Često sam o dešavanjima s ljubuškim Muslimanima za vrijeme rata govorila kroz svoje tekstove i govoriti ću dok me ima. Raseljeni grad i njegove velike ličnosti uvijek će biti mrlja na tim sjećanjima. Baš kao što sam govorila o stradanjima Hrvata u Trusini ili primjerice, Uzdolu. O onim stradanjima o kojima se u bošnjačkom, medijskom prostoru nije smjelo i danas se ne smije znati. O onim mrtvima kojih kao i da nema. Suočavanje sa našom prošlošću jedini je korak ka ispravnoj budućnosti. Ne vjerujem u voljenje svog, dok pljuješ drugog. Serem ti se na to domoljublje i patriotizam, dok jednog uzdižeš, a drugog šamaraš. Dok su samo jedni žrtve, a ostali obični mrtvi.
U Sarajevu su, kao i drugdje u Bosni i Hercegovini, prag punoljetstva prešle generacije za koje je ovo što mi smatramo užasom, jedini svijet kojeg poznaju. U tom je svijetu sasvim prirodna mržnja jednog naroda prema drugom, jednog društva za kafanskim stolom prema drugom, osjećaj krda i gomile je gnusno jak u javnom životu, a trpeljivost se smatra slabošću i mekuštvom. E zbog njih je, puno više nego zbog tepiha i nagrada, nategnutog glamoura, celebrity gostiju, ma skoro svega – osim filmova koji će prije u muzeje nego u kino distribuciju – važan SFF.
Zašto su ljubuški udrugari toliko zapeli da se film o Neđi ne prikaže u gradu u kojem je živio i u kojemu je ovoga proljeća umro? Pa zato što je Nedjeljko Neđo Galić bio i ostao velik i plemenit čovjek i u vremenima kada se plemenitost nije doživljavala kao ljudska vrlina nego kao nacionalna izdaja. Zato što se Neđo od Ljubuškog u ljeto 1993. jedini u gradu pobunio protiv progona svojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti.
Tokom leta i jeseni devedeset druge godine ovde je na najbrutalnije zamislive načine pobijeno na hiljade civila, na stotine žena je okrutno silovano, deca i starci su mučeni, streljani, spaljivani, klani. Kasarna “Uzamnica”, hotel “Bikavac”, Pionirska ulica, motel “Vilina Vlas”, hidrocentrala, sve su to mračni toponimi te “multikulturalnosti” o kojoj tako lirski i oh tako sociopatski blagoglagolje naš zaboravni junak i njegov još zaboravniji politički mentor i finansijer
Obećava tako Erdogan (u ime Turske) Bosni i Hercegovini "mir, sigurnost i blagostanje". Mir, takav-kakav, postoji već šesnaest-sedamnaest godina, no sigurnosti i blagostanja niti ima niti se naslućuju. Izjave poput navedene Bosnu i Hercegovinu ne približavaju sigurnosti i blagostanju, no to im, rekosmo, i nije bio cilj. Erdoganu je bitno učvrstiti svoju reputaciju na domaćem terenu, a medijsko-politička "bura u čaši vode" unutar Bosne i Hercegovine samo je kolateralna šteta. Kao i ostale takve "bure", i ova će se naposljetku smiriti, no neće proći dugo, a neki će drugi "igrač" obznaniti svoju ideju o tome "šta (treba) da radi ovaj zalog", pa će početi nova "bura" i tako sve iznova.
Nema u Hrvatskoj vrjednije knjige od stare partijske knjižice, falsifikatori hrvatskih pasoša za zemunske i surčinske mafijaše prebacili su posao na iskaznice Saveza komunista, a antikvari trljaju ruke: jedna knjižica s potpisom Stipe Šuvara, kupljena na Hreljiću za pet kuna, na crnom tržištu danas vrijedi i po deset somova, a za staru, dobro očuvanu iskaznicu iz 1982., s vlastoručnim potpisom druga Vladimira Bakarića, može se dobiti i dvadeset pet hiljada eura.
Budućnost ovoga grada, kako nam se učinila u ove vrele ljetne dane, takva je da bismo, možda, uskoro mogli imati impresivne vodoskoke, ali će ulicama pokraj vodoskoka teći govna. Nemojte misliti da je to samo literarna figura ili proizvod mašte uznemirene visokim temperaturama, jer takva društva i takvi gradovi u stvarnosti postoje: u Indiji, recimo, ali i bliže, po istočnoj Europi, gdje god se iz socijalizma nije prešlo u sustav koji će biti temeljen na barem takvoj i tolikoj društvenoj solidarnosti kojom bi se solidarno gradila i popravljala kanalizacija.
Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača. Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.
Ukoliko se politički identitet, naglašavao je Đinđić, definira polazeći od kulture, i ukoliko politika postane djelatnost za ostvarenje nekog kulturnog programa, treba očekivati porast nerješivih konflikata. ”Jer u sferi vrednosti – a to je kultura – nema pomirenja. Oni koji govore drugim jezikom i koji imaju drugu kulturu postaju prepreka vlastitom nacionalnom identitetu.