Hrvatska košarkaška reprezentacija očekuje sutrašnji dvoboj protiv Finske na Eurobasketu u Litvi. Kao što je već poznato, Hrvatska je u C skupini zajedno sa Grčkom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Finskom i Crnom Gorom. Na predstojećem Eurobasketu hrvatski reprezentativci odlaze bez ozlijeđenog Roka Leni Ukića, koji je bio jedan od najvažnijih igrača Josipa Vrankovića.
Jugoslaviju ne tražim niti bih vam je dao. Ta lakonska parafraza ozbiljnog angažmana u kojem se život, svoj i tuđi – bez milosti, pa baš zato možda milostivo – zalaže za budući život, bila mi je dovoljna da kroz minula desetljeća “čuvam” iskustvo Jugoslavije od naređenog mu zaborava. Nije to uvijek bilo, a nije ni sada, lako. Nekada je bilo teško jer je moglo biti i opasno, danas je teško jer može biti trivijalno. Iskušenja koja su prijetila toj, ne samo mojoj – jer ima nas još – politici sjećanja nisu bila samo u jeftinoj nostalgiji, već i u mogućoj sublimnoj melankoliji žrtve. Raspad Jugoslavije za moju generaciju bio je trauma, koju smo dijelom već prenijeli i na generacije koje su došle nakon godine nulte, a da je još nismo do kraja razriješili.
Nogometaši Barcelone na impresivan su način krenuli u novu sezonu u španskom prvenstvu. U sklopu 2. kola Primere ekipa Josepa Guardiole savladala je na Camp Nou Villarreal s 5-0.
Kafe Ričmond, to omiljeno stecište mnogih velikana duha, jednostavno, više ne postoji. Barske stolice u staroengleskom stilu, koje su čuvale otiske Borhesa i njegovih prijatelja koji su sedeći na njima priređivali nezaboravna poetska okupljanja i vodili literarne debate - zauvek su otišle u istoriju, zajedno sa dekorativnim ukrasima, mermernim stubovima, bilijarskim stolovima, šahovskim garniturama i svim onim stvarima koje su činile osoben duh ovog mesta.
Šta je danas zaista veliki poljski reditelj Jirži Skolimovski (1938), poslednjih decenija često izvan kinematografskog ringa? Bokser-poeta, zapitani filmski gubitnik, zamišljeni slikar?
Pod maskom reality show potrage za zločincem, kroz naratorsko oko humanizovane kamere, roman simulira dokumentarnost i validnost kazanog/viđenog u onoj meri u kojoj i sama tv forma reality emisija predstavlja montiranu, virtuelnu i potpuno iskrivljenu stvarnost.
Kako god bilo, Munro piše izvrsno, originalno, ali i nekako 'starinski', usredotočujući se na razvoj priče i karaktere, na životne situacije i obrate, nigdje ne koketirajući s narativnim strategijama na način da one same sebi postaju svrhom. Njezine su priče sličnog senzibiliteta kao i O'Connoričine: gluhi brakovi, mali gradovi i male sreće, intimizam, obiteljske tajne i ljubavni odnosi, naizgled obične priče o tzv. običnim ljudima s neočekivanim raspletima, u kojima bruji stvarni život.
Evo recimo, da sam ja Vi, pa da čitam tu knjigu, a u stvari sam ja, da li bi onda meni to bilo interesantno da čitam, uz smeh dovršava storiju o sebi kao piscu – čiatocu.