Čim se pročuje da nešto, biva, pišete, sa svih će vas strana skoliti anonimna braća po peru, da vam šalju rukopise, ali ne da biste im kazali kako ništa ne vrijedi to što rade, nego da im bezodvlačno ispostavite pečatiranu, u javnog bilježnika ovjerenu potvrdu o književnoj genijalnosti. Ne postupite li tako, steći ćete neprijatelja do groba. Ali pristanete li, pa namah okrležite pisca početnika, velika je vjerojatnost da ćete u njemu svejedno steći neprijatelja.
Izložbu "Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura politika 1950-1974" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (o čijoj je novoj, prilično kolosalnoj zgradi bilo vrlo suprotstavljenih mišljenja; meni se totalno laički čini da je sasvim OK...) postavilo je čak petoro znanih i afirmisanih autora različitih struka: Ljiljana Kolešnik, Tvrtko Jakovina, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda. Već i ova autorska multidisciplinarnost pokazuje izvesnu težnju ka (nedostižnoj, dakako) "sveobuhvatnosti" pogleda na jugosocijalističko iskustvo.
Jedan čovjek nikada nema samo jedan smisao, jednu misiju, jedan statičan telos u svom djelovanju, već hiljade različitih ciljeva koji su dinamični i isprepleteni u njegovoj svakodnevnici. Postoje i ljudi koji žele da imaju jedan jedini telos. Oni su, naime, žive karikature: mučenici nacije ili patetični zaljubljenici. Svijet je obilje, i usvajati ga s jednog stanovišta znači raditi pogrešno, biti smiješan kao onaj ludi čovjek na Rosinanteu.
Bivši predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, selektor reprezentacije, a prije toga fudbaler i trener Crvene zvezde, Miljan Miljanić preminuo je u 82. godini.
Plašim se tog trajnog gubljenja ravnoteže, tog odsustva slućene simetrije, plašim se te rezignacije, te nepodnošljive patetičnosti, tog trajnog nestanka poverenja. U redu, kažu oni, kako ih cinični komentatori prilika i analitičari nazivaju, razočarano ubistveni sredovečni gubitnici, u redu je, navikli smo na izdaju, obmanu, iluzije i nasilje. Samo ti koračaj, lutko lepa, žao nam je, ali prežalićemo te.
Na svom četvrtom albumu Avdić je ponovo sam, s mikrofonom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest te rifovima za koje bi ubili AC/DC, Black Sabbath, Sex Pistols i Black Flag. Razračunava se sa svjetskim problemima, ali nije ostao dužan ni Balkanu na kojem je “nacionalni ud eksplodirao u socijalističkom kondomu” pa se sva akcija svela na lupanje “kurcem po tastaturi” uspaljenih nacifašističkih idiota.
Iz Holivuda nam ove godine nije stiglo bogzna šta zanimljivo. Namrgođenom filmofilu je za filmske poslastice ostalo da se okrene ostatku sveta. A taj ostatak je imao solidnu godinu. Evo mogućeg izbora najboljih filmova u 2011.
Treba li povući paralele s ranijim radovima Olivera Frljića, 'Prolazi sve' najviše podsjeća na njegove predstave za djecu, rasute od Dubrave, preko Žar ptice do Zagrebačkog kazališta mladih. Utoliko bi se za 'Prolazi sve' moglo reći da je također predstava za djecu, ali namijenjena odraslima.