Drugi album u Sealovu croonerskom soul ciklusu veliki je korak naprijed u odnosu na prvi, čak toliko da je riječ o jednom od boljih cover albuma posljednjih godina...
Sarajevo Film Festival pokreće novi program pod nazivom "Kinoscope", čije je uređivanje povjereno internacionalnom timu selektora u sastavu Mike Goodridge iz Velike Britanije, Alessandro Raja iz Italije i Mathilde Henrot iz Francuske.
Pijanstvo od držanja nogu u alkoholu, alarm koji se oglašava neprijatnim mirisom, psovanje za olakšanje bola i zubni konac sa ukusom slanine samo su neki od mitova i izuma kojima su se bavili istraživači u 2011. godini.
Smrt literature u republikama nastalim na krhotinama Jugoslavije ne znači da se književnost na tom mestu više nikada neće pojaviti. Postoji mogućnost da se ona rekonstituiše, i to kroz direktnu i bespoštednu kritiku sopstvenog destruktivnog delovanja, odnosno kroz otvoren diskurs o tome kako je samu sebe uništila. Jedini metod proučavanja književnosti na ovim prostorima je onaj koji bespoštedno govori o njenoj instrumentalizaciji i samouništenju kroz uništenje državne institucije u kojoj je ona postojala.
Ako hoćeš napraviti album, moraš biti vrlo odlučan, a mi znamo biti neodlučni, često i lijeni. Nekoliko smo puta završavali ovaj album, bili smo često na pragu da ga izdamo. Važemo stvari dok nam se ne svide, a na to može otići sedam života… Jako smo strogi prema sebi i jedna od velikih motivacija bila nam je ta da ne ponavljamo “La la”.
Osim mačeva, odora i mamuza 62. Berlinale donosi i nešto savremenih naslova, pa je u programu i novi film Stevena Soderbergha, špijunski triler “Haywire” u kojem nastupa kikbokserica Gina Carano. Američki film predstavljaju još Stephen Daldry s adaptacijom romana Safrana Foera “Extremly Loud and Incredibly Close” u kojoj glumi Tom Hanks, te Billy Bob Thornton koji se nakon deset godina vratio režiji filmom “Auto Jayne Mansfield”.
Sumorno, gadno, sivo, depresivno, očajno, jadno, na rubu suicida, prljavo, primitivno, zatucano, nazadno, totalitarno, antiutopijsko, previše religije u svemu, siromašno, jadno kao u ruskim romanima s početka 20. vijeka, robovski jadno, tragično, toliko tragično da mi to nećemo nikad shvatiti, odvratno, blijedo, neuvjerljivo, kao da živimo tuđe živote. Unatoč ovim epitetima koji čine današnji život, meni je moj život jedan i jedini – nemam rezervnog, pa se trudim da to što sam okružen mrakom, to što se bavim dijagnosticiranjem tog mraka, ne znači, apsolutno ne znači da je moj vitalizam, moja volja za životom išta manja nego što je to bila prije rata kad nam je, eto biva, bilo toliko bolje. Čak naprotiv, još više vjerujem u život bez obzira na to koliko on ima malu kvotu na globalnoj kladioničarskoj ponudi.
Ova će serija posve sigurno o Titu ostaviti daleko pozitivniji dojam no druge koje smo dosad gledali na HTV-u. Zahvaljujući njoj, u posljednjem je trenutku, neposredno prije no su umrli, zabilježila sjećanja velikog broja svjedoka. To je nešto što treba posebno cijeniti i ono što će ovom radu ipak dati trajni karakter.
Ismet Mujezinović bio je veliki slikar, snažne naracije. Na način velike književnosti, kako to mogu samo romani ili velika poezija, njegove slike su svjedočanstvo o vremenu. Napokon, postavimo li, jedan uz drugi, dva njegova autoportreta, pred nama će se, poput molitvenog ćilima, rasprostrijeti najprije jedan, a odmah za njim tisuću i jedan životopis, koji će, svi zajedno, tvoriti onu najzanimljiviju, veliku i intimnu priču o slomu Jugoslavije, koja, opet, funkcionira jedino kao priča o jednoj ili tisuću i jednoj biografiji.