Da bi prikupili novac u tzv. Fond solidarnosti, odlučili su se da tu solidarnost nametnu zakonom, pri čemu solidarni ima da budu i radnici i poslodavci i svi vlasnici automobila, kao i svi vlasnici oružja. Pri tome nisu zaboravili ni najugroženiju kategoriju stanovništva, a to su penzioneri.
Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija. Dobro nam došli, ubojice.
Mi anarhisti želimo svijet bez ikakve vrste nasilja. Ali da bi to ostvarili, potrebna je društvena revolucija koja će u potpunosti izmijeniti društvo, zbaciti vladajuću klasu i njenu državu.
Desile su se poplave, pa narod, pa klizišta, pa odroni, pa glad, žeđ, pa jad i bijeda, pa čišćenje, pa politički marketing, pa kvazistudentske brigade... Evo, došlo je na red i dešavanje komaraca.
Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.
Narcis na vlasti, uz pomoć unovačenih jurišnih trupa, dobiva priliku da svoje ambicije parazitski priljubi na kolektivnu emotivnost, da svoju ugroženost izjednači s ugroženošću naciona, da zarad „općeg interesa“ izolira kužne od zdravih, da presudi tko voli a tko ne voli vlastiti narod, da hapsi širitelje uznemirujućih vijesti, da oglasi križarski rat protiv istine, da brutalno gasi nezavisne medije koji vode „uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“…
Ovo što danas gledamo u Srbiji nije samo gruba demonstracija samovolje jedne osobe i jedne stranke, čija čitava predistorija svedoči o jakim antisistemskim tendencijama. To je naravno i sistemski problem nastao nezavisno od njih: Srbija je ustavom iz 2006. definisana kao država u kojoj je moguće da se preko partije uspostavi apsolutna, nekontrolisana vlast.
Čim je saznao da mu premijerov mlađi brat noću šeta po hodnicima Vlade, a danju žuri od jednoga do drugog ministarstva, i čim je u Glasu Koncila, Kani ili Večernjaku pročitao dramatičnu ispovijest žene, vidjelice koja svjedoči da je Krešimir Milanović istovremeno viđan na dva do tri mjesta, u dva do tri ministarstva, Slavko Linić trebao je nazvati premijera, izvikati se na njega, dati ostavku, sačuvati obraz… Bio bi to sjajan povod za svađu.
Može li neko kod koga je samo ambicija bila veća od samozaljubljenosti svesti sebe na tako mali format? Odgovor će dati izraz lica Mustafe Cerića u izbornoj noći. Sve iz njegove prošlosti govori kako će bivši reis u skoroj budućnosti biti iskreno razočaran time što neće biti jedan od trojice s kabinetom u Ulici Maršala Tita broj šesnaest.