Mnogi se izgleda danas rvaju s nevoljom kako za vladanje moderne tehnike i s njom identične znanosti pronaći predstavu povijesti u koju bismo mogli uvrstiti stanje svijeta što ga određuje navedeno vladanje i tako ga učiniti razumljivim.
Ali strah pred neobjašnjivim nije samo osiromašio život pojedinca već su i odnosi čovjeka prema čovjeku njime ograničeni, tako reći izdignuti iz riječnog korita beskrajnih mogućnosti i bačeni na užarenu zemlju kraj obale gdje se ništa ne zbiva.
„Ova zemlja nema budućnosti“ je sintagma koja se kod nas često mogla čuti. Danas je ova izlizana fraza gotovo ozakonjena. I to na najvišem nivou. Kategorija budućnosti je praktično iščezla iz zvanične retorike.
Slikati mislima znači posjedovati boje osjećaja toliko intenzivne da praskozorje koje stvaraju apstrahira nove svjetove. Pogled tako postaje okular neizrecivog pejzaža transponiranja u sfere života-iz-nutra.
Ako je i viđen iz tačke gledišta gramšijanskog ’organskog intelektualca’, naš opis intelektualca u modernom svijetu zavisi od nepremostive opozicije između mase i pojedinca kojom upravlja gospodar-rob dijalektika koja generiše samilost i krivicu.
Rezultati pokazuju da su najviše nasilna ona deca čiji roditelji nisu nikada primenjivali telesno kažnjavanje. To objašnjavamo time što ovu decu njihovi roditelji nisu naučili da podnose frustraciju svojih želja, tako da ona pribegavaju nasilju kako bi naterali druge da im ispune volju. Pri tom ova nikada telesno kažnjavana deca mogu da budu svirepa, sa izraženom ravnodušnošću, bez empatije i saosećanja sa drugima