Jučer (14. 2. 2016) bilo je tačno dva mjeseca od Mahirove tragične
smrti, a danas je 40 dana od tajnog, a već historijskog roditeljskog sastanka
“zabrinutih roditelja” 9-B Bosna Seme, jer on će zaista ući u anale
roditeljskih sastanaka u ovoj zemlji – zemlji čuda i zemlji čudovišta.
Datumi
su uvijek značajni, ne samo simbolički. Da ne traumatiziram isuviše osjetljive
roditelje i roditeljice 9-B, neću govoriti sve ono što pouzdano znam, već samo
ono što je, da nije tragedija kakva jest, bilo smiješno i suludo, pa je na
trenutak teško povjerovati da su sastanku prisustvovale punoljetne osobe. Pritom
su se maratonci (sastanak je trajao
predugo da bi se zvao roditeljskim sastankom) totalno pogubili te im je
saopćenje bilo kao i sam sastanak – smušeno i neuvjerljivo, čak i za one koji
su mu prisustvovali.
No, ima tu čak i neke demokratije, jer djeca mogu
prisustvovati roditeljskom sastanku, a roditelji su također demokratični, kako
saznadosmo, pa im uopće na pada na pamet da kontroliraju mololjetničku prepisku
preko facebooka, ali su baš zato što ništa ne kontroliraju sigurni da Mahir
nije zlostavljan. Meni se učinilo da je najdemokratičniji gosp. Ahmet.
Gospodine Ahmete, slobodoumni oče, Vi ste sigurno studirali logiku.
A još
poznajete lično Dubravka Lovrenovića, što dodatno potvrđuje da Mahir nije u
školi zlostavljan, već Lovrenović preko Internacionalne škole spašava svoju
propalu politčku karijeru. Jasno mi je da ga poznajete – ko ga ne zna? U posljedenje
vrijeme ga sigurno često spominjete, a sigurna sam da znate i da je član ANU
BiH, što je najbolji dokaz njegovog neuspjeha. Političkog. Vama smeta što, kako
kažete, “zovu moje dijete kujom”. To jest strašno! A zamislite kako je Mahiru
bilo: bio je Vlah, seljak, peder, Tuzlak, Hariskomerc, Dubravkov salamanćer… A
neke su mu djevojčice (znam da će ovo njihovim roditeljima nanijeti duševnu
bol) crtale takve crteže od kojih čovjeku mozak staje.
Ovo Vas, znam, više
boli. Teže je da te zovu kujom, iz nekog razloga, nego suosjećati za trenutak s
porodicom prijatelja koji je tako tragično okončao svoj život, uz pomoć onih
koji su mu u tome išli na ruku. Teže, jer su ti bliži zlostavljači iz nekog
razloga. Zato je ova škola opasan inkubator sadističkih struktura ličnosti.
Zamislite ih odrasle! Najpogođeniji, oni koji su izravno uključeni znaju, pa
ove “logičare” vuku za sobom, tako jedna roditeljica kaže:”Ahmete, oni upravo žele ovo da se desi, da se mi
okrenemo jedni protiv drugih.“ Draga gospođo, toliko romantična
nisam, ali Vi ste itekako manipulativni. A gospodin Ahmet je, opet iz nekog
njemu poznatog razloga jako solidaran.
Drugi su zabrinuti jer živi ne mogu ostati
od novinara, a znaju da nemaju od čega da se “peru” pa im to teško pada. Čudi
me samo da nema nijednog intervjua “zabrinutih roditelja”, a posebno ne od
gospođe koja govori bosanski kao Čingil engleski. Ipak, mora se priznati –
gospođa je suvisla, iako se izražava gramatički nesuvislo. Ona savjetuje svoje zabrinute sapatnike što joj je savjetovao
advokat – a to je: ne treba raditi ništa zbog “mama od Mahir” jer će mama od
Mahir će odmah reagirati.
Gospođa je htjela reći da bi svaki njihov istup bio
kontraproduktivan jer bi se neko od zabrinutih
sapatnika mogao odati – otkriti koliko krije. Jer zna da svi znaju sve. No,
najinventivnija je gospođa, a za nju ću tražiti sudsko vještačenje, koja je
rekla da se Mahirova parodica malo propita. Tako da ćemo se licem u lice susresti
na Sudu, a ne kod Hadžifejzovića, gdje idu i babe i žabe. Draga gospođo, morat
ćete dokazivat ako ne ovdje, sigurno na drugom mjestu, gdje se sudi po činjenicama.
Dok se s Vama ne suočim, draga roditeljice, neću odustati. A onda ćemo se malo
baviti vašom porodicom.
Kad čujete sve ove neartikulirane ljude,
sasvim je jasno zašto se u toj školi toleriše sve. I to ne samo u BiH. Po zataškavanju
i skandalima ovaj sistem je poznat i drugdje u svijetu. Takav je princip i
ovdje. Mi još uvijek ne znamo ko je ovdje kumovao njihovom institucionaliziranom
maltretiranju, zašto i kako su dobili licence? Zato je Mahirovo zlostavljanje i
moglo trajati bez ikakve reakcije. I to ne samo Mahirovo. Ne treba zaboraviti
ni drugu djecu koja su upravo pacijenti kliničkih psihologa. Ko je provjerio
razloge ispisivanja nekih učenika?
Doduše, kažu da su pitali rahmetli Mahira da
li mu smeta to zlostavljenje, a on je odgovorio da mu ne smeta, jer ko ne bi
volio biti zlostavljan – to je tako prirodno. Posebno je morbidno to što govore
da je mrtvo dijete reklo nešto takvo, jer mrtav ne govori. Srećom ili ne, ima
živih koji govore i govorit će.
Nakon rukovodećeg
organa javi se jedna Gospođa s vrlo konstruktivnim prijedlogom, dođe im kao
kec na deset i Vlasi se dosjetiše – pa to je to! JUHU! Porodično nasilje, to je
ta karta. A nakon saznanja da je biološki otac posjećen, i to tri puta (3×260
kilometara), nastupi orgazmička ekstaza. I on sumnja, a dat će izjavu i tražiti
obdukciju!!! A možda bi mu bolje bilo da je nazvao D. Lovrenovića jer je on
rezultat obdukcije znao već 15. 12. – dan nakon Mahirove smrti. Tek je ovo
vrhunska glupost, ali korespondira s maratoncima, jer svako ko zna zbrojiti dva
i dva zna da je obdukcija dio uobičajene procedure u ovakvim slučajevima.
No,
maratoncima je do ove ideje trebalo više od 20 dana. I rukovodeći organ, kao i otac koji nije ni znao gdje je taj organ, imaju nešto zajedničko,
mračno i sotonsko: jedan se bivšoj supruzi
sveti preko mrtvog djeteta, a drugi to isto mrtvo dijete tretira kao broj, bez ikakve
empatije, u njemu vidi razlog za novi finansijski gubitak, jer kaže: ”…međutim mi smo sada svi jako oštećeni
ovom kampanjom i to jako utiče na razne aspekte naših života i poslovanja i
svega…” I, kao šlag na torti, slijedi operacionalizacija plana u
vidu Centralnog dnevnika Face tv-a. Kako reče jedan vrhunski novinar iz
Beograda: ”On (urednik) kopa na
nedopustiv način po intimi, po vašim životima, on pita ono što
pravi profesionalac nikada ne bi pitao, on vodi neku svoju morbidnu istragu…” Ta
urednikova istraga upućuje na nastavak maratonske istrage s pomenutog sastanka.
Osim toga, rukovodeći organ objašnjava pravila: ”Mi imamo svoja pravila, imamo disciplinsku komisiju,
imamo mjere koje poduzimamo kada se nešto od takvih socijalnih stvari, kada se
neki problem desi u školi, tako smo uvijek radili i uvijek ćemo raditi.
Naprimjer evo navest ćemo prije otprilike petnaest dana desio se jedan problem
gdje je jedan od naših nastavnika blaže udario učenika kao neki šamar ili
tako nešto. Mi smo zvali učenika na razgovor, učenik je dao svoju izjavu
šta se desilo. Tu je bio razred kao svjedoci. Profesor je također rekao.
Naravno svi smo mi zasebne individue, svako od nas ima
svoje živce, ima svoje metode…” Da li je komentar na ovo uopće potreban? No, Bosanci
i dalje sjede i slušaju dok ih on upliće u manipulativno “MI” jer nikako od
toga da se odmaknu. A ja i moj suprug uporno govorimo o desetak
učenika i učenica, dok oni uvlače cijeli razred i školu. To ne bi mogli da ovi
ne žele biti uvučeni. Škola im daje lažnu sliku društevnog prestiža i ništa
više. A da je tako, svjedoči još jedna do grla uvučena osoba: “Zato što je ovde ljudi istina da se ništa
nije ni desilo, oni kreiraju laž ali
njima sud ne treba, oni su je već
napravili i žele da nas linčuju bez
prava da se branimo, jer mi smo pred
javnošću linčovani, o tome se radi.” Kao što vidite, sve vrvi od zamjenica
MI i ONI. Draga gospođo, ja nisam oni, a Vi insistirate na MI da uvučete druge.
Vi jedino i možete postojati kao neko MI, jer svaka individualizacija Vama je
strana. Ali sam uvjerena da će individualizacija krivnje biti dokazana na Sudu
i bez Vaše volje. Ovdje niko nije optužio sve, ovdje se, kako će pokazati
istraga, optužuju pojedinci.
Na tom roditeljskom sastanku ima svega i
svačega, samo Mahira nigdje. Svako iole racionalno biće ne može a da se ne upita – zašto je
roditeljski sastanak bio tajan? I sjeća li se iko kad su uopće roditeljski
sastanci bili tajni? Otkako znam za sebe – nikad za to nisam čula – do
Internacionalne škole. Što znači da su oni imali jake razloge da se skrivaju,
kao što cijelo vrijeme skrivaju očitu istinu koja se zna. A da znaju i oni,
osim ove tajnosti, potvrđuje sam njihov
govor. Dominiraju tu pokazne i prisvojne zamjenice. A zamjenice, kako im samo
ime kaže, zamjenjuju (ili: skrivaju) ono što se ne želi, ne može ili ne smije
imenovati, što je u ovom slučaju.
Naročito su frekventne pokazne zamjenice,
koje vrlo često sugerišu izbjegavanje i ignorisanje onoga što se treba
imenovati. Sve oko Mahira se imenuje pokaznom zamjenicom “to”, što otvoreno pokazuje koliko ih smrt tog djeteta ne pogađa i
s koliko omalovažavanja o Mahiru govore. Tako pravnik o njihovom međusobnom otkrivanju
govori: “Jutros smo imali sastanak povodom tih
facebook stvari.” Šta je to? Zašto se ne izgovara?
I na koncu, jedan glas razuma: ”Samo malo, moj ….. je primoran da
gleda mnoge stvari što su se
dešavale u školi, u razredu. Znači ja ne želim da moje dijete uopšte, znači on
je odrasto, devet godina s tim nekim
dječacima i gledo je ta neka
iskustva. Meni je sinoć reko: mama što jest, jest, … i ….. su ga snimali
i on je moro govorit: ja sam peder u kameru. To je za mene zlostavljanje. Moje dijete je zlostavljano što
je to gledalo na kraju
krajeva. Vi ne znate, trebate pitati dječake i djevojčice koji su bili i koji
jesu u tom razredu pa da svako ispriča šta se dešavalo. Ja ne vjerujem
da moje dijete laže, mislim što će lagati to.
Samo to da se je radilo, da je moje
dijete gledalo to je za mene
zlostavljanje i treba. Zamislite, ti dječaci koji su pravili probleme i
vi nastavnici znate koji su to dječaci
koji su konstantno pravili probleme. Sutra moje dijete raste u toj bolesnoj
sredini što će na kraju reći, okej to je normalno, šta mama nismo mu ništa
radili. Zašto, jer devet godina
konstantno gleda kako neko nekog bije, tuče, govori da je peder. Prvo
krenite od prve tačke, to je za mene
strašno, oprostite, na stranu ja ne, nemojte me pogrešno shvatit.” Kako
to obično biva – glas razuma nije glas rulje. Istina, gospođa je nastavila u
istom smislu: “ali to što se dešava između njih, par dječaka koji su konstantno ugnjetovali
drugu djecu a druga djeca su morala šutit i gledat, posmatrat sve to i to godinama, postaje normalno…”
Dakle, svi znaju
za dugogodišnje zlostavljanje različite djece. Ne radi se samo o Mahiru, a svi
su štutjeli – zar to nije zavjera šutnje?
Gospođa
je jedina imala pravo taj dan, ali to je gore po nju. Jer, čim je počela
govoriti, govorili su svi, a posebno o spornom snimku koji postoji. I mi znamo
već odavno da postoji. Samo ova većina iz skupnoga MI o tome ne zna ništa. A
zato ima debele razloge, samo što ovi kod kojih ima još razuma ne razumiju.
Onda ulijeće voditelj sastanka da kao potvrdi svoju pravednost: ”Kad govorimo o tom konkretnom slučaju što se tiče te i take situacije, taj učenik ….., na kraju je
zaključeno da zbog tih i sličnih
problema koje pravi njega smo naprimjer izbacili iz škole.“ Na
njegovu opasku je Gospođa koju još uvijek vodi razum zaključila: “Izbacili
prošle godine a šta se desilo u sedmom i osmom razredu.“
Nažalost, sve ovo pokazuje da
Internacionalna škola (kako to gordo
zvuči!) nije mogla dobiti licencu bez političke podrške. Da li će takva –
politička – biti i odluka Tužilaštva i Suda ostaje da se vidi. A naš Sud može
biti i samo jedna proceduralna tačka prema višem, inozemnom. Istina se zna, još „samo“ ostaje da se
ona pretoči u sudsku istinu. Ovdje
ili na nekom drugom mjestu.
Toliko zasad o roditeljima, metodama,
ugledu, konceptima. Jednom će neko morati istražiti i način plaćanja jer je
jedna profesorica izjavila kako se plata dijeli pola – pola, a još nije bilo
finansijske policije. Morat će se jednom provjeriti, ako je to istina, ko je iz
PPZ-a ljetovao na Bosforu, kome je omogućeno da se kupe placevi i kuće u
Turskoj. Za uzvrat – stasava nova klasa maloljetnih sociopata koju nećemo
preživjeti dočekamo li njihovo pozicioniranje na određena upravljačka mjesta, a
upravo tako funkcionira to hizmećarenje.
Alisa
Mahmutović