Milo Đukanović je vladao Crnom Gorom predugo, nije volio demokratiju ali je koristio uspješno da osvaja i drži vlast.
Nije volio nezavisne medije, društveni aktivizam, nije imao milosti za svoje političke protivnike i brutalno je koristio svoju moć, kažnjavajući izgonom iz politike svakog ko mu je bio blizu a suprostavio mu se.
Sarađivao je i štitio najveći crnogorski ološ da bi bio tu gdje je bio.
Koristio je svoju moć za sebe, a da bi došao do nje, nije mu bilo mrsko sarađivati i otvoreno podržavati sve koji su mu na na tom putu bili od koristi.
Od Miloševića, Šešelja, ruskih i britanskih tajkuna, međunarodnih švercera, pa sve do Vučića s kojim je bio u prijateljskim odnosima skoro do početka 2020 godine. Nisu mu smetali ni rat ni nacionalizam, a mirovnu i proevropsku retoriku Slavka Perovića je preuzeo kada ga je potpuno politički protjerao iz Crne Gore.
Moć je inicijalno izgubio sukobom sa SPC, koja mu je ogroman dio moći preko Amfilohija Radovića prethodno i dala, bili su vrlo bliski, ali ko će se toga sada sjetiti, kada patetika i romantika imaju prednost nad činjenicama. Većina “litijaša”, kako Đukanović i njegovi sljedbenici nazivaju svoje političke protivnike, i Srbe u Crnoj Gori uopšte više od četvrt vijeka je glasala za Mila, pa i da se Crna Gora odvoji od Srbije.
Teza da je spasilac, čak jedini spasilac Crne Gore je ta koju je upravo on uspješno plasirao cijeli svoj politički život, i ta ga je mantra nevjerovatno održavala na prijestolju Crne Gore 34 godine. Istovremeno, on je upravo suprotno, kao i svaki višedecenijski vladar, boreći se za Crnu Goru, borio se za sebe korumpirajući crnogorsko društvo do maksimuma.
Posljedica čega su i završeni izbori. Crna Gora je daleko od pomirene i jedinstvene, ma kako je to lijepo zvučalo u pobjedničkom govoru predstavio Jakov Milatović, mladi čovjek koji je ubjedljivo pobjedio Mila Đukanovića, na talasu većine umorne od Đukanovića.
Crna Gora je nažalost politički podijeljena i nepovjerenje među ljudima je ogromno.
Nacionalizam je dominantni politički izraz.
Crnogorsko društvo je korumpirano, a država je to u kojoj se organizovani kriminal i dalje osjeća sigurno i bezbjedno.
Ogromni ekonomski i socijalni, društveni izazovi su pred ovom malom i lijepom zemljom, i iako je novi Predsjednik potvrdio opredeljenje za dalji nastavak evropskog puta, taj put je nedavno zamalo bio suspendovan zbog sporosti u sprovođenju potrebnih reformi. Izbori u junu će dati mnogo jasniju sliku kuda ide Crna Gora, mnogo jasniju od sinoćnjeg odlaska Mile Đukanovića sa vlasti. Daće i sliku realne moći ambicioznog Milatovića koga je na pobjedničkom putu podržavala koalicija sa različitim pogledima na budućnost Crne Gore.
Mnogobrojna su pitanja i odgovri koja je izbjegavao u kampanji, a posebno one o ogromnom uticaju koji na njega imaju vlasti u Srbiji ali i Rusiji.
Kakav god bude rezultat narednih vanrednih izbora, koji su blizu, bilo bi dobro da Crna Gora izabere svoj put sama, bilo bi dobro da napreduje putem ka Evropi, da bude mirna i stabilna, jer svaka stabilnost na Balkanu vrijedi zlata, kao što se svaka nestabilnost širi brzo preko nekadašnjih avnojevskih granica.
Milo Đukanović je imao sve uslove da za vrijeme svoje vladavine unaprijedi crnogorsko društvo, da smanji podjele, poveća standard, obezbjedi stabilnost društva. Zarad vlasti, kao i svaki sličan autokrata, izabrao je sve suprotno.
Pobijedile su ga na kraju podjele kojim je i sam kumovao i podsticao ih.