Vodurina, jebena tekućina, uništila je sve što smo gradili proteklih dvadesetak godina. Izbrisala je granice, čak se i mržnja u kojoj smo se opušteno valjali utopila u njoj. Četnik pomaže ustaši, ustaša pomaže četniku… Đoković je na fejsu nacrtao Jugoslaviju, pozdravlja i svoje i nas… Klanje nas rastavi, davljenje nas sastavi. Mi smo Đokovićevi, Đoković je naš!
Iako vlada mišljenje da čovjek može pobijediti prirodu, posljednje poplave govore suprotno. Dok su poplave prirodan fenomen u rijeka baš kao cirkulacija krvi u ljudi, štete od poplava su djelo čovjeka. Stoljeće tradicionalne obrane od poplava, deseci utrošenih milijardi na tehnički pristup, no poplave i dalje haraju, dokaz su neučinkovitosti, ali i nerazumijevanje složene hidrologije i dinamike rijeka.
Odmah da razjasnimo sledeće: narodu ove zemlje (Srbije) svaka čast. Da nam nije nas, propali bismo odavno. Gledajući silu solidarnosti i samoorganizacije koja se podigla za vrlo kratko vreme, čovek ne može a da ne oseti ponos. Sa druge strane, država je pokazala je neviđenu tromost, nespremnost i potpunu, ali potpunu dezorganizovanost. A kome takva država treba?
Odgovore na ova pitanja imaju obavezu dati oni koji vrše vlast u ime svih nas, koje smo izabrali da vladaju za naše dobro i u našu korist i za to ih između ostalog debelo plaćamo.
Pretužno je koliko se osjetimo malima tek kad nas strese do dna tabana, kad nam sve oko nas pokaže koliko je taj život zapravo krhak kao titraj paučine u ćošku.
Moj nam je posinak jučer javio da je u Orašju. Gdje je danas ne znamo ali smo sigurni da on i njegova grupa koja broji dvadeset mladića iz čitave Hrvatske, svi vrhunski obučeni profesionalci, pokušavaju mutnoj vodi oteti sirote ljude koji su ostali bez ičega. Dok naši hrabri dečki provode dane i noći u vodi do grla opsjednuti potrebom da pomognu bližnjemu svome, što rade hrvatski multimilijunaši i milijunaši?
Mora li zaista da nam voda dođe do guše, pa da ono najplemenitije u nama, koje tako teško prepoznajemo i pokazujemo kada je stanje redovno, ispliva na površinu
Danas smo bili u Olovu. Ako bih jednom riječju opisala ono što smo vidjeli, naprikladnije bih sve opisala rječju- tuga. U isto vrijeme kad i mi, put Olova je krenuo i kombi Crvenog Krsta. Kad smo stigli u grad, dočekala nas je tako tužna atmosfera: ljudi izbacuju vodu iz podruma, čiste potpoljene kuće i stanove, kažu da imaju vode i hrane, da mora biti bolje i zahvljaju nam se što smo ih pitali kako su.