Vraćao sam se za Banjaluku iz Sarajeva, dijelom i putevima ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. Rupa na rupi, odroni…
Voziš se i ne znaš šta te čeka i kada ćeš doći tamo gdje si krenuo, jer u ovoj zemlji na putu je jedino siguran saobraćajac. Spreman na pregovore.
Slušao sam emisiju na radiju, tema zašto će današnji dan u Federaciji BiH biti neradan, a u Republici Srpskoj radan, još jedan prigodan i očekivan razgovor o formi, a ne o suštini.
Za oko 550000 nezaposlenih u eteru ove vukojebine, svaki dan i jeste neradan, ali to nije tema.
A u emisiji reže istoričari jedni na druge, učili po jednom, a sada podučavaju po drugom programu.
Kada im ponestane argumenata i kada ne znaju kako da objasne žive, po nepisanom pravilu, učitelji potežu mrtve.
Vaskrsavaju i jurišaju balije, ustaše, četnici i partizani radiotalasima. Za to vrijeme, unuci im zapišavaju spomenike i kosturnice, tragove antifašizma zarasle u korovu.
Neka druga djeca idu u škole nazvane po saradnicima okupatora i fašista. Do škola hodaju ulicama sa imenima ubica partizanskih heroja.
Rođaci, u malo sam stvari siguran, ali u jedno jesam.
Ti čestiti partizani i antifašisti siguno nisu hrabro svojim kostima temeljili ovu zemlju zarad nas ovakvih i ološa koje smo izabrali da nas vode, ološa zbog kojih ova zemlja zaista i nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego samo i isključivo Njihova