Još jedan Ilindan je došao i prošao. Nisam imala nameru da ponovo pišem o ovoj temi, jer mi je već dosta, i to iz više razloga. Znam da je u ovaj najveći nacionalni praznik (i prvi iz 1903, i drugi iz 1944. i onaj iz 1991) ugrađeno puno mitologije, kao i u svaki praznik ove vrste.
Na zahtev sponzora amaterizmu je odzvonilo, dovedeni su profesionalni gladijatori, oni što cele godine idu sa jednog spektakla na drugi praveći pare sebi, sponzorima, organizatorima i bezbrojnim TV kanalima. De Kubertenova utopija da je „važno učestvovati” pretrpela je metamorfozu: „Važno je zaraditi”. A zarade nema ako se sportisti ne nateraju da nadmaše ljudske mogućnosti, da se bespoštedno biju za zlato, jer već ono srebro i bronza, shodno svojem berzanskom rejtingu ne vredi mnogo.
Šta je ova nevidljiva ruka, pita se Fuko. Popularno objašnjenje glasi da je ona Smitov ekonomski optimizam ili teološki ostatak, proviđenje ili mesto blagonaklonog boga, koji nadzire ekonomske procese. U svakom slučaju, reč je o tome da postoji transparentnost ekonomskog sveta, doduše ne za pojedinca, već za privilegovan pogled.
Naši marketinški i komunikacijski stručnjaci, u čijim uredima najviše posla imaju računovođe, koji trebaju prikriti ono što dizajn ne može, smatraju da čovjek s bezbroj afera može biti veliki poticaj za kampanju. Isti onaj čovjek koji smatra da je bolje uložiti novac u plakate negoli u poljoprivrednu proizvodnju. I to sve po domaći, sa srcem u stranom trgovačkom lancu nudeći vodu, koja i ne izgleda kao neka od domaćih voda.
Od Čačka do Čikaga i od Splita do Sidneja, nepotizam se zatiče praktično svuda. On je deo prirodnih ljudskih nagona ali ujedno i kulturni fenomen koji vešto migolji kroz sisteme i ideologije. Praksa koju, satistički gledano, mnogo više ljudi primenjuje nego što otvoreno podržava. A to je čini praktično neuništivom.
Ako grad, bar u teoriji, odražava potrebe svih koji u njemu žive, i ako su gradske vizure stvorene isprepletanim i autorefleksivnim delovanjem njegovih žitelja, onda to u doba „neoliberalne stvarnosti“ može važiti samo za one mikrosredine i relacije koje se ne protežu dalje od dobrosusedskih odnosa. Pravo na grad, kao kolektivno pravo građana, pada u ruke privatnih interesa i domaćih i stranih investitora-urbanista, sve više razdvajajući grad od onih koji u njemu žive.
Ne znam jeste li razmišljali o tome kako je nastao običaj rukovanja. Ja jesam, prvi put prije desetak godina, kada sam jednome poznaniku iz nekoga danas nevažnog razloga odbio pruženu ruku. I ruka je, tako, ostala da visi, i eno je i danas, tamo gdje sam je ostavio. Razlog ne pamtim, ali pamtim nju, i nikako da se pomirim s tim što poznanikova ruka sve ove godine visi u zraku, protivno silama zemljine teže i onim drugim silama koje čine da sve živo i sve mrtvo pada nakon što se ispusti.
Utješna je okolnost u čitavoj frci, svi su liječnici svijeta korumpirani. Pred godinu ili dvije u Njemačkoj se pisalo kako to tamo izgleda. Liječnike se nagrađivalo svim i svačim, ovisno o njihovom statusu, pozivalo ih se na simpozije o najnovijim metodama liječenja a na “dnevnom redu” stajala je opaska:”obavezno ponijeti skije”. Jednostavno, liječnici su ljudi poput nas. Bića od krvi i mesa. Potkupljiva i lažljiva. Naravno da u svakom kukolju ima žita. Pitanje je kako ga otkriti.