Nakon 1989. bivše komunističke jednopartijske države formalno su prešle na demokratiju i višestranačje. Ipak, praksa tih država pokazuje da se mnoge od njih nisu uspjele istinski i do kraja demokratizovati. U mnogima je uspostavljen jedan specifičan sistem autokratskih režima koji postoje unutar formalno demokratskih institucija. To je lako testirati prostim konstatovanjem dužine vladavine jednog čovjeka i jedne stranke: u pitanju su višedecenijske vladavine. U zdravim demokratijama vlasti se smjenjuju periodično, a bivši lideri nakon jednog ili dva mandata odlaze u političku penziju. Ko se danas sjeća Fransoa Olanda, Borisa Džonsona ili Tereze Mej. Nasuprot tome u sistemima “demokratskih kraljeva” imamo višedecenijske vladavine: Putin u Rusiji, Lukašenko u Bjelorusiji, dinastija Alijev u Azerbejdžanu, Milo Đukanović u Crnoj Gori, Milošević a sada i Vučić u Srbiji, Dodik u Srpskoj, Čović kod BH Hrvata. Ove vladavine otvoreno teže da budu doživotne, a u slučaju Bošnjaka imali smo čak i naslednu dinastiju Izetbegovića.
Takvi sistemi su najnoviji primjer stare anomalije demokratije koja je poznata još od Aristotela: tendencija demokratije da se izvrgne u tiraniju. Pitanje glasi: kako se ovakvi režimi uspostavljaju i održavaju u uslovima savremenog svijeta? Oni to postižu koristeći dobro poznate metode. Osvrnimo se samo na neke.
Medijski totalitarizam
S obzirom da je demokratija sistem javnih politika, ključna stvar je gospodariti javnim diskursom. To se najbolje postiže tako što se opoziciji i nesaglasnim pojedincima uskrati pristup medijima. Režim u Srbiji je otišao tako daleko da ne dopušta nacionalne frekvencije nerežimskim medijima. A nije bolja situacija ni u RS: nakon što je režim ovladao i ATV-om jedina TV na kojoj opozicija može nešto reći je BN.
Cenzura nije ograničena samo na opozicione političare, već i na bilo koga ko bi iznio mišljenje koje nije u saglasnosti sa oficijelnim narativom. U ovakvim sistemima ne postoji stvarna javna diskusija na bilo koju bitnu političku temu – od ekonomije do rata u Ukrajini. Kada je neko na RTRS ili ATV čuo bilo kakav kritički stav o putinističkoj agresiji na Ukrajinu? Kada je iko na RTS video raspravu na temu zaduženja od 20+ milijardi $ koje je proveo SNS režim? Jedino što možemo čuti su režimski političari i “patriotski odgovorni” intelektualci i “eksperti” koji kao papagaji ponavljaju zadatu mantru.
Destrukcija opozicije
Režimi ovog tipa trude se da kontuzuju opoziciju i postepeno ju svode na nemoćnu ikebanu, puki dekor političkog sistema koji služi samo da održava privid demokratije i višestranačja. Različiti su metodi kojima se to postiže. Rigidni režimi tipa putinizma ne libe se sirovih metoda puke represije i progona opozicionara i nemaju nikakav problem da uhapse Navljanog i deportuju ga u Sibir. Pametniji režimi opoziciji uskraćuju pristup medijskom prostoru blokirajući joj mogućnost da progovori. Ili ju desetkuju kadrovski privlačeći sve kvalitetne kadrove opozicije u svoje redove. Kada sam prije desetak godina bio angažovan u SDS-u ta je stranka, i opozicija u cjelini, kadrovski bila an pari sa režimom. Danas je to razlika u dvije ili tri klase – SNSD&Co privukli su na svoju stranu praktično sve (čast izuzecima) što je valjalo u tadašnjoj opoziciji. Dovoljno je da pogledate bilo koju random fotografiju Dodika, i vidjećete da je okružen bivšim opozicionarima. U takvoj situaciji kada čovjek pokuša da nađe razlog zašto bi glasao za opoziciju, jedino što može smisliti je nešto tipa: promjena je sama po sebi dobra, čak i ako lošiji dolaze.
U svakom slučaju kako odmiče vladavina režima tako je opoziciji sve teže: njoj nedostaje resursa i jedino što ju može održati u životu kao realnu prijetnju režimu je atraktivan koncept/ideja. Ali ideje ne padaju s neba: njih kreiraju pametni ljudi. Da li bi SNS režim preživio ovo što se sada dešava u Srbiji da u opoziciji postoji čovjek kalibra Đinđića? Zašto opozicija u RS nije u stanju da kaže bilo šta drugačije od režima na bilo koju bitnu temu – od NATO i EU integracija, odnosu prema Srbiji, tretiranju manjinskih grupa poput LGBT, odnosu crkve i države, itd.? Sve što mogu svodi se na jeftini populizam “držte lopove”. Opozicija je destkovana i nije u stanju da bude oponent politikama SNSD-a, već je svedena na opziciju SNSD-u, ili čak opoziciju samom Dodiku. A to nije politika.
Destrukcija opozicije objašnjava zašto ove vrste režima rijetko bivaju smjenjene izborima, već to obično bude u nekoj formi nasilnog ili nenasilnog “događanja naroda” – poput 5. oktobra kojim je srušena Miloševićeva diktatura, ili litija kojima je Amfilohije porazio Đukanovićev režim. Prosto je: ako nemate alternative u političkoj stranci, onda preostaje samo da narod uzme stvar u svoje ruke – kada i ako mu dozlogrdi.
Kult Vođe i “Država to sam Ja”
Klasična mantra kojom se ovakvi režimi održavaju je narativ po kome je lider Partije nadnaravna pojava, bogom dani Mesija poslan da nas spasi i provede kroz “bespuća povjesne zbiljnosti”. Nedavno me je jedan, inače pametan čovjek, upitao ni manje ni više do sljedeće: “Šta bi mi da nema Dodika?” Na moje: “Ništa posebno – izabrali bi drugog Predsjednika Republike” iskreno se prenerazio očito smatrajući da sam sišao sa uma. Psihološka fora koju praktikuju sve autokrate je dijalektika: (A) slijedi nam doba krize i nebrojenih opasnosti (napadi na Srpsku, Kosovo, itd); i (B) potreban nam je jak lider da nas kroz to izbavi. Kada je Vučić, koji inače nije učestvovao na izborima, obznanio da ukoliko SNS ne bude mogao formirati vlast samostalno i on podnosi ostavku, igrao je na tu foru.
Vlast je iskušenje kojem se mnogi ne mogu oduprijeti. Zato je kult vođe tako rasprostranjena bolest. I zato su savremene demokratije izmislile razne institucionalne mehanizme kojima se to pokušava spriječiti. Poput ograničenosti kandidovanja na dva mandata. Npr. 22. amandman američkog ustava zabranjuje treći put kandidaturu za predsjednika. Lako razumljiva logika stoji iza toga: niko nije dovoljno pametan da više od deset godina upravlja jednim društvom. U režimima “demokratskih kraljeva” ovaj zaštitni mehanizam zaobiđen je na stari provjeren način: partijskom državom.
Totalna mobilizacija i moć Partije
Prava moć ovih sistema potiče iz Partije. To su u suštini samo nove verzije KP partijske države. Moć Vođe ne potiče iz javne funkcije koju obavlja, već iz činjenice da gospodari strankom. To se lako vidi po tome što je nevažno koju funkciju vođa obavlja – da li je premijer, predsjednik, član predsjedništva, šta god. Partija je sredstvo kojim se ozbiljuje politička moć – od kadriranja pa do dobijanja izbora. Da li će neko postati ministar zavisi isključivo od stranke. Da li će neki X proći na izborima zavisi od toga da li će vođa aminovati da se stranačka infrastruktura upregne u svrhu X-ove kandidature. SNS je u stanju da mobiliše po nekim procjenama više od 1,5 miliona glasača na dan izbora, a SNSD oko 200 000. To su ljudi koji su na ovaj ili onaj način (uvjerenjima, ideologijom, poslom, porodično, i sl) pod kontrolom stranke. Takve partije imaju i izrađenu infrastrukturu kojom mogu da obezbjede učešće svojih ljudi na glasanju. I mogu obezbjediti sve što je potrebno za izborni dan: od posmatrača, preko agitatora, sistema “siguran glas” itd. pa do kupovine/krađe glasova. Teško je imati iole realne projekcije te izborne korupcije ali slučaj Doboja sa prethodnih izbora u BiH, ili drastične nepravilnosti sa nedavnih izbora u Srbiji, daju određene naznake o razmjerama tih prevara.
U svakom slučaju Partija je ovladala svim institucijama sistema – ne samo onim političkim, već i onima koje bi po svojoj prirodi morale biti nestranačke – poput npr pravosuđa. U takvim sistemima teško možete dobiti posao u javnoj službi, čak teško možete dobiti krevet u bolnici ili termin kod doktora, ako niste član stranke. Suština je da je u ovakvim sistemima stranka zagospodarila svim segmentima života i onaj ko gospodari strankom ima svu moć.
Vanredno stanje
”Vođa je trebao stalan rat. Morao je građane držati u stalnom strahu od neprijatelja kako bi mu oni dali svu vlast koju poželi. Ljudi su htjeli živjeti pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. Bilo je to moguće samo ako ih se uvjeri da je neprijatelj svuda.” George Orwell, “1984”
Posebno važan metod za održavanje autokratije je atmosfera permanentnog vanrednog stanja: u situaciji ugroženosti nekim famoznim spoljnjim neprijateljem, moguće je suspendovati čak i osnovne slobode ljudi. Zato ovi režima pribjegavaju konstantnom traženju i izmišljanju neprijatelja. Srpskim režimima to su Bošnjaci, SAD, “kolektivni Zapad”, pa sve do fantazija o antisrpskim zavjerama Masona, Vatikana, i sličnih gluposti. Bošnjačkim pak režimima to su “secesionističke namjere genocidne tvorevine” i “velikosrpski” imperijalizam. Sjetimo se samo stalnih tirada Mila Đukanovića na temu “velikosrpske” šta-god.
Logika ove fore je jasna: ona služi unutrašnjoj homogenizaciji i stvaranju atmosfere gdje je svaki otpor režimu, pa čak i svaka nesaglasnost, proglašen nacionalnom izdajom. Otuda svi režimi ovog tipa pribjegavaju poznatim staljinističkim formulama “izdajnici & strani plaćenici” za sve nesaglasne. To pak omogućava progon i/ili medijski linč disidenata od strane režima. Pogledajmo samo sudbinu hrabre tužiteljke Bojane Savović u Srbiji. Silina kojom se SNS režim ustrijemio na ovu heroinu očito prevazilazi razmjere njenog krimena. Ali radi se o tome da se demonstrira kako će proći svako ko se drzne da iskoči iz zadatog narativa.
Ponuda je dijabolična i ne čudi da mnogi ne mogu odoliti njenoj privlačnosti: pridruži nam se i možeš raditi šta hoćeš – dobiti funkciju iako nemaš kompetencije za istu, šenlučiti javnim sredstvima, krasti, čak i ubijati; ili se suprotstavi i postradaćeš čak i ako sve radiš po zakonu i moralu. Možete plagirati (tj narodski rečeno “ukrasti”) doktorat pa ipak biti ministar financija kako je to slučaj sa Sinišom Malim. Ili prijaviti kriminal i biti smijenjen što se desilo majoru Katarini Petrović u Srbiji. Državi u kojoj su ljudi ubijani bez da je bilo adekvatnog sudskog epiloga. Kako to svjedoči slučaj “naplatne rampe”, ili slučaj sina vlasnika PINK-a (jedne od udarnih medijskih poluga režima) koji je pregazio djevojčicu i za to dobio jednogodišnji kućni pritvor. Predsjednik Srbije bio je čak toliko osion da je, u maniru srednjovijekovnih apsolutista, sam izašao na TV i obznanio kako je lično naredio nelegalno rušenje u Savamala. To na prvi pogled može djelovati kao infantilni refleks, ali ima mnogo dijaboličniju poruku: javno objavljivanje da zakoni ne važe za pripadnike režima.
Karl Šmit je svojevremeno definisao suverena kao “onog ko je u stanju da proglasi vanredno stanje”. Vanredno stanje je situacija u kojoj je suspendovan pravni sistem zemlje. De facto to znači: možete kršiti ustav i zakone, jer ko će se još baviti takvim začkoljicama kada nam kao kolektivitetu prijeti nestanak. Začuđujuće je, ali ta seljačka fora i dalje pali: kada su svojevremeno optuživali Nikolu Špirića za korupciju, on je mrtav-hladan na režimskoj RTRS sročio uvjerljivu odbranu: žrtva sam velikobošnjačke zavjere. Kada se procesuiraju Osmica i Debevec, SDA mediji to predstavljaju ne kao ono što jeste: proces protiv dva lika koji su uzurpirali institucije u svrhu zaštite partijskih i dinastičkih interesa, već progon dobrih bošnjačkih kadrova, napad na Bošnjake kao takve.
Poenta je: ako ste pripadnik režima vi ste de facto iznad zakona i zaštićeni ste od procesuiranja, jer se svaki napad na vas automatski podiže na nivo napada na vaš kolektivitet. Čak i ako to sami nikada ne koristite/zloupotrebljavate, samo po sebi je benefit. Filozofi frankfurtske škole naširoko su pisali o fenomenu sigurnosti koju pruža spajanje sa kolektivitetom. Da zaključimo: održavanje atmosfere vanrednog stanja ima za cilj da homogenizuje scenu i da pripadnicima režima omogući da nekažnjen rade šta god hoće.
Posljedice
Ovi i slični mehanizmi dobro su poznate i do detalja izučene metode uspostavljanja i održavanja autokratskih režima. Takođe su dobro poznate i krajnje konsekvence: premda kratkoročno, pa i srednjeročno, mogu biti vrlo efikasni – jer mobilišu veliki broj ljudi u režimski stroj, u konačnici neminovno vode nazadovanju, pa čak i destrukciji date političke zajednice.
Većina ovakvih režima u svojoj prvoj fazi podižu zajednicu u kojoj se pojave, ne samo politički već naročito ekonomski. Rusija prije Putina bila je bijedna i demoralisana zemlja. Sjetimo se kakva je Banjaluka bila prije 30 godine – na mnogim mjestima gdje su danas moderni stambeni blokovi bile su močvare. Sjetimo se puta kojim smo prije 30 godina išli prema Doboju ili Gradišci i kako sada putujemo tim trasama. Sjetimo se kako je izgledao onaj dio Beograda gdje je sada Beograd na vodi. Ali jedno društvo ne čine samo zgrade i putevi – kako to jasno svjedoči egzodus iz ovih zemalja. Istorija nas uči da ovakvi režimi, ako ne smognu snage da se istinski demokratizuju i otvore, na kraju kolabiraju i uguše se u vlastitim principima: korupciji, nepotizmu, jednoumlju (tzv “jedinstvu”) itd. Istorija nas takođe uči da najčešće ne uspjevaju da nađu tu snagu unutar sebe. Skoljeni sa svih strana neprijateljima koje su sami stvorili vrlo često skončaju tako što gurnu sebe i svoj narod u besmislene sukobe unaprijed osuđene na propast.