Hrvatska je danas zemlja u kojoj živi oko tri milijuna stanovnika. Malo nas je ali smo žalosni. Moja prijateljica je jučer obigrala pola grada u lovu na lijek, ima neku frku sa štitnjačom. Svjetska kriza.
U mom svijetu, suprotno tome, vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza.
Rođeni na današnji dan 1995. godine, ovoga će oktobra prvi puta na izbore. I ne samo oni, već i bivše djevojčice i bivši dječaci kojima u rubrici datum rođenja piše, recimo, osamnaesti maj te posljednje, ratne godine. Glasat će, barem to mogu, i oni što su, kako se to kaže, svijet ugledali malo kasnije, prve godine mira, osim rođenih na njenom kraju.
Zašto jedna tako lepa, urbana, humana i osećajno opravdana stvar, kao što je parada, ponosa, izaziva već toliko godina toliku mržnju, posledično opsadno stanje i konačno oduzima nadu?
Auuu, pa oni ko ajduci idu i bunu prave mesečini. Sreća pa ih je naš Mile, sliku mu ljubim, odma raskrimko. A, viš ti bande pemzionerske, malo im je njihova pemzija, pa oće i našu.
Ako Aleksandar Vučić ima moć da zaustavi horde dobro organizovanih huligana koji se broje hiljadama, to znači da ima moć i da ih izvede na ulicu onda kad to njemu odgovara