Danilo
Kiš u savjetima mladim piscima napisao je da se ostave psihoanalize, baš kao i
istočnjačkih duhovnih filozofija i zen budizma kao njene suprotnosti. „Imate vi pametnija posla“. Ja pak nisam
sklon slušanju savjeta. Poprilično mi je nejasan koncept življenja u kojem bi
netko trebao slijediti savjete i hodati tuđim stazama, takav način ubija
ljudsku imaginaciju i obezvrjeđuje potencijal kod drugog. To ne znači da druge
ne treba slušati, naprotiv, treba ih slušati i treba pamtiti njihove mudrosti,
ali svaki čovjek mora donositi vlastiti sud o životu te o svim prilikama i
neprilikama koje će ga u njemu zateći. Ovdje se negdje moram zaustaviti prije
nego što krenem u self-help
filozofiranje jer taj oblik izražavanja, takva literatura i takvo pisanje mi
ide na živce, a opet nekako samog sebe često hvatam kako me tračnice mog pera
nesvjesno preusmjeravaju u taj eskapistički svijet. Druga vrsta literature koja
mi izaziva odbojnost su teoretičari zavjera i svi ti znalci koji čvrsto vjeruju
kako cjepivo izaziva autizam i kako nas farmaceutske kompanije žele porobiti. Magični
svijet u kojem vladaju ljudi gušteri sa avionima koji nas iz zraka truju i još
mnogo sličnog, zabavno nedokazivog štiva, nije vrijedno spominjati.
Sa
snovima čovjek mora biti izuzetno oprezan. Nije dobro kad ih nema, još je gore
kad ih je previše. Moj san da ću jednog dana studirati jungovsku psihoterapiju
na institutu Carl Gustav Jung u Cirihu ipak ne želim utrnuti do kraja. Nek taj
plamičak gori, zdrava mašta nikog ne ubija. To je svakako studij kojeg je
besmisleno upisivati prije tridesetih. Ipak ne želim se pretvarati da sam već
sad stručnjak za ljudsku psihu. Bilo bi to neodgovorno jer kompleksnost
ljudskog uma nema granica u što sam se uvjerio na svom primjeru, ali i na
iskustvima nekih drugih osoba. Kad je psihologija u pitanju, u ovome trenutku,
sebe vidim kao radoznalog istraživača.
Područje
koje me zanima su fenomen akutnih mentalnih neuroza koja izazivaju psihotična
stanja. Neuroze koje se pojavljuju naglo, bez prethodnog upozorenja i isto tako
naglo prolaze, baš kao da se nisu pojavile. Što prouzročava takve mentalne
neuroze je pitanje koje je pokrenulo u meni istraživački zanos, kao i ono što
ostaje iza njih. Posebno sam zainteresiran za one mentalne neuroze koje ostavljaju
iza sebe remek djela umjetnosti. Npr. remek djelo klasične glazbe Sinfonnieta češkog skladatelja Leoša
Janačeka. Cijelog svog života živio je u nesretnom braku, ali je tek u poznijim
godinama otkrio svoju pravu ljubav Kamilu. U srednjim šezdestima zaljubljeni
Janaček počinje skladati svoja najvažnija djela. Sinfonnietu je počeo stvarati nakon što se jednog dana šetao parkom
i u jednom trenutku cijelim tijelom mu je prostrujao osjećaj nevjerojatne
sreće, kao što je sam rekao, nešto mu se u glavi otvorilo i našao se u
blještavom transu. Sa Janačekom i pričom o nastanku Simfonniete pozabavio se i Haruki Murakami u svojoj trilogiji 1Q84.
Škotski
psihijatar Ronald David Laing, uz Davida Coopera jedan od najistaknutijih
članova antipsihijatrijskog pokreta, u svom djelu Politika doživljenog (The Politics of Experience and the Bird of
Paradise) šizofreniju i maniju kao mentalne neuroze ne promatra kao patološke slučajeve.
On ih vidi kao potencijalni pokretač jedne duhovne transformacije i preobrazbe
u kojem je ludilo samo početni stadij. Po njemu to su trenuci kad se ego, kao
garancija mentalnog balansa, urušava do te mjere da osoba postaje apsolutno
neprilagođena za svijet i okolinu, ali ubrzo se iz bolesnog stanja vraća u
normalno stanje. Taj povratak iz svijeta halucinacija i vizija u kojima se gubi
granica između čovjeka, prirode, individualnog i kozmičkog naziva Metanoia. Po Laingu, zbog višeg
cilja, psihijatar bi morao postati zaštitnik takvog ludila, a ne njegov
liječnik, zato što u mnogim slučajevima ludilo nije patološko već inicijacija u
procese koji se otvaraju odabranima i rijetkima. Ako psihijatar inzistira da je
stanje pacijenta patološko, da treba početi sa terapijom psihofarmaka, kod
takve osobe će se probuditi inat čije razorne snage doktori nisu svjesni. U
retoričkoj komunikaciji sa takvom osobom već su unaprijed upisali poraz. Problem
mnogih pacijenata je taj što zbog naglo probuđenog inata nikad do kraja ne
završe taj proces preobrazbe. Gnjev obuzme svaku poru njihova uma i više nisu u
stanju vladati sobom i dozvati racionalni um. Ostaju zarobljeni u svojoj viziji
svijeta koja nije u doticaju sa realnošću preuzimajući ulogu dječačkog
herojstva koju odbijaju napustiti. Kad takvi zarade milijune eura pišući knjige
o teorijama urote tko je taj koji ima moć da im objasni kako nisu upravu. Tko
je taj tko će jednom Davidu Ickeu objasniti da ovim svijetom ne vladaju ljudi
gušteri iz sjene kad je on uz pomoć svoje šizofrenije i bujne mašte zaradio dovoljno
novca za tri života.
Analitička
(kompleksna) psihologija švicarskog psihijatra Carla Gustava Junga često se
doživljava kao svetac zaštitnik mentalnih neuroza, kao i transcedentalnosti
kojoj su umjetnici skloni. Da bi se shvatio proces nastanka iste potrebno je
vratiti se u njegovo djetinjstvo. Jung je jako rano shvatio da je svijet
komplikovano mjesto i da površna objašnjenja o realnosti koja je dobivao od
starijih ne odgovaraju upravo toj realnosti. Jungovi preci unazad nekoliko
generacija bili su visoko obrazovani ljudi, a neki od njih su bili poznati
teolozi i ljekari. Jungov otac je bio svećenik, nikad do kraja siguran u svoj
poziv, a majka obrazovana žena širokih interesa koja je patila od onog što
današnja psihijatrija naziva bipolarno afektivni poremećaj, sa vrlo čestim
izljevima gnjeva prema mužu i sinu kojeg je zbog svojeglavosti ponekad nazivala
sramotom obitelji. U disfunkcionalnoj obitelji, daleko od harmoničnih životnih
uvjeta, odrastao je Carl Gustav Jung, zajedno sa svojim snovima, paranojama i
neurozama. U devetoj godini doživio je prve znakove rascjepa ličnosti koji je u
njemu pokrenuo želju za proučavanjem ljudskog uma. Svijet će Junga pamtiti po
mnogim spoznajama, a njegova tipologija osobnosti – ekstrovert i introvert –
postat će dio rječnika mnogih laika koje psihologija i ne zanima previše. Ipak,
laiku najpoznatiji dio analitičke psihologije jeste koncept kolektivno nesvjesnog.
Individualno
nesvjesno je skup sjećanja koja sežu u naše rano djetinjstvo, a koja su
nedostupna jer ih je svijest potisnula zato što su vezana uz neprijatna i
traumatična iskustva. Ona svojstva individualnog nesvjesnog koja nisu stečena
za života poput instikta, arhetipa i intuicije formiraju kolektivno nesvjesno.
Individualni sloj u nama dostiže svoj vrhunac sa najranijim sjećanjima iz našeg
djetinjstva, dok kolektivno nesvjesno sadrži sadrži iskustva naših predaka. „Moćna
duhovna nasledna supstanca razvoja čovečanstva, ponovo rođena u svakoj
individualnoj moždanoj strukturi“. Šizofrenija, manija i pojedini drugi psihopatološki
poremećaji, kao i kompletna mitologija, za Junga su predstavljali upravo iskaz
kolektivno nesvjesnog.
U
ovome tekstu ponajviše ću se usredotočit na borbu sa manom, kao preteču Laingove Metanoie. Da bi se uspješno završio
proces individuacije, po Jungu ostaje još i posljednja prepreka. Bitka sa manom
ličnošćukao najzastupljenijim i najdominantnijim dijelom kolektivno
nesvjesnog. Mana se utjelovljuje u poznatih arhetipovima svetaca, mistika i
moćnih heroja. Borba sa manompojavljuje se zajedno sa simptomima
manije i šizofrenije. Rezultat te borbe je neizvjestan, ali u slučaju da
pacijent uspije pobijediti i ovladati manom, to znači da je dostigao stepen
izvanredne moći svijesti. Ovladavanje „manom“ je začetak kasnijeg
iskorištavanja iste za stvaralačke svrhe što Jung ocrtava na mitološkim i
alkemijskim simbolima.
Ponajviše
zbog toga Jung je sa gnušanjem odbacivao Adlerovu i Freudovu metodu
pojednostavljivanja prilaza neurotičnom pacijentu sa namjerom da se
dijagnosticiraju seksualni uzroci njegove psihoze. Koliko god oni bili u praksi
dokazani, inzistirao je na individualnom pristupu svakoj osobi koju
psihoterapeut mora postepeno upoznavati da bi joj mogao pomoći. Dok su Adler i
Freud neurozu držali za nešto bolesno i u cijelosti negativno, Jung je neuroze
promatrao kao signal i poruku čovjeka. Inzistirao je na umjetničkoj
improvizaciji u radu sa takvim osobama. Jungov razlaz sa Freudom – između
ostalog – prouzrokovan je odbacivanjem njegove seksualne teorije i Freudovog
plana da njih dvojica zajedničkim snagama od nje stvore nepobitnu dogmu koja
svojom snagom ne bi bila ništa manja od Darwinove teorije evolucije. Jung je
inzistirao na pažljivom slušanju pacijenata, njihovih vizija, halucinacija i da
se pacijent prvenstveno promatra kao osoba, a ne kao dijagnoza. Kad bi
parafrazirao Tolstoja, mogao bi reći da je Jungova deviza bila kako su svi
mentalno zdravi ljudi slični jedni drugima, dok su mentalno oboljeli, mentalno oboljeli
na svoj način.
Jung
je uz svu genijalnost, imao jedan problem koji će se kasnije reflektirati na
kompletan njegov rad. On je prvenstveno bio umjetnik u proučavanju ljudskog uma,
a umjetnici često nisu racionalni. Skloni su postavljanju pitanja, a ne davanju
odgovora. U svojoj imaginaciji u stanju su pomaknuti granice, ali u znanstvenom
svijetu empirijskih dokaza neke od njegovih tvrdnji nikad nisu naišle na
razumijevanje. Hipoteza o sinkronicitetu nailazi na podsmijeh znanstvene
zajednice dok je objeručke prihvaćena od alternative i ljudi koji se bave rubom
znanosti. Tumačenje snova pripisuje se njegovoj sklonosti okultizmu. U cijelom
njegovom opusu kritičari će pronaći kontradiktorne stavove. Samim time sa
lakoćom odbacuju se i mnoge njegove teze koje zvuče racionalnije od onoga što
današnja znanost prezentira javnosti. Drugi Jungov problem je njegova
zlouporaba od strane alternativnih duhovnih pokreta poput New agea koji Junga selektivno isčitavaju i iz njegove filozofije
uzimaju ono što im odgovara, iako je Jung u samoj suprotnosti sa bilo kakvih
duhovnim dogmatizmom. Jung nam nudi dijalog sa samim sobom i ne nameće apsolutno
ništa.
U
današnjoj psihologiji Jung spada u relikt nekog prošlog vremena. Jung je ono
što je bilo i prošlo. U nekoliko posljednjih desetljeća empirijske paradigme su
doživjele procvat i njegov pristup se čini naivnim, beznadnim i tresu se
temelji kompletnog njegovog rada. Također njegov koncept kolektivno nesvjesnog
mnogim visoko obrazovanim psihoterapuetima nije jasan jer za potpuno
razumijevanje takav psihoterapuet bi morao posjedovati respektabilnu erudiciju
vezanu uz neke druge grane poput povijesti, filozofije, umjetnosti, religija
ili mitologije. Možda je to glavni razlog zašto današnji istaknuti jungovski
analitičari svoje diplome ne stiču na medicinskim studijima, već na fakultetima
humanističkih znanosti. Za sve poklonike Junga brige ipak nema. Koliko god
njegov utjecaj slabio u psihologiji, istovremeno taj utjecaj proporcionalno
raste u svijetu filma, književnosti i vizualnih umjetnosti. Nekako mi se čini
da će sa godinama koje dolaze, sve više i više rasti.
Autor:Armin Harambašić, Prometej.ba