.
Otkako u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici svečano predstavljaju
naslove poput “Sluga domovine – život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa
Luburića, generala Drinjanina” i ugledna zagrebačka gospoda plješću
jednom sadistu koji je na Baniji i Kordunu klao starce i dojenčad, koga,
zapravo, briga je li makedonski revolucionar Goce Delčev jahao konja
ili pješačio? Uza svu renesansu na Hvaru, varaždinski barok i osječku
secesiju, uz Dioklecijanovu palaču, pulsku Arenu, izvrsno očuvanog
brončanog Apoksiomena na dnu mora kod Lošinja i svih srednjovjekovnih
starohrvatskih crkvica, polumračni, vlažni i gnjili balkanski jad u nas
najgore smrdi.