Povodom nedavno održanog beogradskog Euro Pride povela se polemika o nečemu što je nazvano „ideologija homoseksualizma“. U pitanju je formulacija kojom je Boško Obradović pokušao da pripadnike LGBTQ zajednice označi, s jedne strane, „stranim“ faktorom koji se nasilno ubacuje u naš srBski pravoslavni svjetonazor, i, s druge strane, kao propagiranje nečeg što je po mišljenju njega i njegovih sljedbenika „nenormalno“. Prva tvrdnja je toliko apsurdna da o njoj nema smisla raspravljati – jer niti je homoseksualizam Srbima stran (kako nam zorno pokazuje slučaj vladike Kačavende – i onim pravoslavnim), niti je „pravoslavni“ moral zajednički svim Srbima. No, druga tvrdnja zaslužuje pažnju, jer uvodi jednu opasnu matricu mišljenja koja je u istoriji već prouzrokovala bezbrojne zločine, a čiji je rodonačelnik sam „božanski filozof“ Platon. Naime, radi se o tvrdnji do postoji nešto što bi se moglo nazvati „ideja“ (od „eidos“ – „oblik“/obličje) „biće“ ili „bitak“, suština ili istinska priroda svake stvari. Tako i čovjeka.
Zašto je ovo tako zlokobna i opasna koncepcija? Zato što kada jednom ustvrdite da čovjek ima tu-i-tu prirodu, da je to-i-to istinsko biće čovjeka, onda, nužnim načinom, sve ostale vrste i stilove ljudske egzistencije označavate, ne više kao stvar stila, afiniteta ili svjetonazora, već kao otpadništvo ili izdaju ljudske PRIRODE. Ako tvrdite da je ta-i-ta vrsta života (braka, seksa, politike itd.) „normalna“, adekvatna „ideji“ čovjeka, onda oni koji ne dijele vaš stil/svjetonazor nisu „normalna“ ljudska bića, već izrodi, nenormalci, izdajnici, neka vrsta bolesti unutar ljudske zajednice. Tako se u ovom slučaju tvrdi, ne samo to da LGBTQ imaju drugačiji način uživanja u seksu i ljubavi, već da su u pitanju „nenormalni“ i patološki likovi. Ili, što bi izvjesna Jovana rekla – u pitanju je sam Lucifer:
Hrišćanska antropologija klasičan je primjer ponavljanja ove greške dehumanizacije: kada se kaže da je bog stvorio čovjeka dajući mu heteroseksualnu prirodu, ali i slobodu, onda čovjek, kada se odlučuje za homoseksualizam, zloupotrebljava svoju slobodu i odbacuje svoju humanu suštinu – otpadnik je ne samo od boga već i od sebe. On regresira ka podljudskim formama egzistencije, tj. postaje nešto što nije istinski čovjek. Ova logika objašnjava agresorski karakter svakog platonizma i žestinu svih vjerskih ratova. Jer kada jednom nekoj ljudskoj grupaciji osporite njenu humanu prirodu onda je lako opravdati nasilje nad istom. Kao što je Adorno svojevremeno rekao: „U Aušvicu nisu trošeni ljudi, već primjerci“: Ne-Arijevci. Tako i u Beogradu nisu napadani ljudi koji samo imaju drugačiji afinitet u seksu, već izrodi i ljudske anomalije.
Ta agresorska dehumanizacija drugačijeg lako se može vidjeti u mnogim detaljima cijelog slučaja, npr. fotografijama kojima se potkrepljuju slični stavovi. Po pravilu se biraju fotosi koji bi trebalo da izazovu gađenje, dok se ignorišu oni koji bi mogli proizvesti afinitet. Tipa prelijepih Nataše i Sare, vrlo pametno odabranih od strane organizatora EPride:
AntiPride kampanje ovog tipa nisu ništa drugo do platonizam razvodnjen za široke narodne mase i amatere. Bolje rečeno „platoničarska greška“ – jer još prije više stotina godina objašnjeno je zašto je ova vrsta mišljenja pogrešna. Ovdje nećemo ulaziti u metafizički nivo antiplatoničaske agumentacije, za potrebe ovog teksta dovoljan je znatno skromniji nivo istorije i sociologije. One nedvosmisleno pokazuju da čovjek nema nikakvu fiksiranu suštinu – on je otvoreno i razvojno biće koje se mijenja u vemenu i razlikuje u prostoru. Stoga je svaka forma ljudskog života (podrazumijeva se: dok je neagresivna prema drugima) jednako „sveta“ i „normalna“. Ili, kako je to lijepo rekao Nietzsche: „Sve što je ljudsko nije mi strano“. To je tako očita istina da je teško razumjeti kako je toliki ljudi ne vide. Dovoljno je samo pogledati šta se u pojedinim periodima i društvima smatralo „normalnim“ pa je sasvim očito da nema jedne i jednom date definicije „normalnog“. Tako su npr. Grci, naročito Spartanci, slavili homoseksualnu ljubav, a odnos muškarac-žena smatrali nižom formom seksa, koja je biološki uslovljena i usmjerena na puku reprodukciju i rađanje. Legendarna „Sveta četa Tebe“ – jedna od elitnih jedinica, sastojala se od 300 vojnika – 150 ljubavnih parova. Ideja je bila da će čovjek na bojištu dati život za onoga koga voli, pa je najbolje da mu s desne strane u falangi stoji ljubav njegovog života.
U pravnom sistemu ovo stanovište o „otvorenoj“ prirodi čovjeka, ima svoj izraz u doktrini o ljudskim pravima i Rolsovoj propoziciji o „plitkim temeljima“ države. Njima se zabranjuje demokratskoj „većini“ da ograničava/ukida individualna prava. Mnogi, nažalost, ne razumiju da je savremena liberalna republika mnogo više od pukog opisa političkog sistema i arhitekture institucija. U takvoj državi, narodu nije dopušteno da glasa o svemu – on ne može većinom ukinuti bazična ljudska prava manjini ili nekom pojedincu. Ideja je dublja: da se spriječi da jedna grupa nametne svoj svjetonazor, kao JEDINI normalan, svima. U jednoj modernoj republici i Pride i litije su jednako „normalni“. Koliko god jedni smatrali Pride „maršom perverznih“, a drugi litije „mračnjaštvom srednjovjekovnih zilota“, pravni poredak savremene države mora i jednima i drugima garantovati pravo da iskažu sebe. Zato uobičajena fora litijaške agresivne većine: „Nemam ništa protiv – neka oni rade šta god hoće, ali u svoja četri zida, a ne da to propagiraju mojoj djeci“ ne može. Jer šta će zaštititi djecu od litija ili pravoslavnog svjetonazora za one koji te forme egzistencije smatraju „nenormalnim“? Ono što mnogi ne žele da vide je da postoji veliki broj ljudi kojima su hrišćanske i/ili tradicionalne vrijednosti i prakse odvratne i „nenormalne“. Poput ovog slučaja nedavno iz Zagreba:
Koliko god ovo djelovalo morbidno i scary, mi ipak ne smijemo ovim ljudima zabraniti da izađu na trg i iskažu svoja uvjerenja. Takva logika bi nas dovela u situaciju da niko ne može ništa iskazati u javnom prostoru – jer svaki zamislivi svjetonazor je bar nekome „nenormalan“. Ili u tiraniju većine u kojoj bi svi oni koji su „drugačiji“ na kraju bili prinuđeni da se zatvore u svoja četri zida ili odu. Prema posljednjem popisu, Srbiju je u prethodnoj deceniji napustilo više od 800 000 ljudi. Mnogi od njih su otišli, ne samo zbog ekonomskih faktora, već što su manjinski svjetonazor. To lako možemo dokazati po tome gdje su ovi ljudi otišli – u zemlje koje su „otvorena društva“. Kako je nedavno na Twitteru vrlo slikovito objasnio jedan od otišlih:
Tako, ako se malo razmisli, vidimo da Boško Obradović i slične „patriote“ tzv „većinske Srbije“, kunući se u „srpstvo“, zapravo nanose ogromnu štetu Srbiji. Smisao republike (a i tajna njene moći i bogatstva), kao države u kojoj je vlada ograničena ustavom, a narod (tj. “većina”) ograničen prirodnim pravima pojedinca, je da se ova vrsta tiranije većine spriječi. Da se omogući da ove dvije grupe ljudi žive jedni pored drugih, a da se međusobno ne poubijaju ili spaljuju na lomači:
Da ljudi, kakav god svjetonazor imali, mogu s mirom ostati u svojoj zemlji, a da ih ziloti bilo koje vrste ne proganjaju. Egzodus je često posljedica represije jačeg nad slabijim ili većine nad manjinom. Ako se ovim agresivnim grupama ne stane u kraj, boreći se za „srpsku dušu“, ostaćemo bez Srba. Pa, shodno mudroj poruci Patrijarha Pavla, i bez Srbije: „Livade su onoga čije su ovce.“
