Tjednima smo pratili jeftinu meksičku sapunicu, klasični komad televizijske konfekcije o lijepoj, jednostavnoj ali plemenitoj djevojci sa sela koja odlazi potražiti sreću u bijelom svijetu, da bi se otamo - sve po kanonima žanra - trijumfalno vratila kao predsjednica države, i zločestoj sveučilišnoj profesorici, lukavoj i prepredenoj ministrici vanjskih poslova koja dvorskim spletkama spriječava svjetske vođe da uveličaju njenu predsjedničku inauguraciju.
Nema novca za knjige. Nema novca za obrazovanje. Nema novca za popravku puteva i mostova. Upravljanje carstvom i vođenje njegovih ratova je skupo i obično vodi u propast
Jučer me nazvala novinarka. “Gospođo Rudan, što mislite o ‘Pedeset nijansi sive?'” Jebote! Nisam pročitala knjigu, valjda jedina u civiliziranom svijetu, nisam gledala film. Kakve to veze ima? Ne mogu ja, “poznata osoba”, ne misliti o onome o čemu svi misle. Priznala sam svoj grijeh.
Onda je Sikjuriti tri viknijo: „Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“
Roman “50 nijansi sive” popularniji je nego ikada zbog premijere istoimenog filma, a tradicionalni “hejt” prema ovom romanu je dostigao kulminaciju na društvenim mrežama.
Vidio sam drekavca! Zapravo, više njih, ali, kako se osim mene i sina niko drugi nije zatekao i prenerazio, u stvari, niko nije ni obazirao na njih, a bilo nas je mnogo više...