Darko Rundek već dvadeset godina živi u Parizu: otada je s različitim postavama snimio nekoliko albuma, a danas sklada, svira, pjeva na nekoliko jezika i nastupa s Rundek Cargo triom. Novu godinu dočekao je u Zagrebu. Za magazin “Novosti” govori o položaju umjetnika u Parizu, imigrantima i Europskoj uniji, kraju kapitalizma i mogućnosti da se Haustor jednoga dana ponovno okupi.
Pisati o komunizmu danas, kada se i u najmnogoljudnijoj zemlji na svetu komunizam već godinama uspešno ukršta sa elementima kapitalizma, deluje, blago rečeno, demode, ili bar zagonetno. Pisati posle dve decenije o komunizmu, čin je koji podrazumeva ili dobar povod (npr. nove činjenice ili novu metodologiju tumačenja) ili atipičan literarni učinak. Ništa od toga Basne o komunizmu ne sadrže – autorka operiše notornim podacima o životu iza Gvozdene zavese, vezujući se za ne manje notorne događaje i fenomene poput bežanja preko ili ispod Berlinskog zida, Praškog proleća 1968. ili zavođenja vojne dikature u Poljskoj 1981. godine.
Možda SFRJ stvarno nije valjala, a možda je Tito zajebao sve prodavši Amerima naš svemirski program! Nije to bila država stvarana da na Zemlji bude, već je to bila država stvorena da postane sila nebeska, intergalaktička
Na svom četvrtom albumu Avdić je ponovo sam, s mikrofonom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest te rifovima za koje bi ubili AC/DC, Black Sabbath, Sex Pistols i Black Flag. Razračunava se sa svjetskim problemima, ali nije ostao dužan ni Balkanu na kojem je “nacionalni ud eksplodirao u socijalističkom kondomu” pa se sva akcija svela na lupanje “kurcem po tastaturi” uspaljenih nacifašističkih idiota.
Čim se pročuje da nešto, biva, pišete, sa svih će vas strana skoliti anonimna braća po peru, da vam šalju rukopise, ali ne da biste im kazali kako ništa ne vrijedi to što rade, nego da im bezodvlačno ispostavite pečatiranu, u javnog bilježnika ovjerenu potvrdu o književnoj genijalnosti. Ne postupite li tako, steći ćete neprijatelja do groba. Ali pristanete li, pa namah okrležite pisca početnika, velika je vjerojatnost da ćete u njemu svejedno steći neprijatelja.
Izložbu "Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura politika 1950-1974" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (o čijoj je novoj, prilično kolosalnoj zgradi bilo vrlo suprotstavljenih mišljenja; meni se totalno laički čini da je sasvim OK...) postavilo je čak petoro znanih i afirmisanih autora različitih struka: Ljiljana Kolešnik, Tvrtko Jakovina, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda. Već i ova autorska multidisciplinarnost pokazuje izvesnu težnju ka (nedostižnoj, dakako) "sveobuhvatnosti" pogleda na jugosocijalističko iskustvo.
Jedan čovjek nikada nema samo jedan smisao, jednu misiju, jedan statičan telos u svom djelovanju, već hiljade različitih ciljeva koji su dinamični i isprepleteni u njegovoj svakodnevnici. Postoje i ljudi koji žele da imaju jedan jedini telos. Oni su, naime, žive karikature: mučenici nacije ili patetični zaljubljenici. Svijet je obilje, i usvajati ga s jednog stanovišta znači raditi pogrešno, biti smiješan kao onaj ludi čovjek na Rosinanteu.