Problem 1: politička izdaja Republike Srpske
Kao što svaki student prve godine zna, država je definisana Ustavom, tj. država je ono što piše u ustavu – ni manje ni više od toga. Ustav Republike Srpske, Član 10. Glasi: Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. A Član 25. glasi: Zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja. Čovjek zaista ne mora biti Kelzen pa da shvati šta ovo znači: u pitanju je klasična i kristalno jasna definicija Republike Srpske kao otvorenog društva, u kome svako može biti ono što želi i to javno pokazivati. Kako to i treba biti i za šta smo se valjda i borili. No, ova je društvena logika u zadnje vrijeme sve više ugrožena.
Riječ „izdaja“ postala je najčešće upotrebljavana riječ u našem javnom diskursu. Šta ona zapravo označava? Ako je država definisana ustavom onda je stvar jasna: „izdajnik“ je onaj ko izdaje (ne poštuje ga ili ne provodi) ustavni poredak svoje zemlje. Začuđujuće, ovih dana to su upravo oni koji bi trebali najviše da ga brane. Tako je Predsjednik Republike direktno pozvao na kršenje Ustava, a odmah ga je, jednako odlučno, slijedio i gradonačelnik Banjaluke. Posljedice smo vrlo brzo vidjeli: naši sugrađani su napadnuti. Što je bilo i za očekivati – jer ako suspendujete ustavni poredak onda nastaje anarhija.
Policija i ministar Karan prvi su ovdje na tapetu. Za razliku od nedavnog slučaja napada na novinare, kada je naš MUP promptno i efikasno reagovao i nakon svega par dana otkrio napadača, ovaj put su potpuno podbacili. Ako su tačne tvrdnje da policajci nisu htjeli reagovati i spriječiti huligane tokom napada, te da nisu bili u stanju garantovati bezbjednost građanima, onda je to pokazatelj da oni, kojima je prvi zadatak da se brinu o poštivanju Ustava i zakona, to ne rade ili ne mogu da rade.
Posledice takvog ponašanja političara i nadležnih institucija su više nego zlokobne – kako one društvene tako i bezbjednosne. U bezbjednosnom smislu odsustvo adekvatne reakcije MUPa i tužilaštva dramatično bi ugrozilo javni red. Ako nas naše institucije ne štite, ljudi će prije ili kasnije pribjeći saomoodbrani. Da li će građani BL morati naoružani ići ulicama svog nekada mirnog grada? Pa ako ih neko napadne – kao na Divljem Zapadu: „ko prije potegne“? Samo je pitanje vremena kada će neko nasiljem uzvratiti na nasilje. Nama naš Ustav garantuje slobodu i jednakost. Ako institucije to nisu u stanju da obezbijede – ljudi će uzeti stvar u svoje ruke. Kako stara američka poslovica kaže:
“God created men, Samuel Colt made them equal.”
Društvene posljedice su jednako loše. Da parafraziramo prvog među nama: Banjaluka postaje veći „Teheran“ od Sarajeva (koje je bez većih problema održalo Povorku). Radi se o procesu zatvaranju društva u jednodimenzionalno postojanje. Sve „drugo“ i „drugačije“ biće eliminisano i stavljeno van zakona ili van morala. Posledice zatvaranja društva dobro su poznate i u teoriji i u praksi: egzodus, osiromašenje, zaostajanje, (p)ostajanje periferijom. Imajući u vidu samo prethodnih par dana (Zakon o kleveti, napad na novinare i LGBT…) RS ubrzano ide ka mračnim scenarijima geta na zapećku Evrope. Nije možda daleko dan kada će nam ziloti napadati djecu po BL ulicama jer nose pirising, mini suknje, tetovaže (sem ako nisu u pitanju krstače, Draža ili Putin), dredove, i ko zna šta već što može uznemiriti te skučene duhove. Jezivo.
Problem 2: mehanizam šovinizma – mala riječ „ali“
Ovakvi stavovi izneseni od vodećih političara i nedjelovanje MUPa jasno su značili puštanje raznih kerbera s lanca: ako Predsjednik javno pozove nadležne organe na neustavno djelovanje, onda je za očekivati da će razni frustrirani likovi pomisliti kako je targetirana laka meta čiji odstrel je aminovan. Unutar grupacije iz koje se ovakvi regrutuju postoji jedna posebno ogavna grupa ljudi – to su oni koji čekaju da vođa našto kaže, a onda automatski postaju najglasniji i najagresivniji promoteri tog stava kao da je to oduvijek bio njihov stav. Tako, čim su Predsjednik i gradonačelnik pozvali na gaženje Ustava, uslijedila je kanonada odanih „patriota“.
Stvar je počela na društvenim mrežama, i inače prepunim frustriranih mrzitelja svih vrsta koji samo čekaju da im se ozvaniči meta. Lako ih se otkriva po „ali“ fori: „ne podržavam nasilje, ali …“ pa onda nešto čime se ipak (polu)opravdava nasilje.
„Imaju oni pravo da se okupe ali …“ Međutim, to je jeftina fora: Ustav RS ne poznaje nikakvo „ali“ i slobodu definiše i proglašava imperativnom normom. Ako vam se ne sviđe, nemojte učestvovati. Tačka.
U pitanju su ljudi toliko ograničenog pogleda na svijet da duboko vjeruju kako je njihov svjetonazor jedini ispravan i jedini normalan. Pogledajmo samo ove komentare na tvrdnju da je biti gej sasvim ok:
Prvo što ovi ljudi ne shvataju je da poenta ovdje uopšte nije idetntiteska (šta je Ko), već pravo svakog da se iskaže. Nije stvar u tome da se brane prava konkretno LGBT zajednice – braneći njihova prava brani se Ustav, pravo svakog čovjeka u Republici Srpskoj da bude ono što jeste i da to javno iskaže, ma kako to nekom drugom bilo odbojno.
Drugo, i naročito indikativno: ova gospoda ne mogu povjerovati da neko može iskreno smatrati da je homoseksualnost sasvim normalna stvar, već su ubijeđeni da je u pitanju nešto drugo: ako to zastupaš ili si (a) glup, (b) i sam gej, (c) plaćenik. To nam zorno pokazuje koliko smo postali ograničeno i jednodimenzionalno društvo, duboku u procesu vlastitog zatvaranja: koliko moraš biti ograničen, pa i stupidan, pa da misliš da je tvoj i/ili većinski svjetonazor jedini ispravan, a moral većine jedini „istinit“?
Rješenje: emancipacija
Lijek za ovu bolest je dobro poznat: prosvećivanje, obrazovanje i emancipacija. Nasilje je uvijek posledica straha. A strah je posledica neznanja – bojimo se onoga što nam je strano i što ne razumijemo. Prema tome, ono što se ovdje traži je emancipacija: ove “Ali–šoviniste” naprosto treba obrazovati i tako osloboditi straha. Umjesto vjeronauke nama su zaista potrebniji drugi predmeti u školama.
Iz kojih bi na primjer naučili da homoseksualizam nije nikakva “ideologija” (o tome smo već pisali ). Još manje nekakva “zapadnjačka NGO zavjera”. Niti kakva ekscentričnost ili čak nenormalnost. Već pojava koja je duboko prisutna u svim periodima ljudske istorije i na svim meridijanima – od antičkih Grčke i Rima pa do savremenog svijeta. Ako bi zavirili u neku knjigu istorije naši “Ali-šovinisti” bi vidjeli da u antičkoj Grčkoj, samom izvoru naše civilizacije, homoseksualni odnos nije samo tolerisan već je i slavljen. Od svakodnevnog života:
do umjetnosti – poput ove skulpture rođaka i švalera Orestasa i Piladesa:
Ako bi još malo zavirili u istorijske udžbenike informisali bi se o jednoj od najintrigantnijih love story ikada – onoj tragičnoj, prefinjenoj i strasnoj ljubavi između dva velika ratnika i osvajača – Aleksandra Makedonskog i Hefastiona.
Zatim bi mogli da zavire i u Grčku mitologiju, možda i najljepšu literaturu koju je ljudski rod ikada napisao. Tamo bi saznali bezbrojne primjere istopolne ljubavi (a i mnogo toga o transrodnosti – hermafroditi su česta pojava na tim stranicama) – od Zevsa, preko Posejdona, Orfeja, Herakla, Dionisa, Hermesa, pa sve do najsexy od svih – Pana.
Ne bi bilo loše da se ove “ali-šoviniste” malo poduči i geografiji. Na primjer na temu ostrva Lezbosa na kome je pjesnikinja Sapfo uživala u čarima svojih prijateljica.
Ili da im se na časovima srpskog otvori Vujaklija i objasni od kuda uopšte potiče ta strašna riječ “peder” koje se toliko jadni boje: pederastija dolazi od reči παίς – dečak i έράω – voleti, i izvorno označava ljubav između odraslog muškarca i adolescenta. Trebalo bi ih zatim naučiti da su u Beotiji muškarac i dečak formalno stupali u vezu i živeli zajedno kao par; a da su Spartanci (arhetip-uzor svih „mačo“ desničara) praktikovali igru zavođenja u kojoj se stariji slobodni muškarac zaljubi u dečaka, objavi to javno i počene sa udvaranjem, dok je „zadatak“ mladića da bude „lep (καλός) i dobar, pošten i skroman (ἀγαθός)“.
Itd, itd. Mogli bi ove primjere nabrajati do u nedogled širom istorije i širom planete. Istopolni sex je prisutan i slavljen u mnogim kulturama. Između ostalog prisutan je i kod nas Srba – sjetimo se samo nestašnog vladike Kačavende. A i trenutna premijerka matice Srbije je lezbejka: da li gospoda Predsjednik i Gradonačelnik žele poručiti da Premijerka Brnabić nije dobrodošla u BL, jer se ne uklapa u naše “patrijarhalne” vrijednosti, kako je to lupio gradonačelnik?
Da zaključimo, slijedeći sokratsku mudrost: zlo je posledica neznanja. Šovinizam se najefikasnije iskorjenjuje emancipacijom ljudi. Buduće generacije potencijalnih “Ali-šovinista” (a i oni pametniji među sadašnjim) će svoj nesvjesni strah od drugoga i drugačijega savladati obrazovanjem, kojim će naučiti da nema čega da se boje – ni L ni G ni B, ni T: sve su to normalne i uobičajene prakse ljudskog roda od kada je svijeta i vijeka. Ovi napadi zilota na mirne građane BL treba, dakle, da u krajnjim instancama dovedu do reforme obrazovanja. Kojom bi se nastavni predmeti koji odgajaju šovinizam zamijenili onim humanijim i humanističkim sadržajima.
Tada političari ne bi mogli, jeftinim populističkim demagogijama, nahajcati ljude da napadaju svoje sugrađane umjesto da se fokusiraju na prave probleme. Narod koji izađe na proteste protiv LGBT, ali ne nalazi za shodno da se pobuni što živi u najsiromašnijioj državi Evrope; niti kada mu Incko ukida slobodu govora; Vlada uvodi verbalni delikt, vlast smjenjuje tužiteljke koje procesuiraju kriminalce … negdje debelo promašuje.